22
petak
ožujak
2013
SKIJAŠKI DAN 42. - Krvavec, Slovenija (22.03.2013.)
Uvijek se teško probuditi rano ujutro i onda voziti dva sata do Krvavca. Ali troje nas se skupilo pa je put zanimljiviji i nisi rekao ni keks, a već si na Krvavcu. Danas je prekrasan sunčan dan, idealan za skijanje, i očito je to shvatilo pola Slovenije jer je kolona autiju počela još na izlasku za Krvavec s autoceste. Iako je 08:45 parkinzi su prepuni i mi nalazimo mjesto tek na osmici. Ne preostaje drugo, nego koristiti onaj besplatni parking bus. Nikada nisam bio parkiran toliko daleko od gondole.
Ipak, unatoč količini autiju na parkingu, ulazak u gondolu je bez čekanja. Gore je situacija nešto drugačija. Ljudi ima i definitivno ih je previše za skijalište ovakvih gabarita: čekanje na žicu do pet minuta, ali i na stazama ih je previše da jednostavno te strah pustiti malo skiju jer neprestano imaš osjećaj da će ti netko iznenada podletiti pod skiju (kao što mi se uostalom jednom prilikom skoro i dogodilo pred kraj dana). Jer ima danas jako puno skijaša koje je milina gledati sa žice kako skijaju, ali ima nažalost i puno nepredvidivih lelujala koji pokušavaju svladati neku crvenu ili crnu stazu. To me je oduvijek fasciniralo kako samo imaju hrabrosti upustiti se na crnu ili crvenu stazu, a očito je da nisu svladali ni osnove skijanja?! Moram priznati da je nakon Amerike teško se prilagoditi ovoj slici jer na američkim skijalištima početnici se ipak drže staza za početnike i rijetko ih se viđa na onima težima.
Snijega na Krvavcu ima, i na stazama i izvan njih, i ne sjećam se kada ga je toliko bilo na Krvavcu 22.03. što samo daje nadu da bi Krvavec ove godine mogao potrajati do prvog maja. Naravno da ga nema ni približno 180cm koliko stoji na njihovoj službenoj webstranici, ali sasvim ga je dovoljno i na stazama ne izbija zemlja ni na jednom dijelu. Čak je moguć i off piste, što su neki skijaši radili na 'neteptanoj progi Zvoh' i na dijelu ispod stupa. Staze ujutro beton. Toliko su tvrde da moje skije, servisirane točno pred odlazak u Ameriku, ne režu jer je za ovakve staze potrebno imati odlično naoštrene rubnike. Skije jednostavno proklizavaju, sve dok nisam odlučio otići u servis kod gondole i naoštriti rubnike. Uzeli su mi 15 eura, ali skijanje na današnjem Krvavcu prije oštrenja rubnika i ono nakon je neusporedivo. Elanice sada režu poput najoštrijeg noža i moguće je malo pustiti skiju. Leda nema i nisam vidio ni dijelić leda skroz do kraja dana, ali staze su ujutro zaiste bile jako jako tvrde. Beton. Nije to nešto što volim, ali glavno da nije led. Oko 13 sati nastao je očito masovni egzodus skijaša s planine (valjda netko i radi u ovoj Sloveniji jer ipak je petak, a ne vikend) jer su u drugoj polovici dana na žicu ulazi direkt. Staze su malo popustile, snijeg je postao puno mekši, ali i dalje je to daleko od onog proljetnog snijega na kojem bismo trebali skijati u ovom dijelu sezone. Hupsera je minimalno i mekani su tako da mi je sada veću užitak skijati na takvom snijegu, nego na onom betonu ujutro. Ali, sve u svemu, jedan odličan skijaški dan. Samo neka nam potraje ovakav Krvavec!
Iznenađenje dana: popeglali obje staze na Križišču - onu desnu, ali i onu lijevu, koju valjda već dvije godine nisam vidio popeglanu!
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 31.7
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1574.7
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 4
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 73.5 km/h
komentiraj (3) * ispiši * #
09
subota
ožujak
2013
SKIJAŠKI DAN 41. - Hlidarfjall Akureyri, Island (09.03.2013.)
Nevjerovatno kako se stvari vide drugačijim očima čim vani sije sunce. Jutros sam stavio budilicu u pola devet jer je subota i na Hlidarfjallu bi moglo biti jako gužvasto pa vrijedi doći odmah na otvaranje. Danas skijalište ima normalno radno vrijeme - od 10:00 do 16:00.
Cesta od centra Akureyrija do Hlidarfjalla je u puno boljem stanju nego prije dva dana. Vidi se da je ralica nedavno prošla i nema toliko snijega ni leda na njoj. Točno u deset stižem na skijalište i dok parkiram auto na još praznom parkingu, vidim da su se žice upravo počele vrtiti. Iako je na parkingu malo autiju, što mi omogućava da parkiram odmah u prvom redu, odmah je vidljivo da je ljudi daleko više od onih desetak na koje sam naišao na početku skijaškog dana prekjučer. No, istovremeno moram konstatirati da je, s obzirom na vikend, ljudi još uvijek poprilično malo.
Dan je kao stvoren za skijanje. U početku malo oblačan sa suncem koje se probije, a onda oko podneva svi oblaci su se razišli i sunce je otvoreno obasjalo Hlidarfjall. Pogled s vrha planine je božanstven. Zbog njega zaista vrijedi potegnuti skroz do Islanda iako je riječ o relativno malom skijalištu jer nema puno mjesta na svijetu gdje možeš skijati i cijelo vrijeme imati otvoreni pogled na fjord, budući da su sve staze okrenute prema fjordu. Kako je skroz vedar dan, danas se Eyjafjordur čini puno bližim nego prekjučer. Sve bijelo dokle pogled seže, ogoljele planine bez ijednog stabla na vidiku, i onda jedino plavetnilo fjorda para tu bijelinu. Kontrast bijelo-plavo je zaista za pamćenje.
