SKIJAŠKI DAN 35. – Aspen (Snowmass), Colorado, SAD (28.02.2013.)

Dok sjedim na žici u Aspenu, još uvijek ne mogu vjerovati da sam zaista u Aspenu, tom vjerovatno najpoznatijem skijalištu na svijetu. Osmjeh mi je na licu dok razmišljam koliko imam, da pokucam u drvo, sreće u životu i mogućnost da ostvarim svoje želje.
Aspen se zapravo sastoji od četiri, žicama međusobno nepovezana skijališta: Aspen Mountain, Aspen Highlands, Snowmass i Buttermilk. Stoga sam odlučio svakom od tih skijališta posvetiti po jedan dan. Danas sam u Snowmassu koji je par kilometara udaljen od mjesta gdje spavam. Auto ostavljam na besplatnom parkingu koji je opet desetak minuta udaljen od skijališta, ali tu je besplatni skibus. Snowmass je najveće od aspenskih skijališta. Ukupno je 1448 hektara skijaške površine, 94 staza i 241 kilometara istih. Pogled na kartu otkriva da su pola skijališta američko plave staze, potom crne, dok je zelenih jako jako malo. Ukupno u Snowmassu postoji 21 žica, od pokretnih tepiha i sidra do dvije nove gondole. Same žice su tipične za Ameriku: uz iznimku njih par, velika većina je nova, ali opet ne i najnovija, a i mogle bi se malo i ubrzati. Ono što me malo iznenađuje je da jedno poznato skijalište poput Aspena ima par žica, i to relativno dugih, koje nemaju prečku za noge pa umorne noge moraju visiti u zraku dok se desetak minuta penješ na brdo.
Jednodnevni skipass za Aspen je 117 dolara, dok se za dvodnevni treba izdvojiti 220 dolara. Međutim, i u Aspenu se može malo ušićariti pa ako se skipass kupi online preko službene stranice Aspena dobije se 10% popusta. A tu je i liftopia.com koja povremeno također ima akcije. Tako sam ja iskombinirao da za prva dva dana kupim skipass preko stranice Aspena i tako dobio 10% popusta, a druga dva dana kupio sam preko Liftopije gdje sam uštedio 16% na akciji. Nije velika ušteda, ali raduje.
Baza Snowmassa je na 2473 metara nadmorske visine, gdje se nalazi planski izgrađeno naselje Snowmass Village kojeg karakteriziraju trgovine, kafići, restorani i hoteli i nedostaje mu osobnosti. Vrh skijališta je na 3813 metara nadmorske visine. Ukupno su ovdje pet brda: Burnt Mnt Glades, Elk Camp, High Alpine, Big Burn i Sam's Knob. Mora se odmah priznati da su zelene i plave staze sve odreda odlično speglane, dok se od crnih niti jedna ne pegla, što mi se čini kao veliki propust Aspena, s obzirom da je u ostalim američkim skijalištima uvijek bilo par crnih koje se peglaju. Iako Snowmass ima dosta snijega, još uvijek je to puno manje nego na prijašnjim skijalištima ovdje u Coloradu i nedovoljno je onog svježeg da popuni sve rupe između hupsera. Tako da danas potpuno odustajem od crnjaka jer pogled na mogule odmah mi oduzima svu volju za svladavanjem istih. Orijentiram se na plave staze, koje bi u Europi bile crvene, s obzirom da ih je u izobilju. Prekrasno je sunčano vrijeme kao stvoreno za uživanje na snijegu. Po ovakvom vremenu jednostavno volim pustiti skiju i jurnuti niz stazu, pogotovo ako je plava (crvena). No, unatoč savršenoj pripremljenosti zelenih i plavih staza, ima nešto u Snowmassu što me ubrzo počelo živcirati i urušavati onu jako pozitivnu sliku Aspena koju sam dotad imao u glavi. A to nešto su prijelomnice. Gotovo da u Snowmassu nema staze koja nije ispresijecan prijelomnicama. Većina ih je toliko oštra da ako ne paziš, možeš čak i s manjom brzinom napraviti poveliki skok. A tek da ne govorimo kada uletiš na prijelomnici u brzini od 50-60 ili više kilometara na sat. A onda su tu i ljudi tik ispod prijelomnica, koji se zbog oštrine prijelomnice ne vide sve dok nisi skoro na njima. Sve je to ok (osim što živcira što moraš svakih sto metara kočiti, a ne pustiti skiju) dok ti vidiš prijelomnicu ispred sebe. Ponekad se ona vidi sama od sebe, ponekad je tu upozorenje poput 'Slow down' i 'No jump', ali prečesto se ona ne vidi čak ni za sunčana dana, a nema ni upozorenja. I onda si ti u brzini i odjednom desetak metara ispred sebe skužiš da je prijelomnica i slijedi naglo kočenje koje te skoro baci na pod. Eto, to mi se nimalo ne sviđa u Snowmassu. Nema na stazama onog krstarenja i osjećaja punog uživanja.
Ono što mi se sviđa u Aspenu je vjerovatno najljepši pogled s vrha planine. Dokle pogled seže zagasito crvene stijene kontrastiraju bijeloj boji snijega. Iako je na vrhu brutalno hladno i uz vjetar temperatura je sigurno na -10 Celzijaca, moram stati i uživati.
Jedan stariji par, kojeg sam susreo jutros u skibusu i s kojim sam ugodno popričao, preporučio mi je da ručam u Gwyn's High Alpine restoranu na polovici planine. Jer "Imaju umjerenije cijene". Ma jok, ovo je Aspen i cijene ne mogu biti umjerene. Velika salata od tjestenine i povrća i jedna čaša nekakve 'planinske vode' (koja okusom podsjeća na schiwasser u Austriji, ali je ova kričavo plava) koštalo me malo ispod dvadeset dolara. Toliko o umjerenim cijenama.
Nakon skijanja uskačem u auto i put Aspena koji je od Snowmass udaljen desetak kilometara. Za razliku od Vaila, Beaver Creeka, Coppera i drugih dosad posjećenih skijališta u Coloradu, Aspen nije planski nastao kao baza skijalištu, već je ovo tipičan američki gradić građen po principu rastera i blokovi ulica itekako pomažu u orijentaciji. Ima tu svega i svačega: restorana, fast foodova, supermarketa, trgovina sportske opreme, trgovina skupocjenih marki, kafića, hotela..., ali niti jedna od zgrada nije viša od jednog kata što daje Aspenu jednu posebnu draž malenog gradića. A unatoč trgovinama poput Prade, Versacea, Burberryja i sličnih, ne osjeća se u gradu nekakva snobovska atmosfera, ni u ponašanju ljudi ni u njihovom oblačenju. Da je ovo Europa, vjerovatno bi ovdje pohitali high class Hrvati i pripadnici nekih drugih naroda u želji da pokažu svoje najnovije skupocjene akvizicije. Ne samo da toga ovdje nema, već mnogi hodaju Aspenom u no-name odjeći sa starijim skijama u rukama i starim pancama na nogama.
Ja sam prije puta u Ameriku slučajno na CNNu pogledao reportažu o najnovijim skijaškim gadgetima. I posebno mi je upao u oko jedan. Kod nas ga se ne može naći. Mislim da bi ga teško bilo pronaći i po Austriji i Italiji. Nekako sam tada zamislio da bih mogao potražiti taj gadget u Aspenu. Jer ako se ne može pronaći u Aspenu, onda se nigdje ne može pronaći. Riječ je o goglama s ugrađenim gps-om koji unutar gogla imaju mali ekran koji pokazuje gps lokaciju, visinu, brzinu skijanja, prijeđenu kilometražu, temperaturu zraka i čitav niz drugih informacija. Ima nekoliko proizvođača, ali ja sam u potrazi za goglama Zeal Opticsa, jer su puno jeftinije od konkurencije, a opet nisu loše. Naravno da su i ove papreno skupe i kada sam ih napokon pronašao u jednoj od trgovina, izašao sam van i napravio još nekoliko krugova po gradu razmišljajući da li si smijem to priuštiti. I onda sam si odjednom rekao "Jebiga, samo se jednom živi!", vratio se u onu trgovinu, izvukao kreditnu karticu i kupio gps gogle. Cijenu ne želim ovdje pisati jer me od same pomisli na nju stisne u želucu. :)

SKIJAŠKI DAN 34. – Beaver Creek, Colorado, SAD (27.02.2013.)

Znate li koja je još jedna dobra strana koloradskog snijega? Kada se probudite kao danas ujutro, maknete zavjese s prozora, ugledate kako vani pada snijeg, a vaš auto pod nekoliko centimetara svježeg bijelog praha. I onda izađete van i samo otpuhnete s auta taj prah i ne ostane ni trag leda ispod njega da morate strugati stakla. Eto, toliko je dobar.
Jutros sam se probudio još energičniji nego ikoji prethodni dan. Vjerovatno jer znam da se danas vraćam u Beaver Creek. I tamo negdje u trenutku dok sam prao zube, odlučio sam danas pokušati postaviti rekord u odskijanim kilometrima u jednom danu. S obzirom da Beaver Creek ima konfiguracijski dobre i do boli odlično sređene staze, to bi mi moglo dosta pomoći u naumu. Ubrzo radim plan napada:
1. Biti na prvoj žici na otvaranju u 08:30.
2. Ubrzati skiju tijekom cijelog dana.
3. Što manje stajanja za pišanje i sranje.
4. Nema odmora za ručak, već se jede nakon zatvaranja skijališta.
5. Uhvatiti posljednju žicu u 16:00 tik prije zatvaranja.
Čini se da je Bog na mojoj strani. Snijeg koji je rano ujutro padao, prestao je dok sam stigao do Beaver Creeka i ukazalo se plavo nebo i sunce. Parkiram ponovno na 'Bear Lotu'. Kako sam danas stigao ranije nego prekjučer, parking je još uvijek gotovo prazan i lako pronalazim mjesto u drugom redu. Prvi je rezerviran za zaposlenike. Skibus dolazi dok si rekao keks. Vozi me do Beaver Creek Villagea gdje odlučujem danas startati sa skijanjem. I baš na vrijeme u 08:30 dok na žici nema ama baš nikoga, hvatam Centennial Express sedežnicu. Mislim da je nepotrebno pisati da su staze savršeno speglane. Sa Centennial Expressa dižem se odmah još više, na vrh Beaver Creek Mountaina, sa Cinch Expressom. Dok skijam zeleno-crno-plavom Centennial stazom od vrha do dna, za koju kažu da je najduža u Beaver Creeku, uživancija je na vrhuncu da si odmah obećajem jednu stvar: sljedeće zime zaista odustajem od Europe i selim se na dva mjeseca u Colorado. Samo neka mi turistička sezona bude uspješna i uspijem zatvoriti financijsku konstrukciju i Colorado here I come. Again.
Centennial je tako dobro speglana i osunčana i ljudi je malo da se još nekoliko puta brzinski spuštam niz nju. Potom se prebacujem i na druge staze i radim cik-cak preko planine. Ne mogu se odlučiti koja je staza bolja i savršenije pripremljena. Ako sam prekjučer rekao da je Beaver Creek vjerovatno najbolje skijalište u kojem sam bio, danas mogu reći da ono nije vjerovatno, već stoposto sigurno najbolje skijalište od preko 60 u kojima sam skijao u životu. I bez obzira kako se pokaže Aspen sljedećih dana, znam da će mi Beaver Creek itekako faliti.
Što se tiče mog plana, i točka dva je u procesu ostvarivanja. Skija je ubrzana, što nije teško učiniti na ovako speglanim stazama. Jedno petminutno stajanje za pišanje. Sranje ne dolazi u obzir jer ću na njega izgubiti puno više vremena. Iako u jednom trenutku govna i žele izaći van, ja ih guram natrag. No, no, no way. Strpite se do četiri popodne.
Sredinom dana i želudac je proradio. Traži hranu. Ali koncentriranjem na skijanjem, glad uspijevam zanemariti. Jedino što mi je od suhog koloradskog zraka i grlo suho i traži pijaču. "Nema!", kažem sebi: "U četiri popodne.".
I skijam i skijam i ne mogu vjerovati da se noge tako dobro drže. Nikada u životu nisam ovoliko skijao u jednom danu. Čudim se sam sebi. Zar sam u tako dobroj kondiciji da mogu sedam i pol sati skijati bez prestanka?!
U petnaest do četiri dižem se dosta dugom Strawberry Park Express sedežnicom na vrh jednog od brda. Nadam se da ću se uspjeti dignuti gore i spustiti do dna na vrijeme da u četiri još jednom uhvatim Centennial. No, 'Jagoda' počinje štekati i svako malo stane na minutu. Vožnja do vrha djeluje kao vječnost. Kada napokon stižem, sat na vrhu pokazuje 15:55. Teško da ću u pet minuta uspijeti spustiti se do Centenniala jer je put dugačak skoro pet kilometara. No, ipak odlučujem u jajetu jurnuti niz zeleno-plavo-zelenu stazu pa što bude. Još se više sad čudim sebi jer na kraju dana, nakon sedam i pol sati neprekidnog skijanja, mogu čučnuti u jaje i držati se tako skoro pet kilometara! Ulazim u sedežnicu Centennial upravo kada iz obližnje crkve odzvanja puni sat. Zaposlenik na sedežnici točno iza mene zatvara ulaz na žicu. Ja sam posljednji. Uspio sam.
Posljednji spust odlučujem odraditi onako laganini. Bez presinga. I kada napokon u 16:15 dolazim do dna, moj gps pokazuje nevjerovatan rezultat: 86.3 odskijanih kilometara danas!!! Nikada u svom skijaškom životu nisam ovoliko odskijao u jednom danu. Više od ovoga ni fizički ni vremenski nije moguće. I jako sam zadovoljan sobom i ovim današnjim treningom. Teško da će se ikada ovo ponoviti.
Još jedna stvar: današnjim danom ovo je postala najbolja skijaška sezona u mom životu. Tridesetčetvrtim danom na skijama u ovoj sezoni prešao sam sezonu 2009./2010. kada sam skijao tridesetitri dana. A to sam si na početku ove sezone postavio kao cilj. Naravno, nije sve još gotovo...
Nakon skijanja prvo pravac WC na pišanje i sranje. Potom jedna lagana šetnjica Beaver Creek Villageom. Poput Vaila, primjećuje se da je i Beaver Creek planski sagrađeno naselje gdje dominira nekakva neoalpska arhitektura. Sve je čisto i sređeno i djeluje istovremeno veoma high class koliko i sterilno. Najbolji dio Beaver Creeka su po gradiću postavljene po trgovima i ulicama prave fotelje raspoređene oko stolova u čijem središtu gori vatra za grijanje.
Na putu za Aspen stajem na autocesti u Wendy'su, nešto slično McDonaldsu, na porciju hamburgera. Nastavljam potom dalje za Aspen. Gotovo cijelim putem je autocesta, a posebno je dojmljiv dio kroz Glenwood kanjon gdje autocesta I-70 prati rijeku na način da je većim dijelom autocesta na dvije razine. Moj smjer je na gornjoj razini, a suprotni smjer je ispod.
Od Beaver Creeka do Aspena trebala su mi dva sata. Zapravo spavam u obližnjem Snowmass Villageu jer su u samom Aspenu cijene noćenja astronomske. Zapravo i u Snowmassu su dosta visoke, ali još uvijek koliko toliko prihvatljive. Preko airbnb.com pronašao sam mali apartmančić za 331 euro za četiri noćenja. U brdima je iznad samog Snowmassa i po noći se malo mučim tražeći ga. Gps me dobro navodi u ulicu, ali brojevi kuća su ovdje malo zbrkani i gps je poludio. U svoj toj ludnici odlučujem parkirati uz rub ceste i pješke pronaći apartman. No, u mraku nisam primijetio da sam parkirao u nešto dublji snijeg i kada treba ponovno krenuti, auto se ne želi pomaknuti. Kotači se okreću na mjestu. Toliko o Kiji Sportage i pogonu na četiri kotača! U pomoć mi dolazi sin vlasnika apartmana i njegov prijatelj s velikim džipom. Jedno sat vremena pokušavamo prvo otkriti način kako privezati vučnu traku za Kiju, a onda se mučimo s izvlačenjem. Napokon Kija izlazi iz snijega.
Apartman je savršen za odmor: udoban bračni krevet, kamin, mala kuhinja, ogromna ukusno sređena kupaonica... Osjećam da ću se brzo sa staza vraćati u ovaj apartman...

