Pregled posta

SKIJAŠKI DAN 39. - Hlidarfjall Akureyri, Island (07.03.2013.)

Hlidarfjall sam prvi put vidio lani za svog drugog posjeta Akureyriju. Bila je sredina svibnja i unatoč proljeću Akureyri je zahvatila snježna oluja. Snijeg je u dva dana prekrio sve. Treći dan vozio sam se busom prema Husaviku, sat vremena udaljenom gradiću, i putem do Husavika bus je najprije trebao obrubiti fjord. I tako se sa suprotne strane Eyjafjordura lijepo ukazao Akureyri, a iznad njega u planinama i skijalište. Vidio sam neke žice. Kasnije sam se raspitao i saznao da je to Hlidarfjall. No, unatoč snijegu skijalište je tada već bilo zatvoreno. Sezona ovdje obično završava krajem travnja. I rekao sam si da ću se vratiti.
I vratio sam se. Cesta od Akureyrija do Hlidarfjalla dugačka je nekih desetak kilometara i posljednji dio je nešto strm i prekriven snijegom i ledom da nisam siguran da li bi se 'economy car' uspio ovdje probiti. Kuga to radi bez ikakvih problema. Iako je jedan popodne, parking je skoro pa posve prazan. Možda tek petero autiju. Skijališta na Islandu imaju čudno radno vrijeme za radnog dana. Tako primjerice Hlidarfjall danas radi od 12:00 do 19:00 što je prvenstveno prilagođeno onima koji rade ili idu u školu da poslijepodne nakon posla ili škole mogu skijati. Vikendom je radno vrijeme nešto normalnije: 10:00-16:00. Vani lagano pada snijeg, a i oblak je dosta nisko pa je vidljivost jako mala. Vjetar je hvala Bogu prestao pa iako je koji stupanj ispod nule, nije toliko hladno. Pozitivno iznenađenje s obzirom da sam na planini i svega 100 kilometara od Arktičkog kruga.
Kupujem jednodnevnu skikartu koja dođe 3300 kruna ili 152 kune. Karta je poput naše sljemenske pa se na svakom ulasku u žicu karta mora gurati u aparat.
Nakon dva tjedna skijanja po skijalištima u Coloradu, treba se priviknuti na Hlidarfjall. Prvo, skijalište je jako nisko. Baza je tek na 500 metara nadmorske visine, a najviša točka skijališta je na 980 metara. Drugo, skijalište je kao malo. Na papiru kažu ukupno 23 staze, od kojih je najduža 2.5km, a koje servisiraju sedam žica. U praksi je to drugačije. Mnoge staze su poduplane, mnoge se ne peglaju, a najduže što je gps pokazao od vrha do dna je nekih 2km. Staze su uglavnom srednje dugačke do kratke, a nisu ni previše strme, iako Islanđani koriste iste oznake kao i mi u Alpama (plava, crvena, crna), pravih crnjaka zapravo nema i staze su uglavnom plave s kojom crvenom. Barem onoliko koliko sam primijetio pod nogama jer vidio po čemu skijam baš i nisam zbog male vidljivosti. Skijam zapravo na toj najdužoj stazi i povremeno se prebacim, promjene radi, na neku od kraćih plavih u donjem dijelu skijališta. Što se tiče žica, jedna je četverošedežnica i sve ostalo su vučnice, što sidra, što tanjurići, a jedna od žica ima kombinaciju sidra i tanjurića. Pa što ti naleti... Tu je i pokretni tepih. Sedežnica je nova Doppelmayrica, ali užasno spora te zaleđena pa dok sjediš na njoj moraš se dobro namjestiti da te ne žuljaju grumeni leda koji su ze zalijepili za nju. Vučnice se skoro sve odreda nalaze na donjem dijelu skijališta i samo je jedna na gornjem koja vodi do najviše točke Hlidarfjalla. Ove dolje ne znam većini koja je svrha jer su postavljene jedna pokraj druge i sve bi bez problema mogla odraditi jedna žica.
Treća velika razlika između Colorada i Hlidarfjalla jest kvaliteta snijega. Ne samo da je snijeg ovdje drugačiji od onog u Coloradu, već je drugačiji i od onog u Alpama. Zbog činjenice da je Island otok i da je posve okružen Atlantikom, za očekivati je da će snijeg biti pun vode i težak za skijanje. Ali opet nisam očekivao da bi mogao biti ovako težak. Prvih par spustova je kao da sam tek stao na skije, kao da sam početnik. Baca me na sve strane, rotira me, pa me onda koči. Noge se vrlo brzo umaraju. Loša strana Hlidarfjalla je i da su praktički tek staza i pol speglane, a ostale su ostavljene ili neobrađene pod svježim snijegom ili u nekakvoj čudnoj kombinaciji obrađenih i neobrađenih dijelova na istoj stazi. A s obzirom da zbog oblaka ne vidiš puno, događa se da se zabiješ u do koljena dubok snijeg (koji je užasno težak za pršičarenje) koji te zakoči, a onda trenutak kasnije odletiš kao iz topa jer si ispao na speglani dio staze. Danas sam pao četvrti put u sezoni. Zabio se u dubok snijeg kojeg nisam vidio, zakočio me i ja pljas dolje. Ništa ozbiljno. Čak se ni skije nisu otkačile.
Ono što je u Hlidarfjallu posebno je pogled na Akureyri u daljini i fjord Eyjafjordur. Pogled na ocean dok skijaš. Čak i uz oblak i smanjenu vidljivost obrisi fjorda uvijek su se nekako nazirali. Kasnije kada su se upalila svijetla Akureyrija, pogled je postao još ljepši. S obzirom na smanjenu danju svjetlost, a i zato jer skijalište radi do sedam navečer, skoro sve su staze osvjetljene reflektorima. Reflektori rade cijelo vrijeme od 12:00 do 19:00, ali dosta su slabiji od primjerice naših sljemenskih, i isprva uopće im ne vidim svrhu. Tek oko šest kada je već dosta mračno počinju osvjetljavati stazu i tada se konture staze vide daleko bolje nego za dana. Noćni dio skijanja od šest do sedam je odličan da, iako sam razbijao isprva glavu da li da kupim trosatnu ili jednodnevnu kartu, skijam skroz do sedam do zatvaranja posljednje žice. Moram priznati da sam u početku današnjeg dana bio jak isfrustriran nekvalitetom staza, veličinom skijališta, stanjem žica... Ali kako je dan odmicao, skijanje je postalo puno bolje i pretvorilo se u uživanciju (iako se i dalje nisam sto posto priviknuo na ovaj težak snijeg).
Ljudi nevjerovatno malo do četiri i trideset. Možda nas je sveukupno deset bilo na stazi. A onda je u četiri i trideset poput tsunamija nahrupila klinčadija, vjerovatno nakon što im je završila škola.
U Akureyriju spavam sljedeće dvije noći u hostelu Akureyri Backpackers gdje sam krevet u šesterokrevetnoj spavaonici dobio za cca 150kn. Kako je niska sezona, hostel je gotovo prazan i imam cijelu sobu samo za sebe.
Inače, današnjim sam skijanjem prešao brojku od 1500 odskijanih kilometara u sezoni. :)