Staze su danas savršeno ispeglane i ne govorim tu samo o dvije-tri staze koje su i prije dva dana bile odlično ispeglane, nego sve staze su u savršenom izdanju. I takve će izdržati do kraja skijaškog dana. Izvan staza dovoljno je svježe napadalog snijega pa onaj tko želi, unatoč težini islandskog snijega, može se okušati i u off pisteu, s obzirom da je sve otvoreno, u blizini nema niti jednog stabla, a i količina stijena je minimalna. Ono što danas, zahvaljujući odličnoj vidljivosti, također primijećujem je sam vrh planine iznad skijališta. Žica ne dolazi do njega, već se gornja vučnica zaustavlja na par stotina metara od vrha. Vrh planine je kao da ga je netko nožem odrezao, ravan, i amfiteatralno obavija skijalište. I vrlo je strm. Tipično za planine Islanda koje su uglavnom nastale vulkanskim djelovanjem.
Oko podneva broj skijaša na skijalištu je sada već popriličan, ali još uvijek puno manji od broja skijaša na alpskim skijalištima vikendom. Postaje na žicama malo gužvasto, s obzirom da skoro svi koriste samo dvije žice: četverosedežnicu od dna do sredine skijališta i vučnicu od sredine do vrha. Ostale vučnice na donjem dijelu skijališta skoro nitko da i ne vidi i, kao što sam prekjučer napisao, ne vidim im baš svrhu. Maksimalno čekanje na žicu je sedam, osam minuta.
S obzirom na pripremljenost staza i vidljivost, danas se uglavnom zadržavam na gornjem dijelu skijališta koje je strmije i stoga meni draže. Tu su crne i crvene staze, iako u stvarnosti je većina pristojna crvena. Nema ovdje strmih crnjaka na koje smo navikli na mnogim mjestima u Alpama. Uživancija do jaja.
U pola četiri odlučujem napustiti skijalište jer je preda mnom dug put natrag do Reykjavika. Nekih pet sati vožnje. A sutra avion za doma. Došao je nažalost kraj mojoj američko-islandskoj turneji koja je ispala iznad svih očekivanja. Sada je ostalo da ostatak zime i prvu polovicu proljeća još malo odskijam po Alpama. Priznajem, teško će se nakon Colorada i Islanda biti vratiti na domaća skijališta...
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 25.3
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1543.0
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 4
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 76.3 km/h
VIDEO SKIJANJA U HLIDARFJALLU http://www.youtube.com/watch?v=2Qe2aRZr9uk
komentiraj (0) * ispiši * #
08
petak
ožujak
2013
SKIJAŠKI DAN 40. - Boggvisstadafjall Dalvik, Island (08.03.2013.)
Ne može se današnji dan nazvati tipičnim skijaškim danom. Probudio se u deset, uletio u auto, odvezao se do zaleđenih Godafoss vodopada, doručkovao s pogledom i nastavio za Myvatn, najvažnije jezero na sjeveru Islanda. Zimi uglavnom jedno zaleđeno prostranstvo iz kojeg poput otoka samo izviru crne vulkanske stijene išarane bijelim snijegom.Tamo sam se okupao u geotermalnom kupalištu gdje temperatura vode doseže i 39 stupnjeva i mogu danas napokon reći da sada otprilike znam kako se čovjek osjeća kada se živ kuha u toploj vodi. Još sam malo bacio pogled na neke izvore tople vode usred zaleđenog ničega i onda krenuo natrag prema Akureyriju.
Od Myvatna do Akureyrija su točno 99 kilometra ili malo više od sat vremena vožnje. Kako je već pet popodne kada prolazim kroz grad, u glavi mi je misao da možda odustanem od današnjeg skijanja. Jer od Akureyrija do Dalvika još su 32 kilometara, što znači još pola sata vožnje. Nisam siguran da mi se isplati potezati do Dalvika samo zbog sat, sat i pol skijanja. Skijalište je doduše danas otvoreno od 14:00 do 19:30, ali nisam stigao ranije. Naposljetku odlučujem ići pa makar i skijao samo sat vremena.
U Dalviku sam već bio jednom prije dvije godine i to ljeti i bacio sam samo letimičan pogled na gradić, a jedini razlog mog dolaska u Dalvik tada je bio hvatanje trajekta za Grimsey, par sati udaljen otok i jedini dio islandskog kopna unutar Arktičkog kruga. Nisam ni znao tada da postoji skijalište odmah iznad grada. Zapravo, da budem iskren, nisam znao za to skijalište sve dok jučer nisam stigao u hostel u Akureyriju. Upitao sam curu na recepciji ima li još koje, promjene radi, skijališta blizu Akureyrija, a da nije Hlidarfjall. I uputila me na Dalvik.
Skijalište Boggvisstadafjall nalazi se u predgrađu Dalvika i nema do njega onog penjanja cestom kao od Akureyrija do Hlidarfjalla. Oni bez auta mislim da čak mogu i pješice iz centra grada na skijanje. Skijalište je jako malo, čak i za islandske pojmove. Samo su dvije žice i to tanjurići. Umjereno brzi. Jedna žica vodi od dna skijališta do sredine, a druga nastavlja od sredine do vrha. Međutim, baš kada sam došao, gornja vučnica se pokvarila i krenuli su je popravljati (i na kraju su odustali), tako da je u funkciji ostala samo donja i donji dio skijališta. S obzirom da je večeras nekakvo natjecanje klinaca u veleslalomu, malo je gužvasto i na tanjurić treba pričekati i do pet minuta. Ali upravo zbog tog natjecanja, kažu mi, skijalište će večeras biti otvoreno nešto duže, a ne "samo" do 19:30. Ipak, s obzirom na okolnosti, uzimam jednosatnu kartu za 800 kruna ili 37 kuna (jednodnevna dođe 1700 kruna ili 78,50 kuna). Ono što me iznenađuje jest da jedno malo skijalište poput ovog u Dalviku ima proximity card skikarte. Čak ni puno veći Hlidarfjall toga nema. Jednosatna skikarta počinje vrijediti od trenutka prvog prolaska na žicu pa 1h10min, tako da odlučujem tempirati da točno za 1h10min budem ponovno na ulazu u žicu i posljednji put krenem gore.