SKIJAŠKI DAN 33. – Vail, Colorado, SAD (26.02.2013.)

Ne znam da li me satralo jučerašnjih 61.8 odskijanih kilometara ili se sve odjednom nakupilo: otišao sam spavati u 19:30 i probudio se jutros u 06:30. Ne sjećam se kada sam zadnji put spavao jedanaest sati!
Opet uskačem u auto, no danas prolazim pokraj Beaver Creeka i nastavljam još petnaestak minuta do Vaila. Za razliku od Beaver Creeka gdje su parkinzi lijepo označeni, u Vailu su lijepo označeni samo oni za plaćanje, a putokazi prema besplatnom 'Donovan lotu' su nepostojeći. Meni ni ne pada na pamet platiti 25 dolara za parking, pogotovo jer danas dolazim sam pa nemam s kime podijeliti tu cifru. A 25 dolara je previše za parking, pa radilo se i o Vailu. Vrtim se okolo naokolo nekih trideset minuta dok naposljetku ne pronalazim 'Donovana' skrivenog u nekakvoj rupi.
Skibusu treba jedno 15-20 minuta do skijališta. Još kod gondole primjećuje se razlika od onog Vaila u petak i Vaila danas - ljudi je malo i nema gužvi. Za razliku od prošlog petka kada se na žicu čekalo i do deset minuta, danas se odmah ulazi. Možda to ima veze s vremenom jer danas je oblačno, iako vidljivost nije loša.
U petak sam prošao veći dio 'Front Sidea'. Danas se najprije odlučujem prebaciti na brdo iza brda iza brda. Iliti 'Blue Sky Basin'. Da bi se došlo do vrha BSBa, potrebno je iz Vaila uzeti jednu žicu, potom se malo spustiti do druge pa tom drugom opet gore. S vrha 'Front Sidea' spustiti se odozada crnjakom ili rijetkim plavcem do dna 'The Back Bowlsa' i potom se drugom žicom ponovno dignuti gore na vrh 'Blue Sky Basina'. Putovanje traje jedno sat vremena.
Na Blue Sky Basinu uglavnom su crne te par plavih staza, od kojih se rijetko koja pegla. No, nije važno. Ovo je dio skijališta s najviše padalina pa one vrlo brzo zatvore sve rupe i planina se vrlo brzo sama ratrakira. Suhog powdera je ovdje u izobilju, a ljudi je toliko malo (većini se ne da potegnuti skroz do ovdje) da je mnogo netaknutog powdera i na puno mjesta ti s koljenima u powderu radiš prve tragove u snijegu. Gornja polovica BSBa ima prorijeđenu šumu tako da se može bez straha slalomirati oko drveća. Na trenutke mi dođe da namjerno padnem i da se uvaljam u taj pršić.
Povratak prema Vailu vodi me ponovno preko 'The Back Bowlsa'. Tu radim nekoliko rundi. No, staze su uglavnom crne i nespeglane, a i svježeg snijega je nedovoljno da bi "sredio" sve hupsere. Također je na ovom dijelu skijališta i vidljivost loša. Difuzno svijetlo otežava pravovremeno uočavanje neravnina pa skije skaču kao da jašem bikčinu na američkom rodeu, a noge ubrzano postaju za kurac.
Ostatak poslijepodneva skijam na prednjoj strani planine. Malo po odlično ratrakiranim stazama, a puno više po powderu u šumi. Jebote, ovoliko u cijelom svom skijaškom životu nisam napudrao skije kao ovih posljednjih dana u Coloradu!
Kako bi rekli Ameri: "I'm havin' a time of my life!"!

SKIJAŠKI DAN 32. – Beaver Creek, Colorado, SAD (25.02.2013.)

Osvanuo je prekrasan sunčan dan kakav samo možeš poželjeti u snovima. Kroz posljednja dva dana snijega je napadalo dovoljno tako da ni tu ne bi trebalo biti problema. Čini se da se sve posložilo. Autom odlazim do pola sata udaljenog Beaver Creeka. Da, to je onaj čuveni Beaver Creek u kojem najbolji svjetski skijaši krajem studenog ili početkom prosinca tradicionalno skijaju spust, superveleslalom i veleslalom. I ovdje se skoro svugdje plaća parking, ali postoji i jedan jedini besplatni - 'Bear Lot'. Udaljen je nekoliko kilometara od prvih žica, ali postoji besplatni skibus koji te prebaci do žica za desetak minuta. Bolje tako nego plaćati dvadesetak dolara na dan za bliži parking.
Zajedno s Keystoneom, Breckenridgeom, Arapahoe Basinom, Vailom te tri skijališta na Lake Tahoe (Heavenly, Northstar, Kirkwood), Beaver Creek spada pod upravu Vail Resortsa tako da mi i ovdje vrijedi sezonski skipass. U usporedbi s Vailom, Beaver Creek izgleda minijaturno. No, još uvijek je itekako velik. Tri su naselja u dolini na 2469 metara nadmorske visine: Beaver Creek Village, Bachelor Gulch Village i Arrowhead Village. Iznad ova tri naselja uzdiže se nekoliko brda (Beaver Creek Mountain, Grouse Mountain, Larkspur, Bachelor Gulch Mountain i Arrowhead Mountain) ispresijecana s 25 žica, od pokretnih tepiha do dvije nove, ali vrlo čudne gondole. Svaka od njih je dugačka svega dvjestotinjak metara! Prva vodi od jednog od parkinga do žice. Druga iznad Beaver Creek Villagea vodi samo na poligon za učenje na zelenoj stazi. Ostale žice su moderne, ali ne najnovije proizvodnje, i uz iznimku dvije bolesno spore sedežnice, uglavnom su umjereno brze. Ponekad mi ovdje u Americi fali neka brža žica kao što ih ima u Europi, ali ne možeš imati sve. Najviša točka skijališta je na 3488 metara nadmorske visine.
Što se tiče staza, ukupno je 734 hektara skijaške površine, 149 staza, od kojih je najduža zeleno-crno-plava Centennial koja se s vrha Beaver Creek Mountaina spušta do sela, a dugačka je 4.4 kilometara. Gledano po težini, rekao bih da Beaver Creek spada u rang umjereno teških skijališta s naginjanjem prema težem, iako će i početnici naći nešto za sebe. Na zelene staze otpada oko 20% staza, dok su ostale ravnomjerno raspoređene između plavih i crnih.
Iz skibusa izlazim u Bachelor Gulchu i odlučujem najprije napraviti nekoliko rundi po tom brdu i po susjednom Arrowheadu. Ovdje su uglavnom zelene i plave staze i kao takve savršene su za zagrijavanje. Nažalost, već na prvoj sedežnici trenutak nepažnje i jedna od rukavica, koju sam skinuo kako bih uključio gps program na iphoneu, pala je sa žice u nepovrat. Teren je dosta nepristupačan pa bilo kakvo probijanje do rukavice ne dolazi u obzir. Kako ne mogu skijati bez rukavice, ne preostaje mi ništa drugo nego na vrhu sedežnice u dućanu skijaške opreme u sklopu hotela Ritz Carlton kupiti nove rukavice. Of kors, cijena je ritzcarltonska. Uzimam najjeftinije rukavice za 70 dolara. Nisu nimalo loše. Ali nikada nisam platio za rukavice toliko para.
Na Bachelor Gulchu i Arrowheadu ljudi je jako malo jer se većina zadržava na središnjem dijelu skijališta iznad Beaver Creek Villagea. Upravo to odsustvo ljudi je savršeno za pustiti skiju na plavim stazama i uživati u karvanju i brzini. Još više jer su staze savršeno speglane. Ovako dobro pripremljene staze rijetko se viđaju. I Cheryl i još nekoliko ljudi mi je reklo posljednjih dana da im je Beaver Creek omiljeno skijalište. I kada vidiš ove staze, odmah ti je jasno zašto. Za razliku od većine ostalih skijališta u Coloradu, Beaver Creek daje prednost speglanim stazama. Što ne znači da još uvijek nema dovoljno terena za off piste. Ali vidljivo je izdaleka da se u Beaver Creek radi na drugačiji i ozbiljniji način.
Nakon par rundi na Arrowheadu i Bachelor Gulchu prebacujem se na središnji dio skijališta iznad Beaver Creek Villagea. Tu je puno više ljudi pa valja biti oprezan. Donji dio skijališta su uglavnom zelene i plave staze, dok gornji dio pripada plavcima i crnjacima. I ovdje je sve savršeno speglano, s izuzetkom par crnih staza koje se ostavljaju za mogulsko skijanje. Na ovom dijelu skijališta je i fun park, manji nego na nekim drugim skijalištima u Coloradu, ali još uvijek vrlo zanimljiv.
Osoblje koje radi u Beaver Creeku je izuzetno ljubazno. Ma u svim američkim skijalištima dosad u kojima sam bio osoblje je ljubazno. Ali ovdje je ono ekstraljubazno. Na svakom ulazu u sedežnicu svaki put te dočeka pozdrav i nešto tipa 'How are you doing? Enjoy your day!". I uvijek s osmijehom na licima. Ufff, svaki put kada ulazim na sedežnicu sjetim se kako to bezlično izgleda na našim skijalištima u Europi.
Osim jako ljubaznog osoblja, odličnog suhog snijega, savršeno speglanih staza, konfiguracijski jako dobrih staza i pristojnih žica, Beaver Creek ima još dvije sitnice koje puno znače. Svaki dan u 09:30 ujutro na vrhu Centennial Express sedežnice osoblje Beaver Creeka besplatno skijašima dijeli toplu čokoladu sa šlagom. A u 15:00 sati na dnu skijališta u Beaver Creek Villageu također besplatno se dijele friško ispečeni keksi.
Ne mogu, a da ne kažem da je Beaver Creek vrlo vjerovatno najbolje skijalište na kojem sam skijao u životu.
Vjerovatno se pitate, a ima li što loše? Ma postoje dvije sitnice. Prva su cijene u ovdašnjim restoranima gdje ponovno ne možeš proći za neki mizeran ručak ispod 20-25 dolara. Drugo su ti isti restorani na stazi u koje uglavnom možeš ući tek po principu rezervacije. U većinu ne možeš samo tako ušetati. Ipak, postoji par onih koji ne zahtjevaju rezervaciju.
Cijeli dan do četiri popodne uživam na stazama Beaver Creeka. Ovako se nisam osjećao ni toliko odskijao ni u Cortini, Alta Badiji ili Madonni di Campiglio. Pred kraj skijaškog dana odlazim ponovno do vrha Beaver Creek Mountaina. Odlučujem okusiti se na čuvenoj stazi 'Birds of Prey'. Ova dvostruko crna staza je ona na kojoj se vozi muški spust svjetskog skupa i na kojoj će se 2015. godine voziti također muški spust Svjetskog prvenstva u alpskom skijanju. Vail i Beaver Creek već su 1989. i 1999. godine organizirali Svjetsko prvenstvo. Nakon Schladminga ove godine, sljedeće Svjetsko prvenstvo u alpskom skijanju ponovno se vraća u Vail i Beaver Creek.
'Birds of Prey' ili 'Ptice grabljivice' zgrabila je moje srce. Staza je jedna od najstrmijih koje sam vidio u životu. A iako na početku staze stoji upozorenje kako su uvjeti na stazi namijenjeni natjecanjima, staza je potpuno razrovana. Hupseri su ogromni, a između njih i dosta leda. Očito je da ju ratrak ne obrađuje. Toliko o 'natjecateljskim uvjetima na stazi'! Nekako s noge na nogu, onako neobično penzionerski, spuštam se niz 'Birds of Prey' i izbjegavam polako sve klopke hupsera i leda. Jedno petnaestak minuta treba mi da dođem do dna. Ali uspio sam. I bez pada.
U četiri popodne posljednje se žice zatvaraju. A ja bih još skijao! Jebiga! Vraćam se preksutra. Koliko je dobro danas bilo, najbolje govori da sam odskijao ukupno 61.8 kilometara! To je trenutno najviše odskijanih kilometara u jednom danu u ovoj sezoni! I mogao bih nastaviti jer noge se nevjerovatno dobro danas drže.
Natrag u Eagleu tankam auto. Prvo je to tankanje otkad sam ga rentao. Iako se Ameri non-stop žale da im je benzin skup, plaćam ga cca 1usd za jednu litru! Nekako se neobično osjećam, onako kao da sanjam, kada trideset litara benzina plaćam svega 175 kuna!!!

SKIJAŠKI DAN 31. – Keystone, Colorado, SAD (24.02.2013.)

