SKIJAŠKI DAN 34. – Beaver Creek, Colorado, SAD (27.02.2013.)

Znate li koja je još jedna dobra strana koloradskog snijega? Kada se probudite kao danas ujutro, maknete zavjese s prozora, ugledate kako vani pada snijeg, a vaš auto pod nekoliko centimetara svježeg bijelog praha. I onda izađete van i samo otpuhnete s auta taj prah i ne ostane ni trag leda ispod njega da morate strugati stakla. Eto, toliko je dobar.
Jutros sam se probudio još energičniji nego ikoji prethodni dan. Vjerovatno jer znam da se danas vraćam u Beaver Creek. I tamo negdje u trenutku dok sam prao zube, odlučio sam danas pokušati postaviti rekord u odskijanim kilometrima u jednom danu. S obzirom da Beaver Creek ima konfiguracijski dobre i do boli odlično sređene staze, to bi mi moglo dosta pomoći u naumu. Ubrzo radim plan napada:
1. Biti na prvoj žici na otvaranju u 08:30.
2. Ubrzati skiju tijekom cijelog dana.
3. Što manje stajanja za pišanje i sranje.
4. Nema odmora za ručak, već se jede nakon zatvaranja skijališta.
5. Uhvatiti posljednju žicu u 16:00 tik prije zatvaranja.
Čini se da je Bog na mojoj strani. Snijeg koji je rano ujutro padao, prestao je dok sam stigao do Beaver Creeka i ukazalo se plavo nebo i sunce. Parkiram ponovno na 'Bear Lotu'. Kako sam danas stigao ranije nego prekjučer, parking je još uvijek gotovo prazan i lako pronalazim mjesto u drugom redu. Prvi je rezerviran za zaposlenike. Skibus dolazi dok si rekao keks. Vozi me do Beaver Creek Villagea gdje odlučujem danas startati sa skijanjem. I baš na vrijeme u 08:30 dok na žici nema ama baš nikoga, hvatam Centennial Express sedežnicu. Mislim da je nepotrebno pisati da su staze savršeno speglane. Sa Centennial Expressa dižem se odmah još više, na vrh Beaver Creek Mountaina, sa Cinch Expressom. Dok skijam zeleno-crno-plavom Centennial stazom od vrha do dna, za koju kažu da je najduža u Beaver Creeku, uživancija je na vrhuncu da si odmah obećajem jednu stvar: sljedeće zime zaista odustajem od Europe i selim se na dva mjeseca u Colorado. Samo neka mi turistička sezona bude uspješna i uspijem zatvoriti financijsku konstrukciju i Colorado here I come. Again.
Centennial je tako dobro speglana i osunčana i ljudi je malo da se još nekoliko puta brzinski spuštam niz nju. Potom se prebacujem i na druge staze i radim cik-cak preko planine. Ne mogu se odlučiti koja je staza bolja i savršenije pripremljena. Ako sam prekjučer rekao da je Beaver Creek vjerovatno najbolje skijalište u kojem sam bio, danas mogu reći da ono nije vjerovatno, već stoposto sigurno najbolje skijalište od preko 60 u kojima sam skijao u životu. I bez obzira kako se pokaže Aspen sljedećih dana, znam da će mi Beaver Creek itekako faliti.
Što se tiče mog plana, i točka dva je u procesu ostvarivanja. Skija je ubrzana, što nije teško učiniti na ovako speglanim stazama. Jedno petminutno stajanje za pišanje. Sranje ne dolazi u obzir jer ću na njega izgubiti puno više vremena. Iako u jednom trenutku govna i žele izaći van, ja ih guram natrag. No, no, no way. Strpite se do četiri popodne.
Sredinom dana i želudac je proradio. Traži hranu. Ali koncentriranjem na skijanjem, glad uspijevam zanemariti. Jedino što mi je od suhog koloradskog zraka i grlo suho i traži pijaču. "Nema!", kažem sebi: "U četiri popodne.".
I skijam i skijam i ne mogu vjerovati da se noge tako dobro drže. Nikada u životu nisam ovoliko skijao u jednom danu. Čudim se sam sebi. Zar sam u tako dobroj kondiciji da mogu sedam i pol sati skijati bez prestanka?!
