Nakon povrsnog obilaska Nisa nocu i danju, odlucili smo napraviti plan za obilazak koji sam ja vec u ZG osmislio, ali nisam to obznanio svojima. Naime, Nis je grad zaista bogate, ali pomalo zapostavljene povijesti, a i turisticki djelatnici nisu od pretjerane pomoci, buduci da turisticki info centar nema radno vrijeme, odnosno rade po principu "kad me vidis, nadaj mi se".
Osim tvrdave, znacajno arheolosko nalaziste je i Medijana u okolici Nisa . Nazalost, ona je momentalno citava u rekonstrukciji radi priprema za 1700 obljetnicu Milanskog edikta, kojim je car Konstantin ozakonio Krscanstvo. S obzirom na to, uputili smo se prema arheoloskoj sali Narodnog muzeja. Tamo je na relativno malom prostoru vise manje kvalitetno izlozena povijest Nisa od neolitika do Bizanta, sa nekoliko kontradiktornih informacijama i iskljucivo cirilicnim tablama. Steta je sto muzej nema veci prostor, ali i zainteresiranije kustose, iako je gospoda koja nam je objasnila neke sitnice bila izuzetno ugodna, informirana i simpaticna, a spomenula je i kako pati za Splitom. Postav je smjesten na prostor od kojih 200ak kvadrata, no pod mnogim malim kipovima rimskih bozanstava, vjerojatno namjenjenih za kucnu uporabu, nedostaje potpis, odnosno objasnjenje sto kip predstavlja, pa mozemo samo nagadjati. Zasigurno najljepsi dio je freska koja je prenesena u muzej.
Nakon muzeja pokusali smo uci u Sinagogu, u kojoj se nalazi nekakva galerija o kojoj na internetu nema ni slovca, ali naravno pokusaj je bio neuspjesan. Sinagoga je smjestena u jednoj maloj ulicici, podignuta je pocetkom 20. stoljeca, a obnovljena tek 2008. godine u cast svim poginulim ZIdovima.
Nakon neuspjelog obilaska Sinagoge, odlucili smo otici do Cele kule, spomenika svim zrtvama 1. srpskog ustanka. Pricu nam je ispricala pretjerano teatralna kustosica, ali to je zasigurno pridonijelo ugodaju. Ja cu ukratko prepricati svima koji na znaju. Tijekom prvog ustanka odigrala se i bitka sa Turcima kraj Cegra, gdje je general Stevan Sindelic, shvativsi da izlaza nema, odlucio dici svoj tabor u zrak, cime je ubio znatno vise turske vojske. Nakon toga je pasa platio 25 dukata po svakoj ogoljenoj lubanji, koje je dao ugraditi upravo u ovu kulu, koja je trebala zastrasiti srpsku raju. Ipak, mnogi su nocu krali lubanje svojih najblizih i odnosili ih da bi ih pokopali po pravoslavnom obredu, a i mnoge su stradale usred vremenskih uvjeta , pa ih je do danas preostalo tek 59 od mogucih 950ak. Ipak, nakon pada turske vlasti 1878., pred kraj 19. stoljeca podignuta je kapelica kako bi se kula sacuvala , a i sama kula je nekoliko puta restaurirana, te ona danas stoji kao spomenik svim hrabrim Srbima stradalim u boju kraj Cegra, a posebno Sindelicu, cija je lubanja posebno odvojena, s obzirom da se nalazila na vrhu kule.
Nazalost, odabrali smo krivo vrijeme za posjet, jer trenutno ne radi Pozoriste lutaka u Nisu, koje mi je inace poznato po vrhunskim predstavama i za djecu i za odrasle, jer su redoviti gosti na nasem PIFu. U zamjenu za to postoji ljetna pozornica na tvrdavi, na kojoj se odrzavaju razni koncerti, pa ce tako u nedjelju biti koncert Vidinske filhamonije koja ce izvoditi Rossinijevu Missu Solemnis.
Jos smo jedne veceri izasli u grad da prosetamo, obidemo tvrdavu i provozamo se vlakom. Kao i u Beogradu, i ovdje ima mnogo pecenjara, sa zaista izvrsnim proizvodima, koji su neusporedivo bolji od bilo cega sto bi nasao u McDonaldsu.
Iste veceri smo detaljno obisli pothodnik u Nisu, koji je apsolutni pandan Importanne galeriji. Ducani su strateski rasporedeni, naime, na samom ulazu su zlatare, nakon toga sljede mobiteli, pa se pocinju mjesati sa cipelama, torbama, i ponajvise bizuterijom . Postoji nekoliko izloga koji zaista vriste sa nekakvim pseudooijentalnim mindusama i dindama, i koje moram fotografirati kada ne budu radili, jer je neumjesno da dodem i ljudima slikam ducan, a pomogucnosti i ironicno primjetim da je jako lijepo dekoriran.
Nabavio sam i nekoliko srpskih tabloida, koji nimalo ne zaostaju za nasima. Naime, kod nas se momentalno Alka Vuica i Vlatka Pokos prepucavaju po medijima, a ovdje to cine Mina Kostic (turbo folk pjevacica sa hitom seksi robot) i Zorica Brumclik. Najnoviji naslov je "Zorica nije Romkinja, nego Ciganka".Uglavnom, vrlo zabavno.
Osim toga, primjetio sam neki dan u Zavodu za udzbenike francusku , englesku i njemacku gramatiku na cirilci. Moram provjeriti kako to izgleda...
Zanimljiv je i podatak koji stoji u svim brosurama turistickog centra da je Nis osloboden poslije cijelog svijeta, 14. listopada 1945. , a receno mi je da se taj podatak uredno pojavljivao i na televiziji. Ipak, uspio sam na internetu naci podatak da je ipak osloboden 1944.
Jos u Nisu moram obici logor Crvenog krsta, nacisticki logor, te spomen park Bubanj i sam Cegar, gdje se odvila bitka. Nakon toga, u nedjelju, putujem u Novi Sad, pa u Beograd... Budimpesta trenutno visi, ali bili smo vec...
FOTOGRAFIJE STIZU KAD STIGNEM U NOVI SAD... Dragi moji, jos jedan veliki pozdrav
< | srpanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!