Toliko je dobro bilo jučer u Keystoneu da sam odlučio posve preskočiti Arapahoe Basin i ostaviti ga za drugi put te ponovno se danas vratiti u Keystone. Onaj plan o dužem spavanju neslavno je propao. Probudio se u sedam, još malo okretao u krevetu, ali dalje od osam nije išlo. Vani i dalje neprekidno pada gusti snijeg. SAD je u kolapsu. Colorado je jedna od najpogođenijih američkih saveznih država. Moji američki cimeri i suskijaši trebali su se danas vraćati kući. Jedni u Kaliforniju, drugi u Ohio, treći u Illinois. Ali aerodrom u Denveru skoro da je posve zatvoren zbog snježne oluje, a njihovi letovi svi su odreda otkazani. Ne preostaje im ništa drugo nego ostati još dan dva u Coloradu.
Nakon lagano tempiranog jutra, u jedan odlazimo u Keystone. Ekipa se danas jako smanjila jer se većini nije izlazilo van na gusti snijeg. Hrabri smo samo Todd, Rex i ja. Bilo bi glupo propustiti sav ovaj powder. Na vrhu Keystonea ga mora biti hrpetina jer gusti snijeg nije prestao padati od jučer navečer.
Mislim da je suvišno reći da je ljudi danas još i manje nego jučer. No, i staze su popustile pod količinom snijega. Prednja strana Dercuma i dalje nije loša, ali zato su staze na North Peaku i Outbacku neprepoznatljive. Kao da skijam na nekom drugom skijalištu, a ne onom istom od jučer. Ipak, to me ne sprečava da uronim u powder među drvećem. Na mnogim mjestima netaknuti pršić je do jaja.
U četiri se zatvaraju i posljednje žice, osim prednje gondole. Iako sam namjeravao ostati danas na noćnom skijanju, malo sam se preračunao. Nedjeljom je Keystone otvoren samo do šest, a ne do osam kao jučer. U četiri su već upaljeni reflektori, ali uz još uvijek dovoljno danjeg svijetla, teško bi se ovo moglo nazvati noćnim skijanjem. Par rundi i u 17:15 skidam skije i put parkinga.
Kao što sam već spominjao, američka skijališta imaju staze sa zabavnim imenima. U Keystoneu tako pobjeđuju: crna Mouse Trap, crna Wild Card, crna Roulette, crna Ambush, crna Bullet i plava Oh, Bob.
Večer provodim s dečkima uz televiziju i pizzu koju smo naručili iz obližnje pizzerije. U deset se vani smirilo i vrijeme je da krenem prema Eagleu. Kada sam planirao ovo putovanje, nisam znao da Vail i Beaver Creek nisu tako daleko od Dillona pa sam uzeo za sljedeća tri dana smještaj u hotelu Hawthorn Suites by Wyndham u Eagleu, koji je puno bliži Vailu i Beaver Creeku. Cijena tri noćenja: 200 eura. Znam da se ovo ne može mjeriti s odličnim smještajem i atmosferom kod Cheryl, a i Cheryl me poziva da ostanem kod nje. Ali već sam preko kartice platio ta tri noćenja pa bi bilo glupo ne pojaviti se tamo. Pozdravljam se s ekipom u nadi da ćemo dogodine ponovno zajedno skijati. I raditi sve one dodatne aktivnosti koje iz sigurnosnih razloga ovdje neću spominjati.... :)
Do Eaglea mi treba sat i petnaest. Cesta je skliska i na mnogim mjestima prekrivena snijegom. Kod Vaila snijeg i dalje pada.
U Eagleu pozitivno iznenađenje. Umjesto sobe, neočekivano ušetao u apartman s kuhinjom. Tek mi je poslije sinulo da se hotel zove Hawthorn Suites, gdje ovo 'suites' je oznaka za apartman...

SKIJAŠKI DAN 30. – Keystone, Colorado, SAD (23.02.2013.)

Keystone je jedno od najmanjih skijališta u Coloradu. Što ne znači da svejedno nije veliko. Ukupno 20 žica, od vučnice do dvije gondole, pokrivaju skijaški teren od 1274 hektara i 135 staza. Još uvijek itekako veliko, ali opet minijaturno u usporedbi s Vailom. Keystone je najbliže skijalište Dillonu pa vožnja jutros traje svega deset minuta. Prva pozitivna stvar Keystonea je da je parking besplatan i svega koju minutu hoda od prvih žica. Druga još bolja stvar je da ovo skijalište svoju manju površinu nadoknađuje odličnim ratrakiranjem staza, od onih najlakših zelenih do najtežih crnih. Par crnih koje se ne sređuju i koje su prepuštene prirodnom snijegu i uglavnom mogulskom skijanju mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Tako je Keystone po pripremi staza odmah iskočio iznad dosadašnje konkurencije. Ima i ovdje puno puno mjesta za uživanje u powderu, što i činim ponovno krstareći među drvećem 'The Outbacka', ali naglasak je u Keystoneu ipak više na uređenim stazama. Za one kojima je to gušt, Keystone ima i odličan, nemali fun park, kojeg čak servisira i posebna žica.
Baza skijališta je na 2829 metara, a vrh na 3782 metara nadmorske visine. Skijalište se proteže na tri brda koja su raspoređena jedan iza drugog pa opet treba imati dobar tajming kako ne bi zapeo na posljednjem brdu na kraju dana jer od tamo nema nakon zatvaranja žica načina da se vratiš do gradića. Tako se iznad gradića Keystonea nalazi Dercum Mountain. Tu su staze uglavnom zelene i plave. S vrha Dercuma staze se spuštaju na drugu stranu i tu su uglavnom crne te jedna plava. Kada s te strane dođeš do dna, žicama se možeš popesti na drugo brdo - North Peak, s kojeg se žice spuštaju na jednu i na drugu stranu. Uglavnom su crne s par plavih. Nakon spuštanja s druge strane North Peaka, možeš se žicama popesti na treće i posljednje brdo - The Outback, gdje je mix plavih i crnih staza. Od Keystonea do vrha Outbacka potrebno je cca 45 minuta na skijama. Meni je osobno najdraže ovo posljednje brdo jer ima jako dobre tri ritmičke plave staze: Elk Run, Bighorn i Porcupine. Do bola su dobro sređene da je nevjerovatan gušt karvati od ruba do ruba staze. Za razliku od jučer, neobičnog petka, kada je u Vailu bila gomila ljudi i kada se na žicu često čekalo i do deset minuta, danas je u Keystoneu isto tako neobična subota jer ljudi je toliko malo da imaš povremeno dojam da je skijalište otvoreno samo za tebe. To ti omogućuje "malo" ludovanja. No, treba biti oprezan jer Ameri imaju ekipu u civilu koja na stazama provjerava prekoračenje brzine i čim ustvrde da netko skija prebrzo, odmah ga zaustavljaju i naplaćuju mu kaznu. Steve je tako danas zaradio jednu.
Ručak je danas pao u "Labonte's Cabinu". 11 dolara za hamburger. Moram priznati da je hamburger bio jedan od najboljih koje sam pojeo u životu i daleko je od onih sranja kojima nas šopaju u McDonaldsu, ali opet se pitam da li je vrijedio 11 dolara?! Dobra stvar "Labonte'sa" su i ležaljke za sunčanje kojih je toliko ispred restorana da uvijek ima mjesta. Koristim nakon ručka trenutak da zatvorim oči. Dan je prekrasan sunčan i gotovo nema oblaka na nebu.
U Keystoneu postoji i nešto što malo drugih skijališta ima. Za pet dolara mogu te ratrakom prevesti na vrh planine, visoko iznad razine drveća i žica pa se u off pistanju možeš polako spustiti dolje. Taj dio izgleda savršeno, ali danas jednostavno nemam vremena za sve pa to ostavljam za neki drugi put.
Radno vrijeme Keystonea je drugačije od ostalih skijališta u Coloradu. Radni dan počinje u 08:30, a završava u 16:00, dok prednja gondola i staze na prednjoj strani Dercum Mountaina nastavljaju raditi sve do 20:00 sati, uz iznimku par dana kada radi "samo" do 18:00. Mnoge staze na prednjoj strani Dercuma osvjetljene su reflektorima pa tako Keystone nudi jedino noćno skijanje u Coloradu.
Ja sam u četiri popodne već poprilično umoran pa noćno skijanje ostavljam za sutradan.
Navečer svi zajedno odlazimo u Frisco, gradić udaljen jedno pola sata od Dillona. Vani počinje prava snježna oluja. Veći dio SADa je zameten snijegom. Od Bostona do Denvera. Par centimetara snijega vrlo se brzo uhvatilo za cestu. Idemo Chevrolet Suburbanom koji je najsigurniji auto kojeg imamo. Zapravo više nalikuje na minibus. Nas deset utrpalo se u njega. Dvoje nas je u gepeku. Nadamo se da nas policija neće zaustaviti.
U Friscu večeramo u odličnom Silverheels restoranu. Pileća krilca u buffalo umaku su vjerovatno najbolja koja sam jeo u životu. Vjerovatno ću se vratiti posljednji dan na putu iz Aspena u Denver, budući da mi je Frisco na pola puta.
Nakon večere odlazimo u lokalni pub na koncert neke blues/jazz grupe. Cheryl je to sredila. Ubacila nas je unatoč dugačkoj listi čekanja. Upad - 25 dolara. No, iako sam se u početku nećkao jer sam mrtav umoran od skijanja, a i malo alkohola me još više umrtvilo, ispala je odlična svirka. Sutra ionako namjeravam duže odspavati i otići kasnije na skijalište.
Gusti snijeg i dalje uporno pada...

SKIJAŠKI DAN 29. – Vail, Colorado, SAD (22.02.2013.)

Kako znaš da si u jednom mondenom skijalištu? Prvo: kada parking platiš 25 dolara. Drugo: kada jednodnevni skipass stoji 129 dolara! Danas mi je više nego drago što sam u listopadu uzeo sezonski skipass u pretprodaji za 553 dolara. Isplati se već peti dan skijanja.
Put od Dillona do Vaila traje oko 45 minuta. Gotovo cijelim putem ide se autocestom I-70 koja prolazi Coloradom u smjeru istok-zapad. Onih 25 dolara za parking ne osjeća se toliko jer nas se desetero uguralo u dva auta pa smo podijelili trošak.
Vail je otvoren u sezoni 1962./1963. i ove sezone slavi pedeseti rođendan. Na to te na puno mjesta po gradu i skijalištu podsjećaju plakati. A sebi za rođendan Vail je poklonio novu modernu gondolu koja je počela raditi početkom ove sezone. Osim ove nove tu je i stara gondola te čitava plejada sedežnica. Ukupno 33 žica. Gotovo sve su nove, a većina je i dosta brza. Skijalište počinje na 2476 metara nadmorske visine gdje se nalaze tri gradića: Vail Village, Lionshead Village i Cascade Village. Najviša točka skijališta je na 3527 metara nadmorske visine. Ukupno je 2140 hektara skijaške površine te 193 staza, što čini Vail najvećim skijalištem u SADu. Od staza, više od polovice su crnjaci, dok je ostatak ravnomjerno raspoređen između zelenjaka i plavaca. I odmah je očito da je Vail puno strmije skijalište od svih koje sam dosad vidio u SADu. Zelene staze su ovdje poput naših plavih, plave su poput naših crvenih, a crne su - crne. Ima par itekako crnih staza. No, tipično za SAD većina crnih staza uopće se ne ratrakiraju niti se na njima koristi umjetni snijeg, već su prepuštene off pistu, što znači da, ako nema puno svježeg snijega, itekako se osjećaju hupseri pod nogama. Ostatak staza (zelenih i crvenih te dio crnih) savršeno su ispeglani i tu nema šanse pronaći ni led ni hupsere. I staze bez puno problema izdrže do kraja dana. Međutim, danas smo potegnuli do Vaila zbog onog suhog koloradskog powdera. Od jučer popodne pa kroz noć napadalo ga je dvadesetak centimetara. Fantazija je skijati po sinoć ratrakiranim stazama po kojima je napadalo puno centimetara svježeg powdera. A što tek reći za skijanje kroz šumu?! Na gornjem dijelu skijališta šuma je malo rijeđa pa se može savršeno krstariti između drveća dok si u powderu do koljena, a na mjestima i do jaja. Ovaj koloradski powder toliko je suh i lagan da nema onog čupanja i umaranja kao što je to slučaj u Europi.
Kao najveće skijalište u SADu, Vail je preveliki zalogaj za jedan dan. Stoga se namjeravam vratiti kroz koji dan, a danas odrađujem zajedno s američkom ekipom tzv. Front side. Naime, najveći dio skijališta se diže na tri brda odmah iznad Vaila, Lionsheada i Cascadea i to je 'Front side'. Potom se s vrhova spušta na drugu stranu ta tri brda i to su 'The Back Bowls', uglavnom neuređeni crnjaci te par plavaca. Kada se spustiš do dna 'The Back Bowlsa', možeš se žicama popesti na još dva suprotna brda, tzv. 'Blue Sky Basin', gdje su opet crnjaci i par plavaca, nešto sređenih, nešto nesređenih. S obzirom da je od Vail ili Lionshead Villagea do vrha 'Blue Sky Basina' potrebno i sat vremena, odlučili smo jednoglasno danas preskočiti sve ovo otraga i koncentrirati se na 'The Front Side'.
Vrijeme je sunčano s povremenim oblacima. Tek potkraj dana počinje snježiti, ali ni to ne ometa savršeno skijanje i pršičarenje.
Po cijenama hrane i pića u nekom od restorana uz stazu Vail je blizu Breckenridgeu i Copperu. Čini se da su cijene univerzalne na skijalištima u Coloradu pa je teško čak i za neki light ručak potrošiti manje od 20 dolara. Meni su danas juha od kukuruza sa sirom, snickers čokoloadica i jedan pepsi izašli 21 dolar! No, dobra stvar i Vaila i ostalih dosad viđenih skijališta u Coloradu je da ne moraš plaćati pijaču ako ne želiš jer su u svim restoranima uz stazu postavljeni aparati za vodu pa svatko može napiti se vode bilo da jede ili ne jede u restoranu. Skineš skije, napuniš vodom svoju grbu i nastaviš skijati.
Druga odlična stvar u Vailu je shema skijališta koja se nalazi na zaštitnoj prečki gotovo svake sedežnice na 'Front Sideu' tako da dok sjediš na žici, možeš lagano proučiti gdje si i u kojem smjeru želiš ići čim izletiš sa sedežnice. Iako imam kartu skijališta u džepu, ona danas nije ugledala svijetlo dana. Naravno, shema skijališta na prečkama sedežnica ne znači da nećeš napraviti koje krivo skretanje. Bit će takvih mnogo. Jer skijalište je ogromno. Ali pogubiti se malo i potom tražiti put je također čar skijanja.
Na povratku u Dillon stajemo u supermarketu gdje se opskrbljujemo komadom mesa za roštiljanje za večeru. Večeras će se našoj standardnoj ekipi (Cheryl, Todd, Chris 1, Chris 2, Jay, Mike, Steve, Rex i ja znan kao 'V' jer mi ime gotovo nitko ne može zapamtiti), pridružiti i Paul, Cherylin prijatelj te Eric, prijatelj Cherylinog sina Chrisa.
Žderanje, opijanje i "weedarenje" potrajat će do kasno u noć...

SKIJAŠKI DAN 28. – Copper Mountain, Colorado, SAD (21.02.2013.)