Kao što sam rekao, Boggvisstadafjall je jako malo skijalište. Na karti sam izbrojao svega desetak, uglavnom kratkih staza, i možda koja srednje kratka. No, u stvarnosti, pogotovo s obzirom na pokvarenu gornju vučnicu, na raspolaganju su večeras samo tri kratke staze, svaka dužine nekih 700 metara. Kada bi radila gornja vučnica, onda bi skijanje bilo puno bolje, pogotovo jer je gornji dio skijališta malo strmiji (iako ne jako strm - onako umjereno crvena staza), dok je donji dio skijališta dosta položen, plave boje. Glavna staza, uz vučnice, ako se krene od samog vrha pa do samog dna, dužine je poput Crvenog spusta na Sljemenu, ali sljemenski je spust puno ritmičkiji za skijanje od ovog u Dalviku. Ovaj ovdje ima dobar početak, ali onda je druga polovica staze prelagana. No, valja reći da su staze odlično ispeglane, unatoč činjenici da ovdje imaju samo jedan ratrak za cijelo skijalište, i izgledaju u osam navečer kao i na otvaranju u dva popodne. I reflektori. Savršeno osvjetljavaju cijelo skijalište. I užitak je skijati dok su pred tobom svijetla grada i odmah fjord Eyjafjordur. Za razliku od Hlidarfjalla, fjord je ovdje puno bliži, a i vidljivost je odlična, tako da imaš osjećaj kao da možeš dotaknuti fjord i ocean dok skijaš. Cijelo vrijeme ga imaš tik pred očima. Fantazija! Da samo malo produže jednu stazu, moglo bi se završiti sa skijanjem točno na moru. Ma vjerujem i da ovako, ako netko želi, može doskijati do mora off piste jer snijega ima posvuda jako puno.
Boggvisstadafjall je i iznimno nisko skijalište i zapravo najniže na kojem sam u životu skijao. Najniža točka skijališta, gdje je blagajna i jedan kafić te parking, nalazi se na samo 45 metara nadmorske visine! Srednja točka je na 185 metara, a najviša točka skijališta je na 320 metara nadmorske visine.
I valja reći također da je ovo vjerovatno jedno od najsjevernijih skijališta na svijetu. Boggvisstadafjall u Dalviku udaljen je svega 70-tak kilometara od Arktičkog kruga!
Iako je ovo danas valjda bila najmanja odskijana kilometraža u sat i pol, ostat će mi Dalvik u sjećanju kao skijalište s dosad najfantastičnijim pogledom. I bez obzira na veličinu, volio bih se vratiti. Veličina ponekad nije važna. Samo se nadam da će onda i gornja vučnica biti u funkciji...
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 6.1
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1517.7
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 4
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 47.6 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
07
četvrtak
ožujak
2013
SKIJAŠKI DAN 39. - Hlidarfjall Akureyri, Island (07.03.2013.)
Hlidarfjall sam prvi put vidio lani za svog drugog posjeta Akureyriju. Bila je sredina svibnja i unatoč proljeću Akureyri je zahvatila snježna oluja. Snijeg je u dva dana prekrio sve. Treći dan vozio sam se busom prema Husaviku, sat vremena udaljenom gradiću, i putem do Husavika bus je najprije trebao obrubiti fjord. I tako se sa suprotne strane Eyjafjordura lijepo ukazao Akureyri, a iznad njega u planinama i skijalište. Vidio sam neke žice. Kasnije sam se raspitao i saznao da je to Hlidarfjall. No, unatoč snijegu skijalište je tada već bilo zatvoreno. Sezona ovdje obično završava krajem travnja. I rekao sam si da ću se vratiti.
I vratio sam se. Cesta od Akureyrija do Hlidarfjalla dugačka je nekih desetak kilometara i posljednji dio je nešto strm i prekriven snijegom i ledom da nisam siguran da li bi se 'economy car' uspio ovdje probiti. Kuga to radi bez ikakvih problema. Iako je jedan popodne, parking je skoro pa posve prazan. Možda tek petero autiju. Skijališta na Islandu imaju čudno radno vrijeme za radnog dana. Tako primjerice Hlidarfjall danas radi od 12:00 do 19:00 što je prvenstveno prilagođeno onima koji rade ili idu u školu da poslijepodne nakon posla ili škole mogu skijati. Vikendom je radno vrijeme nešto normalnije: 10:00-16:00. Vani lagano pada snijeg, a i oblak je dosta nisko pa je vidljivost jako mala. Vjetar je hvala Bogu prestao pa iako je koji stupanj ispod nule, nije toliko hladno. Pozitivno iznenađenje s obzirom da sam na planini i svega 100 kilometara od Arktičkog kruga.
Kupujem jednodnevnu skikartu koja dođe 3300 kruna ili 152 kune. Karta je poput naše sljemenske pa se na svakom ulasku u žicu karta mora gurati u aparat.