U petnaest do četiri dižem se dosta dugom Strawberry Park Express sedežnicom na vrh jednog od brda. Nadam se da ću se uspjeti dignuti gore i spustiti do dna na vrijeme da u četiri još jednom uhvatim Centennial. No, 'Jagoda' počinje štekati i svako malo stane na minutu. Vožnja do vrha djeluje kao vječnost. Kada napokon stižem, sat na vrhu pokazuje 15:55. Teško da ću u pet minuta uspijeti spustiti se do Centenniala jer je put dugačak skoro pet kilometara. No, ipak odlučujem u jajetu jurnuti niz zeleno-plavo-zelenu stazu pa što bude. Još se više sad čudim sebi jer na kraju dana, nakon sedam i pol sati neprekidnog skijanja, mogu čučnuti u jaje i držati se tako skoro pet kilometara! Ulazim u sedežnicu Centennial upravo kada iz obližnje crkve odzvanja puni sat. Zaposlenik na sedežnici točno iza mene zatvara ulaz na žicu. Ja sam posljednji. Uspio sam.
Posljednji spust odlučujem odraditi onako laganini. Bez presinga. I kada napokon u 16:15 dolazim do dna, moj gps pokazuje nevjerovatan rezultat: 86.3 odskijanih kilometara danas!!! Nikada u svom skijaškom životu nisam ovoliko odskijao u jednom danu. Više od ovoga ni fizički ni vremenski nije moguće. I jako sam zadovoljan sobom i ovim današnjim treningom. Teško da će se ikada ovo ponoviti.
Još jedna stvar: današnjim danom ovo je postala najbolja skijaška sezona u mom životu. Tridesetčetvrtim danom na skijama u ovoj sezoni prešao sam sezonu 2009./2010. kada sam skijao tridesetitri dana. A to sam si na početku ove sezone postavio kao cilj. Naravno, nije sve još gotovo...
Nakon skijanja prvo pravac WC na pišanje i sranje. Potom jedna lagana šetnjica Beaver Creek Villageom. Poput Vaila, primjećuje se da je i Beaver Creek planski sagrađeno naselje gdje dominira nekakva neoalpska arhitektura. Sve je čisto i sređeno i djeluje istovremeno veoma high class koliko i sterilno. Najbolji dio Beaver Creeka su po gradiću postavljene po trgovima i ulicama prave fotelje raspoređene oko stolova u čijem središtu gori vatra za grijanje.
Na putu za Aspen stajem na autocesti u Wendy'su, nešto slično McDonaldsu, na porciju hamburgera. Nastavljam potom dalje za Aspen. Gotovo cijelim putem je autocesta, a posebno je dojmljiv dio kroz Glenwood kanjon gdje autocesta I-70 prati rijeku na način da je većim dijelom autocesta na dvije razine. Moj smjer je na gornjoj razini, a suprotni smjer je ispod.
Od Beaver Creeka do Aspena trebala su mi dva sata. Zapravo spavam u obližnjem Snowmass Villageu jer su u samom Aspenu cijene noćenja astronomske. Zapravo i u Snowmassu su dosta visoke, ali još uvijek koliko toliko prihvatljive. Preko airbnb.com pronašao sam mali apartmančić za 331 euro za četiri noćenja. U brdima je iznad samog Snowmassa i po noći se malo mučim tražeći ga. Gps me dobro navodi u ulicu, ali brojevi kuća su ovdje malo zbrkani i gps je poludio. U svoj toj ludnici odlučujem parkirati uz rub ceste i pješke pronaći apartman. No, u mraku nisam primijetio da sam parkirao u nešto dublji snijeg i kada treba ponovno krenuti, auto se ne želi pomaknuti. Kotači se okreću na mjestu. Toliko o Kiji Sportage i pogonu na četiri kotača! U pomoć mi dolazi sin vlasnika apartmana i njegov prijatelj s velikim džipom. Jedno sat vremena pokušavamo prvo otkriti način kako privezati vučnu traku za Kiju, a onda se mučimo s izvlačenjem. Napokon Kija izlazi iz snijega.
Apartman je savršen za odmor: udoban bračni krevet, kamin, mala kuhinja, ogromna ukusno sređena kupaonica... Osjećam da ću se brzo sa staza vraćati u ovaj apartman...