Ujutro za doručkom pala je odluka da se danas ide skijati u Copper Mountain. Na internetu kažu da je preko noći palo gotovo 20cm novog snijega pa bi mogao biti pravi dan za uživanje u koloradskom powderu. Copper Mountain nije bio u mojim planovima i nije uključen u moj sezonski skipass, ali kako ide cijela ekipa u Copper Mountain, i ja sam im se odlučio priključiti. Bit će fora pršićariti u društvu.
Jednodnevni skipass za Copper Mountain dođe 109 dolara. No, Ameri imaju puno načina za uštedjeti koji dolar pa tako ako u Shellu kupiš odjednom barem 10 galona benzina (malo manje od 40L), dobiješ jednu skikartu gratis za Copper Mountain. Cheryl ima nekoliko tih besplatnih karata tako da umjesto 109, svatko plaća tek 54,50 dolara za jednodnevno skijanje na Copper Mountainu.
Skijalište počinje na 2926 metara nadmorske visine, a vrh je na 3767 metara. Ukupno je 985 hektara skijaške površine, 126 staza i 22 žice, od sidra i tanjurića do šestsedežnice. Gondola ovdje nema. Žica ima toliko starih da se još George Washington vozio na njima, ali i nešto novijih Leitnerica i Doplmayrica, no nekih najnovijih žica ipak ovdje nema. Žice variraju od ekstrasporih do umjereno brzih, dok jako brzih baš i nema.
Staze u Copper Mountainu su duže i strmije nego u Breckenridgeu, što mi puno više odgovara. Zelene su ovdje sličnije našim plavima. Plave se približavaju našim crvenima. Dok su crne nešto između naših crvenih i crnih. Ima jako lijepih strmih staza ovdje u Copperu. Veći dio skijališta gleda prema selu, a kada se dođe na vrh, može se i krenuti na drugi stranu u tzv. bowls. Tako Ameri nazivaju najstrmiji teren koji se ne pegla niti se koriste topovi već se može uživati u savršenom koloradskom powderu.
Desetero nas je i veći dio dana uspijevamo se nekako držati zajedno. Dio ekipe je već bio ovdje, dio je prvi put. A pridružuje nam se sredinom dana i Penny, Cherylina prijateljica koja je ovdje kao kod kuće pa nam pokazuje neke skrivene kutke planine. Dio staza je speglan sinoć, a na tu speglanu površinu napadalo je naknadno nekoliko centimetara powdera. Na vrhu je kompletni powder, onako do koljena, a s obzirom da je snijeg toliko suh, lagan je da se osjećaš kao da si na oblaku. Toliko je lagan da možeš slalomski skijati kroz do koljena dubok powder, a bez straha da ćete negdje zakočiti i katapultirati. A tek pršičarenje kroz šumu! Ma ljudi fantazija! Ovako dobro pršićarenje nije bilo ni u Himalaji. Ja osobno između sređene staze i off pista uvijek preferiram sređenu stazu, iako povremeno volim skrenuti u off piste vode, ali ovaj je pršić tako suh, lagan i savršen da ovdje u Coloradu uopće nije potrebno ratrakirati staze. Ma jebeš skijanje u Europi! Pravo skijanje je u Coloradu! Zapravo, moram se ispraviti. Kažu mi ovdje Ameri da je najbolje skijanje u Utahu i Kaliforniji. Ovo je savršenstvo. Strah me samo pomisliti kako je onda tamo malo zapadnije!
Ne sjećam se kada sam se zadnji put nauživao kao danas u Copperu. Krvavec od prije dva tjedna je bio odličan, ali ni blizu ovome. Umro sam i završio u raju!
U tri popodne ekipa je otišla na pivicu u jedan od pubova dok sam se ja odlučio popesti na planinu i spustiti još jednom, ovaj put po nekom od najudaljenijih crnjaka. Penny mi je sugerirala dvije staze koje su joj bile odlične prije dva dana. Pun entuzijazma dignem se ja tako gore i krenem prema dolje po stazi "Too much". Prvih pedesetak metara sve je ok, ali čim sam došao do ruba, imao sam što vidjeti. Staza je lijepo strma i bilo bi super spustiti se niz nju da je sređena. Ali očito je ovo jedna od onih koje ne sređuju, a powdera je bilo toliko, da su je ljudi razrovali do kraja dana. Više je nalikovala na stazu za mogulsko skijanje. "Too much" je malo too much za moje umorne noge na kraju dana. Nekako kroz šumu odpršićario sam na paralelnu crnu stazu "Triple treat". Ni nju očito ne sređuju, a količina ljudi ju je posve uništila. Hupseri su ovdje nešto niži, ali još uvijek je teško s umornim nogama slalomski skijati oko njih. Izlaza s ove staze nema jednom kada uđeš pa sam na kraju prisiljen skijati do dna. Negdje na polovici više nisam mogao slalomirati pa sam odlučio riskirati i raditi velike zavoje od ruba do ruba, dok su se pritom mnogi hupseri razbijali, s obzirom na mekani i lagani powder od kojeg su nastali, dok sam preko drugih malo poskakivao. Mislio sam da nikada neću stići do dna. Ulaz na sedežnicu, kojeg cijelo vrijeme vidiš u dolinu, kao da se udaljava sa svakim zavojem. A kada sam napokon stigao do dna i ušao na žicu 'Alpine', uslijedilo je dodatno iznenađenje: žica je toliko spora i stara da je vjerovatno mogu ubrojiti među najstarije na svijetu. Mislim da sam starije vidio samo na Popovoj Šapci. Dvadeset minuta treba do gore dok ti hladan vjetar i lagani snijeg biju lice. "Triple treat" je na kraju dana zaista bio poslastica za umorne noge. Ali barem sam dobio priču... :)
Vrijeme me danas opet poslužilo. Nekakva kombinacija sunca i oblaka te povremeni snijeg. Ali iako je -10 do -12 Celzijaca, zrak je ovdje toliko suh da se to uopće ne osjeća toliko. Rekao bih da je to kao nula kod nas. I još nešto je fascinantno ovdje u Coloradu. Čak i kada je oblačno i kada pada snijeg, nema difuznog svijetla pa se konture staze savršeno vide i čak se i tada može pustiti skija. Ja još uvijek rezervirano skijam nakon onog pada od prije dva tjedna na Krvavcu. Lijevo rame još uvijek se osjeti i mentalno me koči u skijanju.

VIDEO Skijanje u Copper Mountainu http://www.youtube.com/watch?v=RnoL6jo-XD0

SKIJAŠKI DAN 27. – Breckenridge, Colorado, SAD (20.02.2013.)

Sinoć sam stigao u Dillon u deset. U jedanaest sam mrtav umoran bio već u krevetu. Probudio se u četiri. Iako nije prestrašno, jet lag je u igri. Razlika od -8 sati u odnosu na Hrvatsku nije mala stvar. Ali stvari treba gledati pozitivno - rano buđenje znači da mogu ranije krenuti na skijalište i biti tamo na otvaranju. Pitanje je samo u kojem pravcu krenuti. Maksimalno pola sata vožnje od Dillona su Keystone, Breckenridge i Arapahoe Basin. Gledam situaciju na netu. Za svako od ovih skijališta danas prognoziraju mix oblačnog i sunčanog vremena s laganim snijegom u drugoj polovici dana. Naposljetku je u autu odluka pala na Breckenridge.
Breckenridge je tipičan gradić američkog Divljeg zapada. Nastao je u vrijeme zlatne groznice. Zlato je naime ovdje pronađeno 1859. godine i ubrzo se otvorio prvi saloon na Main Streetu i oko njega je izrastao grad. Godine 1945. posljednji je rudnik zatvoren, a stanovništvo se počelo masovno iseljavati te je Breck brojao svega 300 stanovnika. No, u ranim šezdesetima preostalo stanovništvo odlučilo je iskoristiti velike količine snijega i okrenuti se prema skijališnom turizmu. Godine 1961. otvoreno je skijalište u Brecku i već te prve godine imao je 17,000 posjetitelja. Deset godina kasnije skijalište se proširilo, a 1981. Breck je imao prvu brzu četverosedežnicu na svijetu. Danas Breckenridge ima 3420 stanovnika.
S obzirom da je cijeli Colorado dosta visok, ne čudi da je početak ovog skijališta na 2926 metara nadmorske visine. Upravo zbog velike visine cijelog Colorada, ovdje nema nekog pretjeranog uspinjanja po serpentinama i prijevojima da bi se došlo do skijališta. Najviši vrh skijališta je 3963 metara nadmorske visine. Ukupno je 31 žica, od kojih su većina sedežnice, za od dvije do šest osoba. Tu je i jedna moderna gondola te nekoliko sidra, tanjurića i pokretnih tepiha.
Prva velika razlika između skijališta u Europi i SADu je da u Europi računaju veličinu skijališta po kilometrima staza, dok u SADu računaju po ukupnoj površini staza po kojima se može skijati, što uključuje i one koje ratrak svakodnevno prolazi, kao i one koje ratrak nije nikada vidio. Tako Breckenridge ima ukupno 155 staza na 954 hektara površine. Ali druga velika razlika između Europe i SADa je da ovdje u SADu puno više naginju prema off-pistu, dakle neuređenim stazama, i onom čuvenom koloradskom powderu. Tako u Brecku službeno dnevno imaju tek 29% ratrakiranih staza.
Postoji u mjestu nekoliko parkinga. Ali svi oni parkinzi bliže žicama naplaćuju se između 5 i 15 dolara na dan. Parkiram na jedinom besplatnom koji je par kilometara udaljen od gondole, no tu je besplatni shuttle bus koji svakih petnaestak minuta povezuje parking s gondolom. Kako imam sezonski skipass, ne moram stajati u redu na blagajni, već samo uzimam mapu skijališta i uskačem u gondolu.
U gondoli proučavam mapu. Treba se priviknuti na potpuno drugačije označavanje staza ovdje u SADu. Najlakša je zelena, zatim slijedi plava, pa crna s jednim označenim crnim dijamantom, potom dvostruka crna s dva crna dijamanta, a ne zaboravimo ni narančastu boju koja označuje staze isključivo rezervirane za fun park.
Breckenridge se prostire na četiri paralelna brda koja su "maštovito" nazvana Peak 7, Peak 8, Peak 9 i Peak 10. Počinjem s Peak 7 budući da je najbliži gondoli i polako se tokom dana pomičem prema Peak 10 i potom opet natrag prema sedmici. Moj prvi dodir s koloradskim snijegom je čudan. Toliko sam čitao i slušao o tom suhom snijegu da kada sam sada napokon stao na njega, ne znam da li samo previše umišljam jer sam previše uzbuđen što sam ovdje, ili je snijeg zaista drugačiji i toliko bolji nego u Europi. Prvi spust sam odradio kao nevjerni Toma. Čak i drugi. Ma jebiga i treći. A onda sam napokon prihvatio da sam u snježnom raju i da je snijeg zaista drugačiji. Nema ga puno izvan staza, ali na stazama i više nego dovoljno. Uzmem ga u ruke i mrvi se kao da u ruci imaš brašno, a ne snijeg. Daleko je od onog vodenastog snijega u Europi. Teško je od ovoga napraviti grudu. Pod nogama mekan - krstariš tako lagano i sigurno. Zbog manje vode u svom sastavu, pravih ledenih ploha nema, a ono što Ameri nazivaju ledom, kojeg ima na par mjesta na skijalištu, nije nikakav zapravo led, jer moje Elanice ga bez problema svladavaju, već tek malo tvrđe speglana staza.
Staze su u Brecku savršeno ispeglane. Iako službeno ratrak dnevno obrađuje svega 29% staza, imam feeling da je veći dio skijališta speglan do savršenstva. Skijam od devet ujutro do četiri popodne s tek jednim polusatnim stajanjem za ručak, i staza je u četiri popodne savršena kao u devet ujutro. Jedini hupseri su moguli koji su namjerno napravljeni na nekoliko staza. Osim mogula tu je i nekoliko fun parkova. Žice bi mogle biti brže, a neke i modernije, ali ne žalim se. Na kraju dana odradio sam 53.7 kilometara i time prešao magičnu granicu od 1000 odskijanih kilometara u ovoj sezoni!!!
Postoje dvije stvari koje mi u Breckenridgeu ipak nisu legle. Prva je da su mnoge staze prelagane. Mnoge zelene zahtjevaju odgurivanje. Plave su za popizditi također položene, a obične crne jesu ipak strmije, ali nešto između naših europskih plavih i crvenih. Dvostruke crne su kao naše crvene. U konačnici proizlazi da nema u Brecku pravih crnih staza na koje smo naučeni u Europi. Najbolje staze su na Peak 10 (umjereno duge i ritmičke) te sam vrh Peak 8 gdje je također sve američki crno. Inače, do vrha Peaka 8 (3963m) vozi četverosedežnica za koju ovdje kažu da je najviša sedežnica na svijetu.
Staze imaju zabavna imena. Danas su mi dva imena posebno ostala za pamćenje: crna Psychopath i još jedna crna Adios. Tu su i Amen, Forget Me Not, Lulu, Pika...
Drugi minus u Breckenridgeu je cijena hrane i pića na skijalištu. Skoro pa dvostruko viša nego u Lake Placidu i Mont Tremblantu lani. Obična šalica juhe dođe cca deset dolara, a mala porcija pomfrita oko pet. Moj obrok od jedne porcije pomfrita s otopljenim sirom, čokoladnog moussea i coca cole izašao me 18 dolara!
Samo mjesto Breckenridge je ono što bi Ameri rekli 'picture perfect'. Glavna ulica Main Street prepuna je slikovitih drvenih prizemnica i jednokatnica, tipičnih za Divlji zapad, u kojima su trgovine, restorani i barovi. U najstarijem saloonu u gradu također je danas restoran. Ušao sam u nekoliko trgovina opremom i cijene su nekoliko puta niže nego u Europi. Ali niti imam novca niti mjesta u koferu za nekakvu novu opremu.
Natrag u Dillonu kuća je puna ljudi. Došla su Cherylina dva sina mojih godina sa svojim frendovima tako da večer provodimo u zajebanciji uz kamin. Gdje sutra? Nemam pojma. Odluka će pasti ujutro.

It is a long way to Denver...