Nakon dva tjedna skijanja po skijalištima u Coloradu, treba se priviknuti na Hlidarfjall. Prvo, skijalište je jako nisko. Baza je tek na 500 metara nadmorske visine, a najviša točka skijališta je na 980 metara. Drugo, skijalište je kao malo. Na papiru kažu ukupno 23 staze, od kojih je najduža 2.5km, a koje servisiraju sedam žica. U praksi je to drugačije. Mnoge staze su poduplane, mnoge se ne peglaju, a najduže što je gps pokazao od vrha do dna je nekih 2km. Staze su uglavnom srednje dugačke do kratke, a nisu ni previše strme, iako Islanđani koriste iste oznake kao i mi u Alpama (plava, crvena, crna), pravih crnjaka zapravo nema i staze su uglavnom plave s kojom crvenom. Barem onoliko koliko sam primijetio pod nogama jer vidio po čemu skijam baš i nisam zbog male vidljivosti. Skijam zapravo na toj najdužoj stazi i povremeno se prebacim, promjene radi, na neku od kraćih plavih u donjem dijelu skijališta. Što se tiče žica, jedna je četverošedežnica i sve ostalo su vučnice, što sidra, što tanjurići, a jedna od žica ima kombinaciju sidra i tanjurića. Pa što ti naleti... Tu je i pokretni tepih. Sedežnica je nova Doppelmayrica, ali užasno spora te zaleđena pa dok sjediš na njoj moraš se dobro namjestiti da te ne žuljaju grumeni leda koji su ze zalijepili za nju. Vučnice se skoro sve odreda nalaze na donjem dijelu skijališta i samo je jedna na gornjem koja vodi do najviše točke Hlidarfjalla. Ove dolje ne znam većini koja je svrha jer su postavljene jedna pokraj druge i sve bi bez problema mogla odraditi jedna žica.
Treća velika razlika između Colorada i Hlidarfjalla jest kvaliteta snijega. Ne samo da je snijeg ovdje drugačiji od onog u Coloradu, već je drugačiji i od onog u Alpama. Zbog činjenice da je Island otok i da je posve okružen Atlantikom, za očekivati je da će snijeg biti pun vode i težak za skijanje. Ali opet nisam očekivao da bi mogao biti ovako težak. Prvih par spustova je kao da sam tek stao na skije, kao da sam početnik. Baca me na sve strane, rotira me, pa me onda koči. Noge se vrlo brzo umaraju. Loša strana Hlidarfjalla je i da su praktički tek staza i pol speglane, a ostale su ostavljene ili neobrađene pod svježim snijegom ili u nekakvoj čudnoj kombinaciji obrađenih i neobrađenih dijelova na istoj stazi. A s obzirom da zbog oblaka ne vidiš puno, događa se da se zabiješ u do koljena dubok snijeg (koji je užasno težak za pršičarenje) koji te zakoči, a onda trenutak kasnije odletiš kao iz topa jer si ispao na speglani dio staze. Danas sam pao četvrti put u sezoni. Zabio se u dubok snijeg kojeg nisam vidio, zakočio me i ja pljas dolje. Ništa ozbiljno. Čak se ni skije nisu otkačile.
Ono što je u Hlidarfjallu posebno je pogled na Akureyri u daljini i fjord Eyjafjordur. Pogled na ocean dok skijaš. Čak i uz oblak i smanjenu vidljivost obrisi fjorda uvijek su se nekako nazirali. Kasnije kada su se upalila svijetla Akureyrija, pogled je postao još ljepši. S obzirom na smanjenu danju svjetlost, a i zato jer skijalište radi do sedam navečer, skoro sve su staze osvjetljene reflektorima. Reflektori rade cijelo vrijeme od 12:00 do 19:00, ali dosta su slabiji od primjerice naših sljemenskih, i isprva uopće im ne vidim svrhu. Tek oko šest kada je već dosta mračno počinju osvjetljavati stazu i tada se konture staze vide daleko bolje nego za dana. Noćni dio skijanja od šest do sedam je odličan da, iako sam razbijao isprva glavu da li da kupim trosatnu ili jednodnevnu kartu, skijam skroz do sedam do zatvaranja posljednje žice. Moram priznati da sam u početku današnjeg dana bio jak isfrustriran nekvalitetom staza, veličinom skijališta, stanjem žica... Ali kako je dan odmicao, skijanje je postalo puno bolje i pretvorilo se u uživanciju (iako se i dalje nisam sto posto priviknuo na ovaj težak snijeg).
Ljudi nevjerovatno malo do četiri i trideset. Možda nas je sveukupno deset bilo na stazi. A onda je u četiri i trideset poput tsunamija nahrupila klinčadija, vjerovatno nakon što im je završila škola.
U Akureyriju spavam sljedeće dvije noći u hostelu Akureyri Backpackers gdje sam krevet u šesterokrevetnoj spavaonici dobio za cca 150kn. Kako je niska sezona, hostel je gotovo prazan i imam cijelu sobu samo za sebe.
Inače, današnjim sam skijanjem prešao brojku od 1500 odskijanih kilometara u sezoni. :)
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 24.5
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1511.6
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 4
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 52.6 km/h
komentiraj (3) * ispiši * #
06
srijeda
ožujak
2013
Dug je put od Reykjavika do Akureyrija...
Joj, odakle da krenem? Prespavao sam skoro cijeli let od Denvera za Reykjavik jer sam ponovno imao cijeli red sjedala samo za sebe. Sletio u pola sedam u Reykjavik i odmah na pult Dollar rent-a-cara po auto. Još dok sam bio doma rezervirao sam 'economy car'. Onda sam u Americi, nakon razmišljanja kakvi me vremenski uvjeti vjerovatno očekuju na Islandu, otkazao tu rezervaciju i napravio novu, ovaj put za 'economy SUV'. Na Islandu, gdje je vrijeme vrlo hirovito, vrijedi imati pogon na četiri kotača. Obećan mi je Daihatsu Terios.
"Žao nam je. Nemamo više auta kojeg ste rezervirali.", kaže mi zaposlenik u rent-a-caru: "Ali smo vas upgradeali na Ford Kugu. I automatik je. Jel bi to bilo ok?".
Još pita! Naravno da je ok. Ukupno 355 eura za pet dana najma.
S obzirom da se skijalište Blafjoll ili Plava planina, nekih sat vremena udaljeno od aerodroma, otvara tek u dva popodne, odlučio sam prikratiti si vrijeme u obližnjem čuvenom geotermalnom kupalištu Plava laguna. Ovo mi je treći put da sam na Islandu, a u Plavoj laguni bio sam za svog prvog posjeta prije dvije godine. Nema boljeg načina za prikratiti vrijeme. Kupaš se u kričavo plavoj laguni, voda nekih 35 stupnjeva, oko tebe crne vulkanske stijene i hladno za popizditi jer puše. A na Islandu, s obzirom da je daleko na sjeveru Atlantika, rijetko kad da ne puše. Čak i ljeti zna zbog vjetra biti itekako hladno. Danas termometar u Kugi pokazuje -7, ali uz vjetar osjećaj hladnoće je mnogo veći - rekao bih -15.
