Abraham je srećom cvao, obećanje Tvoje kad je čuo, da potomstvo njegovo, bit će nebrojeno poput morskog žala. Ti ženo i čovječe, vremena moga, brane od straha napraviste za blagoslov što dolazi u liku djeteta i mačem mržnje ga tjerate od gnjezda svoga. Sve u vama odzvanja, glasom iz tame, nema mjesta, nema mjesta, u srcima našim, za nevinašce malo. Ženo i čovječe vremena moga, veliki ste stvoreni i za velike stvari, u jedan pogled vaš cijeli svemir stane i stvari nebrojene, a za jedno dijete, o boli moje teške što blagoslov nosi u srcima vašim, mjesta nema. Gledam s tugom, kako treptaji zvijezda bešumno nestaju, u crnim oblacima tuge, a zemlja majka, poslušna u trpljenju, s gorčinom se sprema da pije rijeke stida. Cvijeće rosno djeca njena nebrojena, miris svoj u suzama traži i uvenuću svom kao da se raduje. Vjetrovi bezimeni, jaki u šumu plača i ponekog vriska tužnu vijest bićima nosi, da slike Božje žena i čovjek, krune prirode savršene ponovo padoše, jer rat objaviše potomstvu svome i tami nedavanja poklonstvo učiniše. Pupoljak ruže, na trnovoj stabljici, kad dan svijetli mirisom raskošnim,stidljivo pozdravi, sjaj u oku tvome rodi i u srcu radost. Pupoljak iskona, što te nevino moli, ženo, da u krilu tvom životnom procvate, ti hladno odbijaš i dijete besmisla postaješ. Samo da pupoljci boli što ih neželjeni mali na spomen svoj ostave ne preplave zemlju i ne zatvore vrata rajska. Pjesma moga brata |