Toliko sam čitao i slušao priče od svojih američkih turista o savršenom powderu u Coloradu. Kažu da je snijeg u Coloradu, zbog blizine pustinje, puno suši i poprilično drugačiji od onog u Europi. Put me prijašnjih godina već odveo na skijanje u Sjevernu Ameriku, ali oba puta na istočnu obalu gdje je snijeg, zbog blizine Atlantika, sličan onome u Europi. Nakon dvaput skijanja u američkom Lake Placidu i jedanput u kanadskom Mont Tremblantu, u meni je u svibnju prošle godine nešto kliknulo i odlučio sam staviti kartu u džep. Pravac Denver. Zapravo, trebalo je malo planiranja s aviokartama. Prvu kartu s Easyjetom kupio sam u svibnju čim su otvorili prodaju za sljedeću sezonu. Od Zagreba preko Londona za Reykjavik i nazad za 169eur te dodatnih ukupno 140eur za prijevoz skija do Reykjavika i nazad. U rujnu sam kompletirao karte kupnjom povratne s Icelandairom iz Reykjavika za Denver za 550eur. Skije s Icelandairom putuju gratis što im je velika prednost s obzirom da sve druge aviokompanije iz Europe prema Sjevernoj Americi naplaćuju cifre da zaboli glava.
Nakon aviokarata u džepu trebalo je isplanirati i smještaj te skikarte u Coloradu, a s obzirom da su veljača i ožujak visoka sezona sve ono najjeftinije nestane i godinu dana unaprijed. Tako sam pronašao webstranicu www.airbnb.com preko koje lokalno stanovništvo iznajmljuje sobe u svojim kućama ili pak čitave kuće. Primjerice u mondenom Aspenu najjeftiniji smještaj u hotelu dođe 300 do 400 dolara. Na ovoj webstranici privatni smještaj dođe triput manje. I tako sam napravio ne samo rezervaciju smještaja za sve dane, nego sam i sve noći unaprijed platio. Kako radim u turizmu, najviše novca imam u vrijeme naše turističke sezone i zaključio sam da je najbolje što prije sve poplaćati unaprijed tijekom godine kako poslije ne bih razmišljao imam li novca ili ne.
Cijene skikarata općenito u Sjevernoj Americi, a pogotovo u Coloradu, su da zaboli glava. Po danu dođu basnoslovnih 90 do 100 dolara. Ali postoji nešto u Coloradu što rade lokalci, a na što sam slučajno naletio dok sam istraživao doma Colorado po internetu, televiziji i knjigama - sezonske skikarte koje, ako su kupljene tijekom listopada i studenog, budu snižene i čak pet puta. Tako bi me primjerice osamdnevno skijanje u Breckenridgeu, Keystoneu, Arapahoe Basinu, Beaver Creeku i Vailu došlo visokih 800 dolara (plus-minus). Ali ako se sezonska skikarta, koja vrijedi za sva ova skijališta, kupi u listopadu, dođe svega 553 dolara.
Čak sam i auto preko www.dollar.com unaprijed platio. Economy car za 13 dana najma dođe cca 2100kn.
I tako mi je sada ostalo samo za platiti u SADu gorivo te hranu. Ostalo sam platio lani.
Easyjetov avion iz Zagreba za London bio je dupkom pun. Ni igla više ne bi stala. Ne sjećam se kada sam prošli put letio s nekom aviokompanijom, a da nije bilo niti jednog jedinog slobodnog mjesta. Drugi let za Reykjavik također poprilično put, jedno 95%. Iako pravila kažu da u prtljagu sa skijama i pancama ne smije ići ništa osim skija i panca, ja sam u nju natrpao razne dodatne stvari. Nitko mi ništa nije rekao ni u Zagrebu ni u Londonu. I skije i pance sigurno su stigle do Reykjavika.
U Reykjaviku sam morao čekati preko šest sati na Icelandairov let za Denver. Volim Island. Već sam dvaput bio ovdje i svaki put mi nanova zaigra srce kada vidim tu prirodu. No, nikada nisam skijao na Islandu. U povratku iz SADa tako ću se zaustaviti na Islandu kako bih i ovdje odskijao četiri dana na tri različita skijališta.
Otkrit ću vam jednu tajnu. Možda ju neki od vas već znaju, ali siguran sam da ima puno onih koji u to nisu upućeni. Kod check-ina aviokompanije popunjavaju let od sprijeda prema nazad. Ja uvijek uzimam sjedalo uz prozor u posljednjem redu aviona ili, ako je već zauzeto, u jednom od posljednjih redova. Jer ako u avionu nisu sva mjesta popunjena, velika je vjerojatnost da baš neće biti popunjena ta mjesta odostraga. Meni se to redovito događa. I dogodilo se i ovaj put. Icelandairov let za Denver je dosta pun, ali svjedeno ja sam dobio tri mjesta u posljednjem redu aviona gdje sam se mogao lijepo ispružiti za vrijeme leta kao da sam u biznis klasi. Let je bio toliko udoban da su sedam i pol sati od Reykjavika do Denvera jako brzo prošli. Zbog vremenske razlike od -7 u odnosu na Reykjavik i -8 u odnosu na Zagreb, avion je poletio u 17:00, a sletio u Denver u 17:30 po lokalnom vremenu, isti dan. Kako bi se koliko-toliko ubio jet lag, uvijek u ovakvim slučajevima nastojim ne spavati u avionu, već izdržati do lokalnog vremena za spavanje. I to mi je uspjelo. Ni oka nisam sklopio u avionu.
Denverski aerodrom je navodno najveći aerodrom u SADu i zaista se to primjećuje. Jedan od rijetkih američkih aerodroma za kojeg mogu reći da mi se sviđa - prostran je, osvjetljen, te ima pristojan broj trgovina, kafića i restorana u kojima se eventualno može kratiti vrijeme.
Imigracija dosta brzo prolazi.
"Putujete sami?! Kako to da dolazite skijati skroz ovdje na drugi kraj svijeta?! I to sami?!", imigracijskom službeniku nije bilo jasno. Ali par minuta kasnije udara pečat u putovnicu i dozvoljava boravak u SADu do 18. kolovoza, iako ću se ja ovdje zadržati samo dva tjedna. Primijetio sam da je lakše ulaziti u Ameriku otkad u putovnici imam desetogodišnju multiple entry vizu. Valjda ako su mi dali vizu na deset godina u ambasadi, to znači da predstavljam rizik za zdravlje i život Amera.
Sljedeći korak je Dollar i preuzimanje auta. Predajem rezervaciju, kreditnu te hrvatsku i međunarodnu vozačku dozvolu. Crnac i crnkinja za pultom gledaju me blijedo kada im kažem da sam iz Hrvatske. Nikada čuli. Morao sam im upisati na list papira ime zemlje da ju pronađu u kompjuteru.
"Ima li auto zimske gume?", pitam poučen lošim iskustvom s rentanjem auta u Jordanu prošli mjesec, preko istog rent-a cara.
"Svi auti imaju iste gume.", odgovori meni crnkinja.
"Ali ima li zimske gume za snijeg?", pitam ju ponovno.
"Ovo je economy car gospodine.", na to će ona. Očito je da ne poznaje pojam zimskih guma.
"A lanci?", pitam sada ja.
"Ovo je economy car.", opet će ona i dodaje: "Nije za zimu. Moja preporuka je uzeti SUV s pogonom na četiri kotača.".
Naravno da ovdje u SADu pate na SUVove. Kaže da bi mi doplata za 13 dana bila 318dolara, s već uključenim jednim punim tankom benzina. Trebam ga vratiti praznog. Na trenutak upošljavam svoje moždane vijuge i zaključujem da bi, s obzirom da sljedećih nekoliko dana najavljuju puno centimetara novog snijega u Coloradu, a ova nema pojma da li economy ima zimske gume ili ne, najbolje bilo ipak nadoplatiti i uzeti SUV. Ubrzo potpisujem papire i šalje me na parking da izaberem auto.
"Kako misliš da izaberem auto?", mislim si ja.
Čini se da je ovdje u Americi sistem da kada potpišeš papire, otiđeš na parking i izabereš sam si vozilo iz svoje kategorije. Ključ je već unutra i ne trebaš se više vraćati u ured, nego na izlazu iz parkinga tip na rampi samo ti skenira ugovor i upiše broj tablice. Izbor autiju nije prevelik. Dva Forda i jedna Kia. Ja se odlučujem za Kiju Sportage koja je nova novcata - ima tek napravljenih 800 milja ili cca 1280 kilometara.
No problem je kako voziti auto s automatskim mjenjačem?! Nikada nisam vozio automatika. Skidam s interneta upute i ubrzo krećem polako. Ipak se treba naučiti na automatika. Od Denvera do Dillona ima 159 kilometara vožnje. Gotovo sve je autoput. Ali maksimalna brzina koju ovdje dopuštaju na autoputu je 65 milja na sat, ili 104 km/h. Eh sada neka se Europljanin tome prilagodi! GPS svako mi malo pizdi da sam prekoračio brzinu. Kazne u Americi za prekoračenje brzine, i uopće za prometne prekršaje, su vrlo visoke pa nije da se želiš igrati. Prilagodba na automatik trajala je jedno pola sata, a onda je krenulo bez problema. Ma divota je voziti automatik. Ne trebaš razmišljati o kuplungu i mijenjanju brzina.
Sat vremena treba samo da se prođe Denver. Imam osjećaj da mu nema kraja. Još iz aviona primijetio sam da je Denver zapravo skroz ravan i tek u daljini, sa zalazećim suncem na zapadu, primijetio sam snježnje vrhove Rocky Mountaina iliti čuvenog Stjenjaka. I u autu sada cesta prvih sat vremena ide kroz nizinu - vrlo zavojito, ali nema uspinjanja ni spuštanja. Tek nakon sat vremena i nakon što se prođe Denver kreće zavojiti uspon prema Stjenjaku i pojavljuje se prvi snijeg oko autoceste.
Konačno u deset navečer stižem u Dillon u B&B Cheryl Brandewie koji će biti moja baza za sljedećih pet noćenja. Dillon je okružen s nekoliko skijališta poput Keystonea, Breckenridgea i Arapahoe Basina. Pet noćenja dođu me ukupno 172 eura.

Malo niže: fotografije Grenlanda pod snijegom. Slikano iz aviona.

SKIJAŠKI DAN 26. – Krvavec, Slovenija (15.02.2013.)

Sinoć je vremenska prognoza na Snow Forecastu bila izuzetno povoljna za Krvavec danas. Žuti krug kroz cijeli dan obećavao je dobro skijanje. Na Bergfexu nešto malo lošija prognoza, ali još uvijek vrlo dobra: izmjenjivanje sunca s oblacima kroz cijeli dan. I tako sam odlučio danas uskočiti ponovno u svog Prašinara i put Krvavca.
Na parkingu sam jutros ranije nego prošli četvrtak - u pola devet. I pronalazim mjesto na gornjem parkingu.
Vrijeme ipak nije obećavajuće. Dolina je sva u magli. Ali kako se dižem gondolom gore, nadam se da će negdje na pola puta gondola probiti granicu magle i da ću Krvavec naći okupanog suncem. No, iako se kaže da je u nadi spas, danas spasa mi nema. Krvavec je obavijen gustom maglom da se vidi tek koji metar ispred sebe. Umjesto na stazu, prebacujem se odmah "Kod Rozke" na kavu. Kako Rozka ima besplatan internet, kažem idem provjeriti ponovno stanje na Snow Forecastu i Bergfexu da slučajno nisam nešto pomiješao. No, na netu je i dalje prikazano sunce. Pogled kroz prozor pokazuje gustu maglu.
Nakon kave odlazim na Križišče. Tu se magla malo podigla pa je moguće malo odskijati bez da tražiš stazu kao ćorava koka. Ali moram biti oprezan. Ozljeda lijevog ramena, koju sam zaradio prilikom pada ovdje na Krvavcu prošli četvrtak, još uvijek je aktualna. Nekoliko prvih dana nakon ozljede gotovo nisam mogao pomicati ruku. Danas je stanje puno bolje, ali još me zna ponekad podsjetiti da rame nije sto posto zdravo. Ne bih volio pasti pa ga ovaj put zaista sjebati do kraja. Pogotovo ne prije velike interkontinentalne skijaške ture koja počinje u ponedjeljak i koju čekam od svibnja prošle godine.
Skije mi puno i ne pomažu. Nakon što sam ih totalno razderao na alpskoj skijaškoj turi, prvenstveno u Ischglu, dao sam ih na veliki servis u radnju koju ovdje ipak neću imenovati. Godinama ih tamo nosim. I godinama su ih dobro servisirali. Ali danas, prvo skijanje nakon servisa, moje Elanice Magfire 82xTi kao da nisu moje. Kao da su dobile preko noći neku svoju novu osobnost. Nimalo ih ne prepoznajem. Moram priznati da su dobro naoštrene i čak režu bez problema ledene plohe, kojih ima danas na Krvavcu na nekoliko mjesta, iako su staze tradicionalno jako dobro sređene - ne pretvrde niti premekane. Ali bilo da skijam pravocrtno, bilo da radim kraće ili duže zavoje, svaka skija vuče na svoju stranu. Za popizditi. Inače s ovim skijama moram dosta stiskati zbog dvostrukog titanija, ali ovo dana je mili Bože - toliko se s njima nisam namučio od prvog dana, a na ovim Elanicama skijama već četvrtu sezonu. Bez obzira na svo dobro servisiranje dosad, ovo danas je bilo sasvim dovoljno da odlučim da me ta neimenovana servis radnja neće više vidjeti. A kada smo već kod pitanja servisa - imate li preporuke u Zagrebu?
Nakon tri runde po Križišču, malo mi dosadilo skijati samo na jednoj stazi pa se odlučujem vratiti na središnji dio skijališta. Međutim, ovdje je i dalje maglovito. Toliko da postaje frustrirajuće. Ponovno se vraćam u Rozku, ovaj put na ručak. Grah s kobasicom za 6 eura bio je pun pogodak.
Tek u petnaest do tri magla se spustila više prema dolini pa je gornji dio skijališta napokon okupan suncem. Donji dio je i dalje u magli, ali vidljivost je puno bolja. Prolazim gotovo sve staze: od Zvoha do Križišča. Na kraju dana ukupna kilometraža je prava penzionerska, ali gotovo sve od tih 19.4 kilometara napravio sam upravo u ovih posljednjih sat i petnaest minuta. Da nije bilo toga, proklinjao bih sve po spisku. Ovako, ajde barem sam se nešto naskijao...

SKIJAŠKI DAN 25. – Krvavec, Slovenija (07.02.2013.)