Kako je u kompleksu Plave lagune besplatni wifi, provjeravam stanje u Blafjollu. Nažalost, vijesti nisu dobre. Jaki vjetar odnio je sav snijeg sa staza i ostao je led pa do novih obilnijih padalina, skijalište je zatvoreno. Koji peh! A još pred koji dan, dok sam provjeravao iz Amerike, Blafjoll je bio otvoren.
Ne preostaje mi ništa drugo nego nakon par sati točanja u Laguni pokupiti stvari i krenuti put sjevera. Plan je bio krenuti prema Isafjorduru, najvećem gradu regije Westfjords, iznad kojeg je malo skijalište Tungudalur. Ova je regija tik ispod Arktičkog kruga i ispresijecana je fjordovima. Lani sam avionom namjeravao do nje, ali zbog mećave avioni su danima bili prizemljeni i ja sam propustio Isafjordur. Ove godine namjeravao sam ići autom. Ali opet loša vijest. Na sjeveru hara jedna od najžešćih snježnih oluja ove zime i Isafjordur je odsječen od ostatka zemlje. Gledam na web stranici islandskog HAK-a i na karti sve ceste koje vode prema Isafjorduru označene su crvenom bojom. Moram odustati i ove godine.
Jedina opcija je krenuti direktno prema Akureyriju, drugom najvećem gradu na Islandu nakon Reykjavika, također na sjeveru zemlje. Cesta prema Akureyriju je zasad otvorena, iako je prometovanje otežano zbog ugaženog snijega. Od Plave lagune do Akureyrija ima 430 kilometara obične dvotračne ceste jer na Islandu nema autocesta. No, s obzirom da je Island gotovo dvaput veći od Hrvatske, a na njemu živi svega malo manje od 320,000 stanovnika, ceste su uglavnom prazne pa se i po običnoj dvotračnoj cesti može dati gas i voziti skoro pa kao po autocesti.
Vozim kroz nekoliko fjordova unutra van, potom malo kroz unutrašnjost. Što sam bliži sjeveru, to je vrijeme sve lošije. Sve jače i jače puše, toliko da ako izađeš iz auta bez rukavica, ruke ti se od hladnoće ukoče unutar 2-3 minute. Prema sjeveru je i snijega sve više. Ne pada, ali ga vjetar s tla toliko diže da smanjuje vidljivost i često izgleda kao da vozim kroz najgušću maglu. Vidljivost je nula. Sve to umara oči. Kod Varmahlida, malo manje od 100 kilometara od Akureyrija, kažem si da je dosta. Iako sam namjeravao potegnuti danas skroz do Akureyrija, preumoran sam i bolje je ne riskirati, pogotovo jer između Varmahlida i Akureyrija postoji prijevoj Oxnadalsheidi s kojim se umoran ne valja zezati.
Odlučujem parkirati auto na jednom od vidikovaca (Island posvuda ima vidikovce gdje je moguće stati i odmoriti se) i sklopiti oči. U Varmahlidu je jedan hotel, ali hoteli su na Islandu jebeno skupi. Obično 400-500kn za sobu u nekom ŽNJ hotelu. Cijenu noćenja u nekom normalnom hotelu neću ni spominjati. Guesthouseovi i B&Bi, koji su cijenovno prihvatljiviji, izvan Reykjavika uglavnom rade samo ljeti. Mogu samo zamisliti kako li je sve na Islandu nekad bilo skupo, prije nego li im je propalo gospodarstvo na početku krize, a kruna izgubila polovicu vrijednosti. Danas je Island najjeftiniji od nordijskih zemalja. Jedino je smještaj i dalje skup. No, javni prijevoz, benzin, hrana, ulaznice... - cijene su manje više kao kod nas.
I tako sam spustio zadnja sjedala u Kugi i napravio si mjesta za spavanje. Tijekom noći par puta sam morao upaliti auto da malo ugrije, ali iznenadio sam se koliko dugo Kuga održava toplinu.
Oko deset ujutro konačno sam se probudio. Vani sam imao što vidjeti. Čuo sam ja kroz noć sve jače zavijanje vjetra, ali ujutro je oko mene takva mećava da se više ne vidi ni Varmahlid par stotina metara niže. Dok stoji, auto se dosta njiše na orkanskom vjetru. Izlazim iz auta i pokušavam hodati, ali vjetar je toliko jak da to izgleda poput borbe s vjetrenjačom. Ulazim natrag u auto i počinjem se uspinjati prema prijevoju. Kako idem prema gore, oluja je sve jača. Prolazim pokraj table na kojoj za prijevoj piše 'afaert'. Zaključim ja da to vjerovatno na islandskom znači 'open' tj. otvoreno. (Kasnije sam saznao da to zapravo znači 'unable'.) I onda odjednom stanem. Kako je vidljivost iznimno mala, iz auta ne vidiš koliko je zapravo snijega na cesti. I tako sam se ja zabio u jedno desetak centimetara svježeg snijega. Vani na sebe stavljam skijaško odijelo, skijaške rukavice, potkapu, gogle. I još uvijek se jedva krećem koliko je oluja jaka. Jak vjetar diže sav snijeg s tla, a uz to još i pada gusti snijeg. Ovakva oluja samo se viđa u filmovima. Nemam pojma gdje sam točno. Nemam pojma koliko sam se uspio probiti. Ali dalje ne ide. Ubrzo shvaćam da ne ide ni nazad jer je vjetar u međuvremenu nanio dosta snijega na cestu i sva četiri kotača se okreću u snijegu. Ne preostaje mi drugo nego čekati. Valjda će se vrijeme popraviti. Uzalud. Oluja nastavlja. Nakon jedno dva sata stajanja u snijegu, prolazi tegljač iz smjera Akureyrija. Kaže da je prema Akureyriju još gore i da se okrenem prema Varmahlidu. To kaže kao da je to 'piece of cake'!
