SKIJAŠKI DAN 40. - Boggvisstadafjall Dalvik, Island (08.03.2013.)

Ne može se današnji dan nazvati tipičnim skijaškim danom. Probudio se u deset, uletio u auto, odvezao se do zaleđenih Godafoss vodopada, doručkovao s pogledom i nastavio za Myvatn, najvažnije jezero na sjeveru Islanda. Zimi uglavnom jedno zaleđeno prostranstvo iz kojeg poput otoka samo izviru crne vulkanske stijene išarane bijelim snijegom.Tamo sam se okupao u geotermalnom kupalištu gdje temperatura vode doseže i 39 stupnjeva i mogu danas napokon reći da sada otprilike znam kako se čovjek osjeća kada se živ kuha u toploj vodi. Još sam malo bacio pogled na neke izvore tople vode usred zaleđenog ničega i onda krenuo natrag prema Akureyriju.
Od Myvatna do Akureyrija su točno 99 kilometra ili malo više od sat vremena vožnje. Kako je već pet popodne kada prolazim kroz grad, u glavi mi je misao da možda odustanem od današnjeg skijanja. Jer od Akureyrija do Dalvika još su 32 kilometara, što znači još pola sata vožnje. Nisam siguran da mi se isplati potezati do Dalvika samo zbog sat, sat i pol skijanja. Skijalište je doduše danas otvoreno od 14:00 do 19:30, ali nisam stigao ranije. Naposljetku odlučujem ići pa makar i skijao samo sat vremena.
U Dalviku sam već bio jednom prije dvije godine i to ljeti i bacio sam samo letimičan pogled na gradić, a jedini razlog mog dolaska u Dalvik tada je bio hvatanje trajekta za Grimsey, par sati udaljen otok i jedini dio islandskog kopna unutar Arktičkog kruga. Nisam ni znao tada da postoji skijalište odmah iznad grada. Zapravo, da budem iskren, nisam znao za to skijalište sve dok jučer nisam stigao u hostel u Akureyriju. Upitao sam curu na recepciji ima li još koje, promjene radi, skijališta blizu Akureyrija, a da nije Hlidarfjall. I uputila me na Dalvik.
Skijalište Boggvisstadafjall nalazi se u predgrađu Dalvika i nema do njega onog penjanja cestom kao od Akureyrija do Hlidarfjalla. Oni bez auta mislim da čak mogu i pješice iz centra grada na skijanje. Skijalište je jako malo, čak i za islandske pojmove. Samo su dvije žice i to tanjurići. Umjereno brzi. Jedna žica vodi od dna skijališta do sredine, a druga nastavlja od sredine do vrha. Međutim, baš kada sam došao, gornja vučnica se pokvarila i krenuli su je popravljati (i na kraju su odustali), tako da je u funkciji ostala samo donja i donji dio skijališta. S obzirom da je večeras nekakvo natjecanje klinaca u veleslalomu, malo je gužvasto i na tanjurić treba pričekati i do pet minuta. Ali upravo zbog tog natjecanja, kažu mi, skijalište će večeras biti otvoreno nešto duže, a ne "samo" do 19:30. Ipak, s obzirom na okolnosti, uzimam jednosatnu kartu za 800 kruna ili 37 kuna (jednodnevna dođe 1700 kruna ili 78,50 kuna). Ono što me iznenađuje jest da jedno malo skijalište poput ovog u Dalviku ima proximity card skikarte. Čak ni puno veći Hlidarfjall toga nema. Jednosatna skikarta počinje vrijediti od trenutka prvog prolaska na žicu pa 1h10min, tako da odlučujem tempirati da točno za 1h10min budem ponovno na ulazu u žicu i posljednji put krenem gore.
Kao što sam rekao, Boggvisstadafjall je jako malo skijalište. Na karti sam izbrojao svega desetak, uglavnom kratkih staza, i možda koja srednje kratka. No, u stvarnosti, pogotovo s obzirom na pokvarenu gornju vučnicu, na raspolaganju su večeras samo tri kratke staze, svaka dužine nekih 700 metara. Kada bi radila gornja vučnica, onda bi skijanje bilo puno bolje, pogotovo jer je gornji dio skijališta malo strmiji (iako ne jako strm - onako umjereno crvena staza), dok je donji dio skijališta dosta položen, plave boje. Glavna staza, uz vučnice, ako se krene od samog vrha pa do samog dna, dužine je poput Crvenog spusta na Sljemenu, ali sljemenski je spust puno ritmičkiji za skijanje od ovog u Dalviku. Ovaj ovdje ima dobar početak, ali onda je druga polovica staze prelagana. No, valja reći da su staze odlično ispeglane, unatoč činjenici da ovdje imaju samo jedan ratrak za cijelo skijalište, i izgledaju u osam navečer kao i na otvaranju u dva popodne. I reflektori. Savršeno osvjetljavaju cijelo skijalište. I užitak je skijati dok su pred tobom svijetla grada i odmah fjord Eyjafjordur. Za razliku od Hlidarfjalla, fjord je ovdje puno bliži, a i vidljivost je odlična, tako da imaš osjećaj kao da možeš dotaknuti fjord i ocean dok skijaš. Cijelo vrijeme ga imaš tik pred očima. Fantazija! Da samo malo produže jednu stazu, moglo bi se završiti sa skijanjem točno na moru. Ma vjerujem i da ovako, ako netko želi, može doskijati do mora off piste jer snijega ima posvuda jako puno.
Boggvisstadafjall je i iznimno nisko skijalište i zapravo najniže na kojem sam u životu skijao. Najniža točka skijališta, gdje je blagajna i jedan kafić te parking, nalazi se na samo 45 metara nadmorske visine! Srednja točka je na 185 metara, a najviša točka skijališta je na 320 metara nadmorske visine.
I valja reći također da je ovo vjerovatno jedno od najsjevernijih skijališta na svijetu. Boggvisstadafjall u Dalviku udaljen je svega 70-tak kilometara od Arktičkog kruga!
Iako je ovo danas valjda bila najmanja odskijana kilometraža u sat i pol, ostat će mi Dalvik u sjećanju kao skijalište s dosad najfantastičnijim pogledom. I bez obzira na veličinu, volio bih se vratiti. Veličina ponekad nije važna. Samo se nadam da će onda i gornja vučnica biti u funkciji...