Pronašao sam odličan smještaj u Cerklju. U novom hostelu Mamma's House jednokrevetna soba sa zajedničkom kupaonicom na hodniku dođe samo 13 eura! Bio sam skeptičan kada sam radio rezervaciju preko www.booking.com, ali ispostavilo se da su moje skepse bile neosnovane. Hostel je odličan, soba topla i čista, vlasnici ful ljubazni. Ma još ne mogu vjerovati da soba dođe samo 13 eura!
Jučer sam izjednačio broj skijaških dana u ovoj sezoni s onima iz prošle. Danas sam premašio već prošlu sezonu za jedan dan. A daleko je kraj sezone. Moram priznati da sam itekako zadovoljan sa skijanjem ove godine. Potrefilo se puno snijega i hladno vrijeme, slobodni dani, novci, volja...
Jutros sam se probudio sa suncem. Još ne mogu vjerovati koliko sam imao sreće sa suncem na ovom putovanju. Nemam pojma što sam dobroga napravio da me onaj gore nagradio s takvim vremenom. Od 15 skijaških dana čak 10 je bilo sunčanih, još 4 oblačnih, ali bez difuznog svijetla, i tek jedan dan kada se konture staze baš i nisu vidjele. Više nego dobra statistika.
Kod krvavečke gondole hrpa automobila tako da se moram parkirati na jednom od donjih parkirališta. A došao sam malo prije devet. Prvo sam pomislio da je neki praznik pa je zato takva navala ljudi, što me malo prestrašilo jer moja 'sezonska vozovnica 198', koja je koštala 198eura još negdje u listopadu, ne vrijedi subotom i nedjeljom, praznicima i u vrijeme slovenskih školskih praznika. No, bespotrebno sam se oznojio jer praznik na kraju nije. Prolaz kroz kapije gondole prolazi bez ikakvih problema. Dolje oko parkinga toliko snijega koliko nikada nisam vidio, a godinama dolazim na Krvavec. Kako se dižeš gore, snijega sve više i više. Samo skijalište okupano suncem, tek s mrvicu vjetra na Zvohu i Vrhu Krvavca. Puno puno snijega, možda najviše što sam ikada vidio na Krvavcu. Kako je gotovo cijeli jučerašnji dan i noć padao snijeg, staze su nisu mogle pretjerano dobro sanirati pa se već malo iza devet mekani snijeg pretvorio u hupsere i očito je da će danas na stazama biti dan hupseranja. Međutim, odmah sam shvatio da danas zabavu valja pronaći u off-pisteu. Kada se sjetim da sam proteklih godina sa žica gledao zemlju i ljubičice van staza, ovoliko snijega zaista valja iskoristiti. Stoga gotovo momentalno otpisujem staze i ispod tornja, tzv. Stolpa RTV, u off-pistu spuštam se kroz šumu. Ma fantazija! Dok je na 'neteptanoj progi Zvoh' puno ljudi i stoga je dosta hupserasto već rano ujutro, s obzirom da je staza na vidljivom mjestu, ispod 'stolpa' gotovo nema nikoga. Samo ti, sunce, svježi zrak, bijeli borovi i jedno 20-25 centimetara dubokog netaknutog snijega. Ovako dobro nisam offpistao još od Popove Šapke i indijske Himalaje od prije nekoliko godina. Ljudi navalite dok traje!
Osim kroz šumu ispod 'stolpa', odličan je off-piste i na neuređenoj lijevoj stazi na Križišču.
Na samim stazama je, kao što sam rekao, hupserasto, ali hupseri baš i nisu preteški jer su od novonapadalog snijega. Može se skijati preko njih i malo skakati ili slalomski oko njih. Ljudi na stazama iznenađujuće malo. Nisam to očekivao s obzirom na broj automobila dolje na parkingu. No, vrlo se brzo vidi gdje su svi ti "skijaši" - birtije uz staze su dupkom pune!
Na kraju dana računica je jasna: nekih 70% vremena bio sam u off-piste, a samo 30% na stazama. Ne znam da li će se uskoro na Krvavcu ponoviti ovako nešto. U tri popodne odlučujem završiti svoj skijaški dan, a zapravo i ovu skituru jer iako sam i sutra namjeravao skijati na Krvavcu, u međuvremenu sam saznao da je sutra slovenski nacionalni praznik, tzv. Prešernov dan, pa će i biti puno ljudi, a i 'sezonska vozovnica 198' mi sutra ne valja. Za zadnji spust se odlučujem popeti šestsedežnicom na Vrh Krvavca i onda crvenom jedanaesticom, Triglavskom, podno Zvoha i dalje prema gondoli. Odlučujem malo pustiti skiju jer većina je ljudi već otišla sa skijališta, a i moglo bi malo biti zanimljivo skakati po hupseri. U početku sve je dobro, ali onda na toj crvenoj jedanaestici, malo iznad Tihe doline, skočio sam preko hupsera i dočekao se na valjda jedinu ledenu plohu na cijelom skijalištu. Nisam je primijetio sve dok nakon doskoka nisam odlučio napraviti lijevi zavoj, poskliznuo se i u onoj brzini svom silinom lijevim ramenom tresnuo o ledu. Obje skije su se odmah otkačile. Zaustavio sam se gotovo istog trena, ali bol u lijevom ramenu je bila takva da sam isprva pomislio da sam ga iščašio. No par pokreta otkrili su mi da na sreću nije tako, već je vjerovatno jako natučeno. Uspio sam se skulirati i stati ponovno na skije, ali rame je nastavilo boljeti. Kasnije navečer lijevu ruku ne mogu pomicati previše u zrak. Vidjet ćemo kako će biti sljedećih dana. Ovo je tek moj drugi pad u ovoj sezoni, prvi nakon skijaškog dana 4 u Soldenu, ali daleko najteži. Možda i najteži ikada.

Moja alpska skijaška tura je ovime došla kraju. Ukupno 15 skijaških dana na 13 različitih skijališta i napravljenih ukupno 2175 kilometara. U totalu gps je pokazao odskijanih na ovoj turi 626.1 km, najviše u jednom danu 57.4km u Kitzbuhelu, a najbrže 102.3 km/h u Madonni di Campiglio.
No, skijanje ove sezone je daleko od gotovog. U ponedjeljak 18.02. idem na novu turu koju sam čekao mjesecima. Aviokarta je stavljena u džep još u petom mjesecu prošle godine. Bit će to jedno od najboljih skijanja ikada u mom životu. Znam to već sada. A gdje? Eh, to vam zasad neću otkriti. POGODITE! :)

SKIJAŠKI DAN 24. – Alta Badia, Italija (06.02.2013.)

Kada sam se probudio jutros u sedam, odmah mi je pao mrak na oči. Kroz noć je palo nekoliko centimetara snijega. Bacam pogled na auto ispod prozora. Pod snijegom je. Znači bit će jutarnje tjelovježbe.
No mrak mi nije zato pao na oči. Smračilo mi se kada sam se sjetio kakva me cesta čeka do Alta Badije, a za očekivati je da će biti pod lijepim snježnim pokrivačem. Jer ako je tu niže palo nekoliko centimetara, onda ga je na 2000 i više metara nadmorske visine moralo pasti puno više. Razmišljam što napraviti. U glavi su mi tri opcije:

1. Posve odustati od Alta Badije i uopće od skijanja danas i polako put Krvavca
2. Otići u Alta Badiju, ali okolnim boljim putem koji je puno puno duži. Ima nekih 130 kilometara.
3. Otići u Alta Badiju, ali istom onom cestom od jučer. No bit će paklenih tih 50tak kilometara.

Nije me umirila ni vlasnica B&B Rosalpine koja je rekla da je snijeg počeo padati negdje oko četiri ujutro. Malo je vjerovatno da su ga na prijevojima već očistili.
Dok se polako spremam, naginjem prema onoj prvoj opciji. Dok sjedam u auto i palim gps, već sam na drugoj. Čak i Andži dajem komandu da me odvede po ovoj obilaznoj ruti. Dok se još vozim kroz Vigo di Fassa, naglo skrećem prema serpentinama. Ma vrag mi ne da mira. Uostalom imam 4x4.
Cesta u ovim nižim predjelima je očišćena, ali ima dosta ostataka. No, čim se počinjem dizati po serpentinama prema Canazeiju i Arabbi, snijega je sve više. Cesta je začudo očišćena, no puno je sklizavije nego jučer. Vrlo brzo uključujem 4x4 i u drugoj penjem se polako po serpentinama. S lijeve i desne strane jedno metar i pol do dva snijega. Uspon je još i dobar. No spuštanje kod Arabbe postaje pravi podvig kako u serpentinama čak i u manjoj brzini i s pogon na četiri kotača zauzdati auto. Općenito Duster se odlično ponaša na ovim snježnim serpentinama, ali u dva-tri navrata bilo je ozbiljnog proklizavanja.Talijani? Oni jure kao da je cesta ravna i suha. Stane ti srce kada se zalete prema tebi u uskim serpentinama. Digići su stvarno luđaci.
Jučer mi je od Vigo di Fasse do Alta Badije trebalo sat i deset minuta. Danas - 1 sat i 45 minuta. Duster se napio ohoho. S pogonom na četiri kotača skoro mi je prepolovio tank. Danas sam sam sebi rekao da prije sljedeće sezone ugrađujem plin.
Odlučujem danas parkirati na suprotnoj strani skijališta u San Cassianu. Bliži je poslije izlasku iz Alta Badije prema Austriji i Sloveniji. Jebiga, i ovdje Digići naplaćuju parking. Čini se da je 4 eura za cijeli dana standardna tarifa u Alta Badiji.
Dižem se Piz Sorega gondolom na vrh iznad San Cassiana i potom se spuštam prema Bamby sedežnici i Piz La Villa. Za prvi pravi spust odlučujem se za crnu Gran Rissu. Staza je za polizati prste dobra. Strma, ne preuska, ima se tu za raditi nogama. Nažalost, kako je svježi snijeg napadao koji sat prije otvaranja žica, ratrak nije mogao srediti staze i već malo iza devet pršić se na Gran Rissi pretvorio u ozbiljne hupsere. Bit će očito ovo dan za treniranje hupseranja. Joj da mi je ispeglana Gran Rissa! S takvim užitkom bih se sjurio niz nju ujutro!
Prebacujem se na drugu stranu La Ville i dalje preko Pedracesa na rubni dio skijališta Santa Croce. Tu su staze uglavnom crvene, a ima i nešto plavih. Nisu nešto preduge. Ali ljudi je ovdje jako malo, s obzirom da je dosta udaljeno od La Ville ili Corvare. I upravo zbog malo ljudi ovdje hupsera skoro da i nema, već se može pustiti skiju kroz pršić. Tu i jedem - na mjestu gdje se spajaju Santa Croce i La Crusc sedežnice. Mjesto je dosta obično pa sam se ponadao da mi cijena mogla biti niža. No, prevario sam se. Cijene su i ovdje skijaške talijanske. Juhe idu od 6,50 do 8 eura, a bečki je i ovdje previsokih 12,50eura! Kako mi sada fali Austrija!
Nakon ručka polako se vraćam prema La Villi i penjem se gondolom Piz La Ila na tzv. Plato. Skijam malo tu, malo se spuštam do Corvare pa opet gore. I tako tko zna koliko puta. Ispao je još jedan prekrasan sunčan dan pa se i hupseri na suncu jako dobro vide i moguće je sigurnije ih ili preskakivati ili skijati oko njih. Ma još jedan dan uživanja!
U četiri se spuštam prema San Cassianu. Danas ne dolazi u obzir skijanje do 5 jer je preda mnom dugačak put. Imam 300 kilometara od San Cassiana do Cerklja na Gorenjskem, podno Krvavca. Izabirem najbezbolniju rutu: relativno dobrom cestom do Brunica i dalje prema Dobiaccu, Sillianu i Lienzu, potom autoputom preko Karavanki za Sloveniju. Da, ovaj put plaćam tunelarinu za Karavanke. Nakon cijelog dana skijanja ne jebe mi se po još tamo nekakvim serpentinama. Uspijevam za dana doći skoro do Lienza, a poslije nije važno jer je cesta odlična.

SKIJAŠKI DAN 23. – Alta Badia, Italija (05.02.2013.)

Ufff, odakle da počnem? Prvo moram da priznam da nisam dobro napravio domaću zadaću. Kada sam u Google Maps ubacio Vigo di Fassa kao polazišnu točku, a Colfosco u Alta Badiji kao odredište, izbacilo mi je nekih 50 kilometara. “Dobro!”, rekao sam sam sebi u tom trenutku: “Nije daleko!”.
Da. Zaista nije daleko. Ali zračne linije. U stvarnosti tih 50 kilometara ceste vijugaju serpentinasto kroz Alpe, preko prijevoja, da ti već na pola puta dopizdi odlazak u Alta Badiju. Ima iz Vigo di Fasse dva puta do Alta Badije no oba su slična: uska i serpentinasta. Andža me ujutro vodi mrvicu kraćim putem prema u smjeru Val Gardene i onda preko Passo Sella na 2240 metara nadmorske visine. Nisam siguran da li sam ikada vozio na višoj nadmorskoj visini. Cesta nije za one lošeg srca jer je uska, a serpentine sam nakon dvadeset prestao brojiti. Da ne i spominjem da je veći dio puta cesta pod snijegom pa je sklizava. Svaki put na ulasku u serpentinu, disanje mi staje, a nastavlja se tek nakon što istu ostavim iza sebe. Još jednom, hvala Bogu što sam kupio auto s pogonom na četiri kotača jer običan auto bi za proći ovo trebao imati ili jako dobre zimske gume ili lance.
Nekoliko je naselja u Alta Badiji. Najpoznatiji su Corvara i La Villa. No, tu su i San Cassiano, Pedraces, Colfosco… Ja sam na skijanje.hr pročitao da se parking u ovim većim naseljima Alta Badije plaća. Da, dobro ste pročitali. Daš im 45 eura za skipass i onda još moraš i platiti parking. Digići imaju muda. Pročitao sam i da se preporučuje parkiranje u jednom od manjih naselja jer je besplatno. I tako sam odabrao Colfosco. U nadi da ću besplatno uloviti parking. No, očito su se i manja naselja u međuvremenu polakomila za parkirnim novcem pa i Colfosco naplaćuje parking. Nije puno – četiri eura za cijeli dan. Ali jebiga, to nije u redu.
Alta Badija je žicama povezana s Arabbom na jednu stranu i Passo Sella na drugu, no za to je potreban tzv. Dolomiti Superski pass. S obzirom da imam na raspolaganju samo dva dana, odlučio sam se baciti samo na Alta Badiju, gdje ima i više nego dovoljno staza za dva dana skijanja. Deklarirano ih je 130km: 70km plavih, 52km crvenih i 8km crnih. Već na karti skijalište izgleda megalomanski, rasprostranjeno na nekoliko brda iznad gore navedenih naselja i sve savršeno povezano žicama. Ipak treba biti oprezan pri kraju dana jer budući da je skijalište veliko i izduženo, lako bi se moglo dogoditi da zaglaviš negdje Bogu iza nogu kada žice prestanu raditi.
U Colfoscu kupujem skikartu. Tražim za dva dana, ali kažu mi da prodaju samo jednodnevne. Za sve ostale treba ići na kasu u jedno od većih naselja. U manjim naseljima prodaju samo isključivo jednodnevne, bilo obične za Alta Badiju, bilo Dolomiti Superski. Uzimam tako jednodnevnu. Sutra ću učiniti isto. Razlika je nikakva između dvodnevne i dvije jednodnevne karte. Cijena jednodnevne je 45 eura.
Jutro provodim na dijelu skijališta iznad Colfosca. Staze su savršeno speglane. Opet talijanska učinkovitost. Nisu ni mekane ni tvrde, baš onako kako bi trebale biti. I potrefio sam još jedan prekrasan sunčan dan. Nevjerovatno koliko imam sreće na ovoj turi sa sunčanim danima. A tek što reći kada ti se dva dana zaredaju sa suncem i još sa savršeno speglanim stazama?! Raj.
Unatoč odličnoj pripremljenosti staza, moram ipak priznati da mi dojam kod prvog spusta nije nešto. Odlazim Frara gondolom do kraja skijališta iznad Colfosca i spuštam se, ali staza je jako lagana. Njen prvi dio označen je crvenom, drugi plavom bojom, ali zapravo je sve jedna lagana plava staza, a po plavima mi nije baš neki gušt skijati. Rekli su mi da su u Alta Badiji laganije staze. “Zar je zaista tako? Zar nema i onih težih?”, počeo sam se pitati.
Ubrzo hvatam drugu gondolu iznad Colfosca. Vjerovali ili ne, gondola se zove Colfosco. Tu mi se pri vrhu otvaraju dvije puno bolje staze. Zapravo jako dobre. Još samo da su malo duže, bile bi i odlične. S jedne strane je crvena Forcelles, s druge crna Col Pradat. Nekoliko puta se spuštam niz jednu i drugu. U podne čak i crna drži savršeno. Nema leda ni hupsera. U pola jedan u obližnjem restoranu Col Pradat sjedam na ručak. Cijene hrane i pića u Alta Badiji su vrlo visoke. Puno više nego u Austriji. Više čak i od Kitzbuhela. Zapravo općenito su hrana i piće uz stazu u Italiji skupi. Neki dan u Paganelli mikroskopske špagete carbonara platio sam devet eura. Bečki je ondje koštao čak 12 eura. Ovdje u Col Pradatu ipak porcije hvala Bogu nisu mikroskopske, već više nego pristojne, ali pureći batak i pečeni krumpir dođu 15 eura. Usporedbe radi, bečki je 12,50 eura! Ali ono što dobiješ ekstra u ovom restoranu na vrhu Col Pradata je vjerovatno jedan od najljepših pogleda u Dolomitima: dok na terasi ručaš, gledaš pred sobom masivne dolomitske stijene koje stražare iznad Alta Badije.
Nakon ručka odlučujem spustiti se na skijama do Corvare kako bih vidio i druge dijelove skijališta. Zapravo, da bi se iz Colfosca došlo do Corvare potrebno je sjesti na sedežnicu koja će te prevesti par stotina metara.
U Corvari žice idu na sve strane. Dižem se gondolom Boe na 2000 metara, a onda još sedežnicom Vallon na najviši vrh u sistemu Alta Badije – Vallon 2550m. Tu se spuštam prema Passo Campolongo, rubni dio Alta Badije. Dalje je Arabba, za mene No-Go zona. Staze su ovdje crveno-plave. Jesu lagane, ali ima zgodnih crvenih dijelova. I ljudi gotovo da i nema pa se može pustiti skija i carvati od ruba do ruba staze bez straha da ćeš naletiti na nekoga ili da će netko naletiti na tebe. Većina ljudi ostaje neposredno iznad Corvare i La Ville pa nije loša stvar otići skroz ovdje do kraja i uživati na gotovo praznim osunčanim i savršeno popeglanim stazama. I pogled. Pred kraj dana skijam kratko na tzv. Platou. Tako nazivam dio skijališta, cca 2000-2100 metara nadmorske visine, gdje se nalazi pun kurac plavih staza i toliko žica da zaboli glava pri orijentaciji. Veći dio tog “Platoa” ostavljam za sutra.
Malo prije četiri vraćam se u Colfosco. No, saznajem da su žice otvorene čak do pet. Skijam još par rundi po Forcellesu i Col Pradatu. Dok je Forcelles već u sjeni, i u pet sunčeve zrake pronalaze svoj put kroz dolomitske stijene prema Col Pradatu. Ne sjećam se kada sam se zadnji put spuštao niz crnu stazu u pet popodne, a da izgleda kao da je devet ujutro! Alta Badia – četiri palca gore! Doduše, nije kao Madonna, ali uvjerljivo drugo mjesto na ovoj skituri.
Još od četiri, kada sam se počeo vraćati prema Colfoscu, počela me boliti glava. Od misli što me čeka do Vigo di Fasse. Sve one zaleđene serpentine. Andža me ovaj put odvela drugim putem, preko Arabbe i Canazeija. Ali opet serpentine. S obzirom da sam skijao do pet, kasno sam krenuo natrag prema Vigu pa me mrak uhvatio na pola puta. Mic po mic uspio sam se nekako probiti.