No, tegljač je malo razgazio snijeg i ja se nekako naposljetku uspijevam izvući prije nego li ponovno napada ili ga vjetar nanese na cestu. U Varmahlidu, mjestu od 80 stanovnika, ručam hamburger i pomfrit u zalogajnici na benzinskoj. To je jedino što imaju. Umjesto da ostanem još jednu noć u ovom mjestu koje je Bog zaboravio, krećem prema trideset minuta udaljenom Saudarkrokuru. Bio sam u njemu prije dvije godine. Slikovito mjesto. Također nema puno za ponuditi, ali sve je bolje od Varmahlida. Tu na vidikovcu na drugoj strani zaljeva od Saudarkrokura, iznad Atlantika, odlučujem provesti noć. Navečer je prekrasan pogled na osvjetljen grad na suprotnoj strani zaljeva.
Ujutro pogled je još ljepši. Razvedrilo se i probudio sam se s pogledom kakav samo u snu možeš poželjeti. Atlantik i strme padine planina prekrivene snijegom koje kao da uranjanju u sam ocean. Snijeg se spustio skroz do oceana.
Nakon doručka s pogledom nastavljam prema Varmahlidu gdje na onoj istoj benzinskoj od jučer na kompjuteru provjeravam stanje ceste prema Akureyriju. Kažu da je otvorena, ali uz oprez. Odmah hitam natrag u auto i put sjevera, prije nego li se vrijeme ponovno promijeni.
Cesta ima na dijelovima zapuhe snijega i treba voziti oprezno. Ali ralica je jutros napravila dobar posao. Oko dvanaest ulazim u Akureyri. Konačno. Trebala su mi "samo" dva dana da od Reykjavika dođem do Akureyrija! Odlazim odmah do glavne shopping ulice koja je pokrivena besplatnim wifi-jom. Znam to jer sam u Akureyriju bio i lani i preklani. Samo što je preklani bilo ljeti, lani u proljeće, a ove godine evo me zimi. Provjeravam da li je skijalište iznad Hlidarfjall iznad Akureyrija otvoreno budući da je posljednjih par dana zbog loših vremenskih uvjeta bilo zatvoreno. 'Opid' kaže. Otvoreno. Ma nije vrag da ću napokon skijati na Islandu?! Odmah hitam u planinu iznad Akureyrija.
komentiraj (0) * ispiši * #
03
nedjelja
ožujak
2013
SKIJAŠKI DAN 38. – Aspen (Buttermilk), Colorado, SAD (03.03.2013.)
Teško mi se rastati od apartmančića u Snowmassu. Baš je, kako bi Ameri rekli, 'cozy'. Odlazak na spavanje uz svjetlost kamina. Veliki bračni krevet da udobniji ne može biti. Pogled s velikog prozora prema planinama. U svakom pogledu premašio je moja očekivanja.
Jutros, dok stavljam stvari u auto, napokon upoznajem i Gordona, vlasnika kuće. Proveo sam četiri dana ovdje, a eto nikako da naletimo jedan na drugoga. Do jutros. Pita me gdje idem skijati danas. Kažem Buttermilk. On meni: "To ti je malo skijalište, za početnike i prosječne skijaše. Bolje odi u Snowmass.".
U Snowmassu sam bio prvi dan skijanja u Aspenu. I nije me se nešto dojmio. Bez obzira na sve, htio bih vidjeti i četvrto skijalište u Aspenu - Buttermilk. Dobra strana ovog skijališta je da je parking tik uz skijalište i potpuno je besplatan. Nema ostavljanja auta na kilometrima udaljenom parkingu i hvatanja skibusa. A prije nego li stavim skije na noge, uzimam čašu kave koju zaposlenici besplatno dijele u devet ujutro kod blagajne. Ovakve male stvari zaista ti uljepšaju dan i daju skijalištu dodatnu nijansu.
Buttermilk je ne samo najmanje od četiri aspenska skijališta, nego je i daleko najmanji od svih skijališta na kojima sam skijao u Coloradu. Ima svega 190 hektara skijaške površine, 44 staze ukupne dužine 34 kilometara. Dvije trećine skijališta čine zelene i plave staze, dok ostatak su crne. No, staze su ovdje puno položenije od ostalih skijališta pa plava ovdje nije isto što i plava primjerice u Beaver Creeku. Crne su također dosta lagane. Buttermilk je zaista skijalište za početnike i prosječne skijaše, iako će i napredniji skijaši uspijeti pronaći zahtjevniju stazu ili dvije, ali bi im ovo skijalište moglo brzo dosaditi. Ono što Buttermilk izdvaja iznad ostalih aspenskih skijališta je sređenost staza. Ovdje se peglaju sve staze, čak i crne (tek jedna jedina crna nije vidjela ratraka). Druga stvar koja izdvaja Buttermilk jesu žice. Ne ubrojimo li par onih koje se nalaze na stazama za učenje, Buttermilk ima samo tri četverosedežnice. No, one su tako dobro postavljene da bez problema servisiraju cjelokupno skijalište. I te tri četverosedežnice su jako jako brze, jedne od najbržih koje sam vidio u životu (gps gogle pokazuju da idu 18-20 km/h), i definitivno najbrže dosad u Coloradu. Šteta što druga aspenska skijališta ne pogledaju Buttermilk jer bi imali što za naučiti.