SKIJAŠKI DAN 22. – Madonna di Campiglio, Italija (04.02.2013.)

Ovo nije moje jutro. Taman sam se probudio na vrijeme, doručkovao, ubacio stvari u auto i trebalo je samo još platiti hotel. I onda bih krenuo prema Madonni di Campiglio, udaljenu pedesetak kilometara od Flavona. U devet bih bio na stazi. No, ono plaćanje hotela se odužilo. Recepcionerka, prava Talijanka, raspričala se kao da godinama nikoga nije vidjela pa je sada morala sve to nadoknaditi. Priča ona kako je bila u Zagrebu pa u Splitu, nekoliko puta u Međugorju. Bla bla bla. Draga je, ali jebiga, želim biti u Madonni na otvaranju. Bed mi je prekidati. U ovakvim situacijama uvijek se iznenadim koliko se mogu poslužiti talijanskim, iako je od srednje škole, kada sam ga učio, prošlo puno vremena.
Kada sam se napokon dokopao Madonne, pitanje je bilo gdje parkirati. Jer ili se parkinzi plaćaju ili su rezervirani za goste hotela. Odradio sam par rundi po Madonni prije nego li sam krajičkom oka uspio “uhvatiti” jedno prazno mjesto na nekom malom parkingu. Dobro sam pogledao okolo ne bi li negdje bila nekakva zabrana, ali ništa. Parkirao sam. Stavio na sebe pance i drugu opremu. Izvukao iz gepeka skije i odlučio ih malo naoštriti. Postavio ih ja lijepo na pod i s ručnom brusilicom počeo ih oštriti. I onda mi iznenada skliznula ruka i ja na rub skije razrezao palac, blizu zgloba. Otprilike centimetar dubine. Ok, dokaz da su skije itekako oštre. Nije lijep način za to doznati. Krv je počela teći tolikom brzinom da sam oko auta pristojno zacrvenio snijeg. Pokušao sam zaustaviti krvarenje stavljanjem ruke u snijeg, ali bezuspješno. Potom sam zamotao oko prsta zavoj, no on je dok si rekao keks već bio potpuno natopljen krvlju i krv je počela kapati kroz zavoj. Uzeo sam novi i papirne maramice i još jednom zamotao i snažno pritisnuo. I dalje sam krvario. Nakon dvadesetak minuta zajebancije odlučio sam skroz zamotati prst debelim zavojem i navući rukavice. Uzeo sam danas jedne stare kojih, čak i da se namoče krvlju, neće mi ih biti žao jer su već u poluraspadnom stanju.
Dogegao se ja onda deset minuta do gondole, kada shvatim da nisam uzeo ni gogle ni sunčane naočale. A sunce je danas toliko jako da nema šanse da bih mogao skijati bez ičega na očima. I ajde se vrati nazad u auto.
Kada na kasi napokon kupujem skikartu, već je malo prije jedanaest. Malo razmišljam i zaključujem da mi se, s obzirom da je već gotovo jedanaest sati, ne isplati uzimati cjelodnevnu kartu. Za 36,00eura uzimam četverosatnu, a vrijeme se počinje računati od prvog prolaska kroz neku od žica. Pokušat ću naštelati da zadnju žicu uhvatim koju minutu prije isteka karte, pa se s vrha mogu spustiti i nakon isteka karte.
Madonna di Campiglio službeno ima 60 kilometara staza (26km plavih, 24km crvenih i 10km crnih) i ovo je jedan od rijetkih slučajeva kada mi se čini da je zaista i na terenu tako. Iznad Madonne nalazi se nekoliko dijelova skijališta: na jednu stranu žice idu na Pradalago i Cinque Laghi, dok na drugu idu na Monte Spinale i Passo Groste. Najviši vrh Passo Groste nalazi se na 2444 metara nadmorske visine. Madonna je također žicama povezana sa susjednim Pinzolom i Folgaridom, ali za to treba posebna karta, tzv. Skirama skipass. S obzirom da imam malo vremena, odlučio sam se koncentrirati samo na Madonnu.
Ono što odmah upada u oči, čim sam izašao na vrhu planine iz Spinale Express gondole, su veličanstvene dolomitske stijene koje poput stražara stoje iznad Madonne. Ovo su tzv. Dolomiti di Brenta. Podsjećaju me na Cortinu, s razlogom jer Cortina nije daleko. Pejzaž je zaista da prekrasan. I nekako je drugačije skijati negdje kada imaš ovakav pejzaž oko sebe.
Staze u Madonni su raznolike. Ima i kratkih i dugih, i širokih i nešto užih (ali skroz uskih gotovo da i nema), i laganih i strmih, veoma su ritmičke. I ono najvažnije – savršeno su ispeglane. Nisu ni pretvrde ni mekane – baš onako taman kako bi trebale biti za jedno savršeno skijanje. U jedanaest staze drže kao da je devet. Ni kod mog posljednjeg spuštanja u 15:15 na stazama gotovo da nema hupsera ni leda. Usprkos mnogo ljudi. Uvijek iznova me iznenadi kako Talijani znaju odlično pripremiti staze. Ima iznimaka. Npr Bormio. Ali u pravilu staze su daleko bolje pripremljenije od onih u Austriji ili Švicarskoj. Ili sam ja samo zabrijao?! Nemam pojma. Što vi mislite? Meni je jednostavno uživancija bez granica skijati u Italiji, a posebice u Dolomitima.
Prvi spust u Madonni je niz crvenu Spinale Diretta, skroz do dna, potom po pokretnom tepihu na drugu stranu Madonne. Na Pradalago, koji je ujutro prvi osunčan. Žicom Fortini Express dižem se gore, pa spuštam dolje, pa opet gore. I potom prema kraju skijališta gdje je poveznica s Folgaridom i Marillevom. Dalje ne mogu jer nemam Skirama skipass. Ali tu pronalazim odličnu crvenu stazu Genziana, čiji početak nalikuje više na plavu, ali zato je sam kraj pred žicom jedna vrlo lijepa strmina, onako od oka dvije-tri dužine Filtera na Sljemenu. A ljudi se na toj stazi mogu izbrojati na prste jedne ruke. Ono mnoštvo uglavnom se zadržava na stazama bližima Madonni. Staza gotovo prazna + lijepa strmina + savršeno popeglana staza = idealno za jurcanje. Ni sam ne znam koliko sam puta jurnuo niz Genzianu pa onda opet gore sedežnicom Genzianom Express. Prvi put je bilo snimanje. Drugi put je bilo snimanje. Treći put sam već dobro opipao stazu i pustio skiju. I sve dok na kraju se nisam pravocrtnu spustio niz tu posljednju strminu. I moj gps je pokazao rekordnu brzinu ove sezone – 102.3 km/h. Trebam li reći da su mi noge klecale još dok sam nakon spusta ulazio na sedežnicu, pa čak i na sedežnici? He he he… Rekao sam da neću pokušavati dostizati lanjski rekord iz Garmischa, ali vrag u meni ne da mi mira… Pogotovo kada se sve ovako lijepo posloži kao danas u Madonni…
Posljednjih sat vremena provodim ponovno na onoj strani skijališta odakle sam ujutro i počeo. Starom gondolom Groste Express dižem se na Passo Groste, najviši vrh skijališta. Ova gondola ne samo što je stara, već je i preduga i prespora pa vožnja do vrha traje gotovo dvadeset minuta. Jednom dovoljno.
Za posljednji spust izabirem jednu od najljepših staza u Madonni – crnu Spinale Direttissima. Zapravo je početak više crven, nego crn, ali druga polovica ima svojih strmih dijelova gdje se moraš zamisliti kako “odraditi” spust. Vrhunac Spinale Direttissime je posljednja strmina pred ulazak u gondolu Spinale Express. Jedna od jačih strmina koje sam vidio na ovoj skituri, pa možda i šire. Iz gondole mi se učinila kao da je strmina izdržala kraj dana bez hupsera. Poslije s vrha te posljednje strmine potvrđujem da hupsera zaista nema. Ali nema gotovo ni snijega. Već jedna velika ledena ploha od vrha do dna. To je, baš za inat, jedini led koji sam vidio danas u Madonni. Da se razumijemo, nije to led kao u Ischglu gdje se nije dalo uopće stajati na skijama. Ovdje skije drže koliko toliko. Ili sam ih zaista danas dobro naoštrio… Hehehe… Petnaestak minuta s vrha strmine snimam situaciju: po kojem dijelu se spustiti, kojom tehnikom…? Ili možda skinuti skije pa kroz šumu pješice dolje? Ovo posljednje sam odmah prekrižio. Nikada u životu nisam skidao skije pa neću ni danas. Naposljetku sam se spustio. Dobro, nije to bio spust za pamćenje. Ali spustio sam se.
Da zaključim – najbolje skijanje na ovoj turi, a možda i u životu. Madonna di Campiglio definitivno ulazi s Cortinom u krug meni najboljih skijališta. Odlična raznolikost staza, odlično pripremljene staze, mnogo žica (iako ima i dosta onih starih što baš i čovjek ne očekuje u jednom renomiranom skijalištu poput Madonne, ali oprostit ćemo to), čak i kada ima puno ljudi, možeš pronaći neku stazu skoro samo za sebe. Već računam da li ću naći vremena kasnije u sezoni da se vratim u Madonnu. Ako ne, definitivno je u igri dogodine.
Put me dalje vodi 120 kilometara planinskim cesticama od Madonne preko Bolzana za Vigo di Fassa. Ovdje sam u B&B Rosalpina pronašao jeftinu bazu za odlazak u Alta Badiju sljedeća dva dana. Cijena jednokrevetne sobe sa zajedničkom kupaonicom na hodniku i s uključenim doručkom je 28eura. Možda malo previše kada se uzme u obzir koliko sam bolji smještaj dosad dobivao za ove pare na ovoj turi. Nažalost, oko Alta Badije nisam mogao pronaći ništa jeftinije. Kao da su ovdje poludili s cijenama smještaja! Sam smještaj nije ništa posebno. Čisto i toplo jest, ali po katu se širi miris (zapravo smrad) onih mirišljavih štapića od kojih mi se okreće želudac. A dodajmo i to da je pod svih prostorija u zgradu pokriven linoleumom… No comment.

SKIJAŠKI DAN 21. – Paganella, Italija (03.02.2013.)

Jučer su zaista bili loši vremenski uvjeti. Čim sam se probudio, otišao sam na internet provjeriti stanje u Scuolu. Skijalište poluzatvoreno zbog magle, snijega i jakog vjetra. Zbog onih pola otvorenih staza nije vrijedno davati 330 kuna. Ma ne bi bilo vrijedno po ovakvom vremenu ni da je cijelo skijalište otvoreno. Tako sam se ja najprije još malo okretao u krevetu, potom doručkovao, zatim još jednom prošetao po ovom veoma slikovitom selu, te u jedanaest uskočio u auto i put Italije. Moja GPS navigatorica Andža odabrala je put od 200 kilometara koji preko Suscha, Zerneza, Tschierva i Mustaira vodi prema švicarsko-talijanskoj granici, a onda dalje do Merana, zatim brzom cestom do Bolzana i potom autoputom do Mezzocorone, gdje onda kreće malo uspinjanja običnom cestom do Flavona.
Do Zerneza cesta je bila savršeno očišćena. Ovdje sam i tankao do vrha jer je benzin puno jeftiniji u Švicarskoj, nego u Italiji. Pokušat ću proći Italiju s minimalnim tankanjem. Po izlasku iz Zerneza snijeg je počeo sve jače padati i sve više se hvatati za cestu. Auti su vozili polako u koloni. Međutim, svi su oni, ubrzo nakon Zerneza, skrenuli u tunel za Livigno. Ja sam jedini nastavio dalje. Poslije mi se pridružili i ostali bedaci. Stanje je vrlo brzo postalo jako ozbiljno: sve jači snijeg, sve više se hvata za podlogu, sve zavojitija cesta čijem uspinjanju nije bilo kraja. A onda je i auto počeo proklizavati. Ništa, stao sam sa strane i uključio pogon na četiri kotača. I nastavio dalje bez većih problema. Lanci opet ostali u gepeku. Većina drugih je morala stavljati lance ili su ostajali u snijegu. No, i s pogonom na četiri kotača moram priznati da me bilo strah s obzirom na količinu snijega. U dva navrata čitav je promet stao zbog dviju prometnih nesreća. A onda nakon prelaska prijevoja Passo del Fuorn na 2149 metara nadmorske visine, cesta se počela spuštati i nakon nekog vremena mogao sam isključiti i pogon na četiri kotača. Put od Guarde do Flavona od 200 kilometara trajao je četiri i pol sata.
Flavon je gradić smješten na vrhu brežuljka, okružen vinogradima. Okolo ima minimalno snijega, ali zato se lijepo bijele alpski vrhovi regije Trentino. Spavam u Residenza de Poda, malom obiteljskom hotelu, gdje dvokrevetna soba s doručkom dođe 30 eura. Ništa posebno, ali jeftino, čisto, toplo i ne previše udaljeno od skijališta.
Danas je osvanuo prekrasan sunčan dan. Nakon dana i pol snijeg se ispadao i bilo je vrijeme da izađe sunce. No, to ne znači da je i toplo. Danas je zbog jakog vjetra jedan od najhladnijih dana na ovoj skituri. Odlazim u Paganellu, skijalište udaljeno dvadesetak kilometara od Flavona. Prije nekoliko godina prvi sam put čuo za ovo skijalište kao bazu američke ski reprezentacije. Kod glavne kase u Fai della Paganella veliki je poster Teda Ligetyja, a uz gornju postaju jedne od gondola u Andalu je Bode Miller. Čini se da su u međuvremenu Ameri otišli i da je Paganella trenutno ski baza norveške reprezentacije.
U devet bez problema parkiram blizu žice u Fai della Paganelli i kupujem jednodnevnu skikartu za 36 eura. Isprva, dok sam bio još doma planirao ovo putovanje, razmišljao sam uzeti u Paganelli dva dana. Ali nakon što sam malo detaljnije promotrio kartu skijališta, zaključio sam da je skijalište malo za dva dana i da bi mi moglo biti dosadno. Naposljetku sam se odlučio za jedan dan.
Skijalište Paganella nalazi se na istoimenoj planini iznad naselja Fai della Paganella, na 1000 metara nadmorske visine, i Andalo na 1050 metara. Najviši vrh Cima Paganella ima 2125 metara nadmorske visine. Ukupno je deklarirano 50 kilometara staza, iako mi je od svih skijališta dosad u to ovdje najteže povjerovati. Možda 30. Ajde recimo 35 kilometara… Ali ne više… Po njihovoj klasifikaciji 30km je crvenih, 15km plavih te 5km crnih staza. No, od svih skijališta na ovoj skituri, Paganella ima daleko najlaganije staze. Crvene strašno naginju prema plavima, dok od tzv. crnih ni C od crnih. Crnu Olimpionica 2 mogao bi proći čak i napredniji početnik. Dakle, ovo je skijalište idealno za prve korake na snijegu (ima čak i kratkih sedežnica namijenjenih baš za one koji se uče skijanju), ali svi oni koji traže duge i zahtjevnije staze, ostat će ovdje jako razočarani. Jer staze ne samo da nisu strme, već su uglavnom i kratke, a par kojih idu prema mjestima Fai della Paganella i Andalo također nisu predugačke, a još manje možemo pričati o njihovoj zahtjevnosti, iako su označene crvenom bojom.
Od žica 12 je sedežnica i 2 gondole. Pravi žičani čušpajz jer ima od dvije stare i bolesno spore dvosedežnice, na kojima se nije vozio Franjo Josip, već Marija Terezija, do brzih i modernijih četverosedežnica i gondole za osam osoba. Sidra i tanjurića niti jednog.
No, uz sve ovo rečeno, moram reći i da su staze odlično pripremljene. Čak i nakon dan i pol snijega i uz jaki vjetar, uspijeli su ih srediti. Snijega ima (iako puno manje nego u Austriji ili Švicarskoj) i nigdje ne iskače ni zemlja ni kamenje. Ali staze su jako tvrde, onako natjecateljski tvrde, i valja biti oprezan s brzinom i načinom skijanja. Očito je da su ljudi to shvatili pa i najbolji skijaši danas ne jurcaju previše po stazama. A uostalom i teško je jurcati, ne samo zbog leda, već i zbog mnogo ljudi, od kojih je u Paganelli iznadprosječno puno početnika. Na gornjoj polovici skijališta toliko puše da moram staviti podkapu. Vjetar je odnio dosta snijega, no tako su dobro zbili snijeg na skijalištu da čak ni na vrhu se nigdje nije pojavio čisti led. Čim moje Elanice bez problema prolaze staze, uključujući i vrh skijališta, znači da to nije čisti led. Hehehe… Uostalom, i vjetar pomaže jer kako se spuštaš niz padinu, puše prema tebi tako da te malo usporava i pomaže ti dajući ti dodatno vrijeme da ispraviš eventualnu pogrešku na tom tvrđem i ledenijem dijelu. Da zaključim – sve staze na skijalištu izdržale su do kraja dana bez hupsera i tek s minimalnim komadićima leda. Šteta što skijalište nije veće, a staze duže i malo strmije. I dobro da sam izabrao jedan dan, umjesto dva, jer bih se drugi dan mogao, čak i unatoč odlično pripremljenim stazama, dosađivati.

SKIJAŠKI DAN 20. – Ischgl & Kappl, Austrija (01.02.2013.)

Posve očekivano, u Ischglu cijelo skijalište je već u deset potpuno propalo. Kada nakon što izađeš Pardatschgratbahn gondole, staviš skije na noge i kreneš niz plavu stazu broj 6 i uočiš da se već i plava staza raspala, nije ti do ničega. Opet je ljudi kao mrava, a kombinacija gomila ljudi+hupseri+led znači nemogućnost pravog skijanja. I danas prepuno Nizozemaca, zatim Nijemaca, Danaca, Čeha, Rusa… Ischgl u Europi nosi epitet mondenog skijališta i mnogi od ovih dolaze u Ischgl ne toliko zbog skijanja koliko da se pokažu u svojim novim krpicama. Ovakva količina skupe opreme viđa se samo u Cortini, St Moritzu i sličnim skijalištima. I mnogi su ovdje u Ischgl došli na tjedan dana, pokazali se i to je bilo to za ovogodišnje “skijanje”. Savjetujem pametnijim skijašima da u širokom luku izbjegavaju Ischgl, što zbog cijene, što zbog loše “pripreme” staza, što zbog gužvi. Ako ste jedan od rijetkih Hrvata kojemu svrha skijanja nije pokazivanje, radije se uputite prema nekom manjem, ali organiziranijem skijalištu. Turracher Hohe primjerice. St Jakob im Deferegental. Lienz. Sillian. Ima ih puno. Dobit ćete daleko manje kilometara staza, ali barem ćete uživati u skijanju, a ne vratiti se doma s mislima kako su vas prevarili. Jer ja tako odlazim iz Ischgla. Nakon plaćenih visokih 92 eura za dvodnevni skipass, mogu samo plakati. Plakati za novcem. Plakati za izgubljenim vremenom. Plakati za pokidanim živcima.
Danas je još lošije nego jučer. Ne zbog staza. Jer staze su i danas i jučer odlično loše i jednostavno gore ne mogu biti. Govorim zbog vremena. Danas je maglovito i difuzno svijetlo ne dopušta da vidiš po čemu skijaš. Dok si jučer barem mogao savršeno vidjeti sve te hupsere i led te s vrha staze razbijati glavu koja je najmanje bezbolna ruta skijanja, danas ni to nije moguće. Staza se uopće ne vidi.
Nakon dva spusta na gornjem dijelu skijališta, jednom po plavoj, jednom po crvenoj stazi, odlučujem da Ischgl nije vrijedan mojih živaca. Samo mi nedostaje da još zbog njega dobijem čir na želucu. Danas ni ne pokušavam prijeći na švicarsku stranu jer jednostavno nema smisla. U jedanaest odlučujem spustiti se u dolinu i odustati. Pažljivo izbjegavam crvenu trojku od jučer i biram jedinicu, također crvenu. Važno je da ne fulam jer ne želim ponovno završiti na onom ledu. I uspijevam u svojoj nakani. Spuštam se niz jedinicu. Staza je pristojna. Ima hupsera i leda, ali ništa što se ne može odskijati. Čak su i ljudi ostali iza na planini. Ne dijelovima ima nešto ledenih grumena pa dodatno derem skije. Kada je bal, neka je maskenbal. Ionako idu u servis čim se dokopam Italije.
Ischgl mi vraća dva i pol eura. Pronašao sam ih u snijegu, uz rub staze. Nije puno, ali veseli…
Uskačem u auto i donosim jednu od najpametnijih odluka na ovoj skituri. Najpametnija je bila da sam u 11:20 završio sa “skijanjem” u Ischglu. Druga najpametnija je da se prebacim na drugo skijalište. Ipak sam platio 92 eura za skipass i, majku im njihovu, neću im ga vratiti toliko prije vremena. A u sklopu ovog skipassa nije samo Ischgl Samnaun, već i tri mala skijališta u istoj dolini Paznaun: Galtur, Kappl i See. Galtur mi je izvan rute i skroz duboko u dolini. Kappl i See su uz glavnu prometnicu koja vodi prema Landecku i dalje prema Švicarskoj. Na ruti su mi. Odluka pada da se prebacim na Kappl, budući da na karti skijališta izgleda puno zanimljivije. Uostalom skijalište Kappl je u istom mjestu u kojem sam spavao zadnje dvije noći.
Kappl ima deklariranih 40 kilometara staza (10km plavih, 20km crvenih i 10km crnih), iako ni približno ih ne vidim toliko na terenu. Gondola kreće sa same glavne ceste i penje se na 1863 metara visine. To je stara gondola za četiri osobe. Toliko je stara da u njene utore za skije ne stanu današnje šire carving skije, već se one moraju unijeti u kabinu. No, poprilično je brza i za tren oka si gore na planini. Tu počinju tri sedežnice, nove i stare, ali brze, te par sidra, a jedna od sedežnica vodi na najviši vrh skijališta na 2690 metara nadmorske visine. Staze su uglavnom široke, a s izuzetkom jedne koja vodi skroz u dolinu i koja je dugačka nekoliko kilometara, uglavnom su kratke i srednje dugačke. Po konfiguraciji staza ovo je skijalište savršeno za obitelji s klincima koji žele napraviti prve korake na snijegu, ali niti zahtjevniji skijaši neće biti posve zakinuti.
Neki dan sam na forumu skijanja.hr pročitao izjavu da je Rogla za Sljeme Aspen. Znam da će ova moja izjava pokrenuti lavinu kritika, ali svejedno ću je reći – Kappl je Aspen za Ischgl. Ok, da se razumijemo, Ischgl je puno puno veći i ima modernije žice, ali Kappl je jeftiniji, ima daleko manje ljudi i IMA SREĐENE STAZE. Kappl je od Ischgla udaljen svega osam kilometara i ako se mogu potruditi u Kapplu, mogu i u Ischglu. U dva sata skijanja u Kapplu uživao sam više nego cijelo vrijeme u Ischglu. Treba biti korektan i reći da ni ovdje staze nisu savršeno pripremljene. Ima i ovdje ljudi, iako puno manje nego u Ischglu, ali staze i u dva drže koliko-toliko. Nije kao u Ischglu da su se raspale već u deset. To si jedno skijalište, bez obzira na količinu ljudi, ne može dopustiti. Ovdje u Kapplu ima i ledenih ploha i hupsera, ali može se skijati. Jedini problem i ovdje predstavlja smanjena vidljivost. A kao za inat onog gore, oko podneva počinje padati i jak snijeg. Snijeg se poput ljepila lijepi za gogle. Kako to da nitko dosad nije izumio neke gogle s baterijicom koja bi pokretala nataknute brisače?! Hehe… Kako snijeg sve jače pada, počinje se skupljati na stazi pa je zgodno skijati po pršiću. Bez obzira na snijeg i na smanjenu vidljivost, u Kapplu se može malo i pustiti skija (iako ne previše). A s obzirom da je cijelo skijalište iznad razine drveća, moguć je i off-piste. Jedino staza koja ide u dolinu, crvena četvorka, prolazi dijelom kroz šumu, a dijelom među kućama Kappla. Very nice.
Kappl je i jeftiniji od Ischgla. U Sunny Mountain restoranu uzimam špagete bolonjez za 7,20 eura. I gratis dobivam internet, što nigdje nije bio slučaj u Ischglu. Da rekapituliram – iako malen u odnosu na Ischgl, Kappl je spasio ovu moju avanturu u dolinu Paznaun.
Uskačem natrag u auto i put Švicarske. Vani snijeg i dalje pada, a kako izlazim iz doline i spuštam se na nižu nadmorsku visinu, snijeg zamijenjuje susnježica, a potom i kiša. No, nakon ulaska u Švicarsku, počinjem ponovno dobivati na nadmorskoj visini i opet počinje snijeg. Spavam noćas u selu Guarda, desetak kilometara od skijališta Scuol Motta Naluns. Od Ischgla Guarda je udaljena stotinjak kilometara. Ovo je retoromansko područje i mnogi su natpisi na retoromanskom jeziku. To je nekakav izvrnuti talijanski. Guarda na 1653 metara nadmorske visine i samo 144 stanovnika jedno je od najljepših naselja koja sam vidio na svojim putovanjima. Uske kamenim kockama popločene ulice, kuće sa šarenim, oslikanim fasadama i drvenim škurama u raznim bojama, crkva u središtu mjesta, stare fontane s pitkom vodom… I sve idilično pod snijegom. Samo zbog šetnje po ovom mjestu i istraživanja njegovih kutaka vrijedilo je već prevaliti ovaj put. Hotel Piz Buin je daleko najskuplji od svih na ovom putovanju – čak 70 švicarskih franaka za jednokrevetnu sobu bez doručka. No, hotel je zato vrhunac svih hotela ove skiture. Nalazi se u jednoj od onih starih, oslikanih kućica, a cijeli interijer ispunjen je starim fotografijama i antikvitetima. Vlasnici su ljubazni i, za razliku od mojih dosadašnjih austrijskih domaćina, govore tečni engleski. A i brzi internet je besplatan.
Desetak kilometara od Guarde je skijalište Scuol Motta Naluns, jedno od tzv. engadinskih skijališta u koja se uz Scuol između ostalog ubrajaju i Samnaun, Zuoz, St Moritz i Lenzerheide. No, gledajući sutrašnju prognozu, ne znam da li da plaćam 330 kuna za skikartu, a očito je da će vrijeme biti loše. Prognoziraju snijeg. I do 25 cm snijega u Scuolu. I smanjena vidljivost. A opet, tako sam blizu da bi bilo šteta ne baciti oko na Scuol. Vidjet ću sutra ujutro kada se probudim… Ako situacija bude stvarno tako loša, idem direkt za Paganellu u Italiji.