Buttermilk je i veoma nisko skijalište kada se usporedi s konkurencijom u Coloradu. Baza je na 2399 metara, a najviša točka tek na 3018 metara nadmorske visine. Dva su vrha na skijalištu, East Summit i West Summit, ali staze, iako lakše i na manjoj nadmorskoj visini, nisu prekratke. Svaki spust ti na konto stavi barem tri, a najčešće i četiri odskijana kilometara. I ovdje ima dosta prijelomnica. Manje nego u Snowmassu i Apen Highlandsu, više nego u Aspen Mountainu, tako da je Buttermilk nekakva zlatna sredina po tom pitanju. Prijelomnice me i danas užasno živciraju jer nakon kratkotrajnog sunca rano ujutro, veći dio dana je oblačan pa se prijelomnice ne vide što u brzini izaziva neočekivana skakanja i riskiranje krivog doskoka i ozljede. Generalno gledano Aspen ima na svojim skijalištima previše neravnina i prijelomnica i to nije nešto što očekuješ od jednog ovako renomiranog skijališta.
Bez obzira na sve, s obzirom da mi je danas posljednji dan skijanja u Coloradu, skijam od otvaranja u 09:00 pa do 15:15. Prvo sam mislio završiti sa skijanjem oko jedan kako bih na vrijeme krenuo natrag za Denver i došao u Denver za dana. Ali onda nikako da se odvojim od koloradskog snijega i nastavio se spust za spustom. I tako do 15:15 kada sam napokon skinuo skije i put auta. Zaista mi je teško napustiti Colorado. Ali dao Bog da se sve posloži i da sljedeće zime zimujem ovdje mjesec-dva...
Prije polaska za Denver odlazim još jednom do desetak minuta udaljenog Aspena na tankanje auta, posljednju kupovinu i posljednji pogled na ovaj zgodan gradić u američkom Stjenjaku. Do Denvera ima oko 320 kilometara puta, a gps pokazuje da će mi trebati skoro četiri sata vožnje: najprije brzom cestom do Glenwood Springsa, onda Glenwood kanjon i već poznata autocesta I-70. Krećem na vrijeme da barem polovicu puta prođem za dana. Mrak me hvata negdje kod Beaver Creeka i Vaila dok ponovno, onako blic iz auta, bacam pogled na ova dva fenomenalna skijališta. No već u Vailu počinje jako snježiti, a snijeg se sve više počinje hvatati za tlo. Prijevoj Vail, najopasniji u ovom dijelu Colorada, zameten je u snijegu. Toliko gusto pada da se ne vidi ni prst pred nosom, čak ni trake po kojima bi trebalo voziti, već ih onako od oka bodem. Naravno, izuzetno loše vremenske prilike ne sprečavaju bahate američke vozače da sa svojim terencima jure 100-110-120 kilometar na sat. Nekako čisto sumnjam da oni vide bolje od mene. A onda se događa ono čega sam se nagledao ovdje u Coloradu - prometne nesreće, na krov okrenuti automobili, a na radiju svako malo prekidanje programa zbog obavijesti o zastojima radi prometnih nesreća. S jedne strane im se divim na hrabrosti za ovakvu vožnju u ovakvim uvjetima, s druge bi im najradije prislonio pištolj na sljepočnicu. Još više što takvom brzom vožnjom svojim kotačima zaseru moj auto i posebice stakla pa ih svako vrijeme moram prati. A onda sam usred mećave ostao bez tekućine za pranja stakla. Stakla su mi toliko zasrana da mogu vidjeti van samo kroz jedan omanji čišći dio i to ako se ful nagnem naprijed i poljubim staklo. Auti i dalje jure i prljaju, oni u suprotnom smjeru koriste duga svijetla (jako je često u Coloradu da vozači uopće ne gase duga svijetla), snijeg je gust, ništa se skoro ne vidi. Vozim tako petnaestak minuta. Osamdesetak sam kilometara od Denvera. I jasno mi je da ovako ne mogu dalje jer ću se negdje zabiti. Uspijevam upiknuti nekakvo proširenje uz cestu za kamione i sjetim se da imam bocu pitke vode. Odlučujem ju uliti u spremnik tekućine za pranje stakla pa i uz rizik zaleđivanja. Koji trenutak kasnije stakla su čista, a ja nastavljam put prema Denveru. I snijeg ubrzo prestaje padati kako se približavam Denveru budući da je Denver na nižoj nadmorskoj visini. Nakon četiri sata vožnje u daljini se ukazuju svijetla velegrada. Pet sati nakon kretanja iz Aspena stajem pred Quality Inn Downtown hotelom u kojem ću provesti posljednju noć u Coloradu. Sutra popodne pravac Island.
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 57.2
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1487.1
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 3
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 73.0 km/h
komentiraj (4) * ispiši * #
02
subota
ožujak
2013
SKIJAŠKI DAN 37. – Aspen (Aspen Mountain), Colorado, SAD (02.03.2013.)
Ponovno ostavljam auto na besplatnom parkingu na pola puta između Snowmassa i Aspen i uzimam besplatni skibus za Aspen. Točno iznad Aspena nalazi se treće po veličini aspensko skijalište - Aspen Mountain. S obzirom da je danas subota i moglo bi biti gužve, kod gondole sam već u 08:30. Zaposlenici skijališta kod gondole dijele besplatnu kavu za dobro jutro. Prekrasan je sunčan dan, ono što Ameri nazivaju 'bluebird'. I vjerovatno je najtopliji dan od mog dolaska u Colorado. Rano ujutro već je koji stupanj iznad nule, a malo kasnije, sredinom dana, temperatura je na dosta visokih sedam-osam Celzijaca pa skijam otkopčane jakne i svejedno se znojim.
Aspen Mountain ima svega 273 hektara skijaške površine, 76 staza ukupne dužine 103 kilometara i ovdje je malo lakše povjerovati u ovu kilometražu nego jučer u Aspen Highlandsu. Službeno su polovica staza crne, a druga polovica plave, dok zelenih službeno nema, iako na terenu ima nekoliko spojnica koje su čisto zelene staze, pogotovo jer na nekima treba i malo odgurivanja. Ukupno gledano, na Aspen Mountainu bi se početnici mogli malo mučiti, više nego u Snowmassu ili Highlandsu, jer ima malo staza koje su prikladne za učenje. To pak ne sprečava da lelujala dođu u Aspen Mountain i skrenu na teže plave ili čak i crnu stazu.
Iako je nadmorska visina slična kao i u Highlandsu (baza 2422m, vrh 3418m), Aspen Mountain opet ide puno više u visinu, nego u širinu, ali svejedno je puno šire od Highlandsa. Planinu servisiraju osam žica, uglavnom sve su sedežnice (od kojih bi polovica mogla biti brža i imati prečku za noge) te jedna super moderna i duga gondola. Gondoli treba 14 minuta i spaja najnižu s najvišom točkom skijališta što se inače na skijalištima rijetko viđa da jedna gondola ide od samog dna do samog vrha. Radi na solarno napajanje i u svakoj je kabini utičnica za spajanje ipoda ili mp3 playera na zvučnike kabine.
'Grooming report' ili 'Izvještaj peglanja', koji se uvijek dobiva na blagajni, otkriva da ni ovdje ne peglaju crne staze, što uvelike smanjuje kilometražu staza za skijanje jer su i ovdje crne staze prepune mogula. No, plave su savršeno speglane, i do kraja dana bez leda i hupsera, ali i ono najvažnije - gotovo posve su izostale one prijelomnice kojih je pun kurac u Snowmassu i Aspen Highlandsu, što znači da možeš pustiti skiju i uživati u skijanju bez straha da ćeš negdje nenadano naletjeti na skakaonicu. U kombinaciji s prekrasnim sunčanim vremenom savršeno je za skijanje. Aspen Mountain je, bez obzira na svoju malu veličinu, po kvaliteti skijanja daleko ispred Snowmassa i pogotovo Aspen Highlandsa.
Iako je subota, ljudi je relativno malo na stazama. A i u restoranima se može bez problema pronaći slobodno mjesto. To me malo iznenađuje s obzirom da je subota i još se radi o središnjem skijalištu u Aspenu. Ovoliko malo ljudi ne samo da nisam u Europi nikada viđao vikendom, nego čak ovoliko malo skijaša na skijalištu nisam tamo viđao ni za radnog dana. Enigma.
Sve u svemu jedno jako dobro skijanje danas, unatoč od jutra neprestanim bolovima u lijevoj nozi od pance. Zašto je lijeva panca odjednom sada počela žuljati, sam Bog bi znao...
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 34.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1429.9
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 3
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 80.0 km/h
komentiraj (2) * ispiši * #
01
petak
ožujak
2013
SKIJAŠKI DAN 36. – Aspen (Aspen Highlands), Colorado, SAD (01.03.2013.)
Oboružan svojim novim gps goglama, danas sam se odlučio za Aspen Highlands. S obzirom da je komplicirano iz Snowmassa doći do Aspen Highlandsa skibusom i to bi zahtjevalo vožnju jednim skibusom skroz do Aspena i onda presjedanje na drugi nazad pola puta do Aspen Highlandsa, čime bih sigurno izgubio sat vremena, odlučio sam ići autom i platiti parking deset dolara. Besplatnog parkinga u blizini Aspen Highlands skijališta nema. Iako ne volim iz principa plaćati parking kada te već lijepo oderu za skikartu, danas nemam druge razumne opcije.
Highlands Village na dnu skijališta je vjerovatno najbezličnije od svih mjesta u podnožju koloradskih skijališta koje sam posjetio. Još jedno planski izgrađeno naselje, ali ovo izgleda jako hladno: jedna pješačka ulica, par trgovina i restorana, i nešto što nalikuje na hotel i privatne kuće, ali kao da su ovi posljednji prazni i da nitko u njima uopće ne odsjeda.
Najniža točka skijališta je na 2451 metara, a najviša na 3559 metara nadmorske visine. Za razliku od Snowmassa, ali i ostalih koloradskih skijališta, Aspen Highlands je samo na padinama jedne planine i ide u visinu, dok je u širini jako uzak. Ovo je drugo po veličini skijalište u Aspenu, ali bit će da u upravi radi neki Austrijanac jer nikako u stvarnosti ne vidim te brojke koje stavljaju na papir: 416 hektara skijaške površine, 119 staza ukupne dužine 135 kilometara, 5 žica (3 četverosedežnice i 2 trosedežnice). Čak i pogled na kartu otkriva da je ovo minijaturno skijalište. Vail je primjerice imao 2140 hektara skijaške površine. Nema šanse da je ovdje 119 staza, pa čak i kada se ubroje svi oni crnjaci, od kojih se ponovno niti jedan ne pegla i svi su odreda puni hupsera za mogulsko skijanje. Kada se izbace sve te obične crne i dvostruko crne nepeglane staze, ostaje tek šačica plavih i zelenih pa skijanje postaje ovdje vrlo brzo dosadno. Nakon Snowmassa jučer, i Aspen Highlands danas potvrđuje da u Aspenu malo previše briju na mogulsko skijanje. Nemam ja ništa protiv nesređenih staza s ovim suhim koloradskim snijegom, ali Aspenu nedostaje snijega da bi se moglo korektno skijati po nesređenim stazama. Moguli su malo preveliki zalogaj za moje umorne noge, pa bio to čak i prvi dan skijanja, a ne deseti za redom.
Zelene i plave staze su dobro speglane i čak imaju manje onih prijelomnica o kojima sam jučer pisao u Snowmassu, ali još uvijek ih je previše. Kako je danas od ranog jutra oblačno i pada snijeg, vidljivost je smanjena. Prvi put u Coloradu u igri je difuzna svijetlost i prijelomnice se uopće ne vide, a nema ni znakova upozorenja. Strašno da si jedan Aspen ovako nešto može dopustiti. Izrevoltiran lošim skijanjem, napuštam Aspen Highlands već u 13:15.
Što se tiče gogla, treba se naviknuti na mali ekrančić u njima. Zaboli glava od njega. Ali gps funkcionira i brzina koju su pokazale gogle gotovo je identična onoj koju je pokazao Ski Tracks na iphoneu. Plus druge informacije. Čini skijanje još zanimljivijem.
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 28.1
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1395.1
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 3
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 63.5 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
