Joj, odakle da krenem? Prespavao sam skoro cijeli let od Denvera za Reykjavik jer sam ponovno imao cijeli red sjedala samo za sebe. Sletio u pola sedam u Reykjavik i odmah na pult Dollar rent-a-cara po auto. Još dok sam bio doma rezervirao sam 'economy car'. Onda sam u Americi, nakon razmišljanja kakvi me vremenski uvjeti vjerovatno očekuju na Islandu, otkazao tu rezervaciju i napravio novu, ovaj put za 'economy SUV'. Na Islandu, gdje je vrijeme vrlo hirovito, vrijedi imati pogon na četiri kotača. Obećan mi je Daihatsu Terios.
"Žao nam je. Nemamo više auta kojeg ste rezervirali.", kaže mi zaposlenik u rent-a-caru: "Ali smo vas upgradeali na Ford Kugu. I automatik je. Jel bi to bilo ok?".
Još pita! Naravno da je ok. Ukupno 355 eura za pet dana najma.
S obzirom da se skijalište Blafjoll ili Plava planina, nekih sat vremena udaljeno od aerodroma, otvara tek u dva popodne, odlučio sam prikratiti si vrijeme u obližnjem čuvenom geotermalnom kupalištu Plava laguna. Ovo mi je treći put da sam na Islandu, a u Plavoj laguni bio sam za svog prvog posjeta prije dvije godine. Nema boljeg načina za prikratiti vrijeme. Kupaš se u kričavo plavoj laguni, voda nekih 35 stupnjeva, oko tebe crne vulkanske stijene i hladno za popizditi jer puše. A na Islandu, s obzirom da je daleko na sjeveru Atlantika, rijetko kad da ne puše. Čak i ljeti zna zbog vjetra biti itekako hladno. Danas termometar u Kugi pokazuje -7, ali uz vjetar osjećaj hladnoće je mnogo veći - rekao bih -15.
Kako je u kompleksu Plave lagune besplatni wifi, provjeravam stanje u Blafjollu. Nažalost, vijesti nisu dobre. Jaki vjetar odnio je sav snijeg sa staza i ostao je led pa do novih obilnijih padalina, skijalište je zatvoreno. Koji peh! A još pred koji dan, dok sam provjeravao iz Amerike, Blafjoll je bio otvoren.
Ne preostaje mi ništa drugo nego nakon par sati točanja u Laguni pokupiti stvari i krenuti put sjevera. Plan je bio krenuti prema Isafjorduru, najvećem gradu regije Westfjords, iznad kojeg je malo skijalište Tungudalur. Ova je regija tik ispod Arktičkog kruga i ispresijecana je fjordovima. Lani sam avionom namjeravao do nje, ali zbog mećave avioni su danima bili prizemljeni i ja sam propustio Isafjordur. Ove godine namjeravao sam ići autom. Ali opet loša vijest. Na sjeveru hara jedna od najžešćih snježnih oluja ove zime i Isafjordur je odsječen od ostatka zemlje. Gledam na web stranici islandskog HAK-a i na karti sve ceste koje vode prema Isafjorduru označene su crvenom bojom. Moram odustati i ove godine.
Jedina opcija je krenuti direktno prema Akureyriju, drugom najvećem gradu na Islandu nakon Reykjavika, također na sjeveru zemlje. Cesta prema Akureyriju je zasad otvorena, iako je prometovanje otežano zbog ugaženog snijega. Od Plave lagune do Akureyrija ima 430 kilometara obične dvotračne ceste jer na Islandu nema autocesta. No, s obzirom da je Island gotovo dvaput veći od Hrvatske, a na njemu živi svega malo manje od 320,000 stanovnika, ceste su uglavnom prazne pa se i po običnoj dvotračnoj cesti može dati gas i voziti skoro pa kao po autocesti.
Vozim kroz nekoliko fjordova unutra van, potom malo kroz unutrašnjost. Što sam bliži sjeveru, to je vrijeme sve lošije. Sve jače i jače puše, toliko da ako izađeš iz auta bez rukavica, ruke ti se od hladnoće ukoče unutar 2-3 minute. Prema sjeveru je i snijega sve više. Ne pada, ali ga vjetar s tla toliko diže da smanjuje vidljivost i često izgleda kao da vozim kroz najgušću maglu. Vidljivost je nula. Sve to umara oči. Kod Varmahlida, malo manje od 100 kilometara od Akureyrija, kažem si da je dosta. Iako sam namjeravao potegnuti danas skroz do Akureyrija, preumoran sam i bolje je ne riskirati, pogotovo jer između Varmahlida i Akureyrija postoji prijevoj Oxnadalsheidi s kojim se umoran ne valja zezati.
Odlučujem parkirati auto na jednom od vidikovaca (Island posvuda ima vidikovce gdje je moguće stati i odmoriti se) i sklopiti oči. U Varmahlidu je jedan hotel, ali hoteli su na Islandu jebeno skupi. Obično 400-500kn za sobu u nekom ŽNJ hotelu. Cijenu noćenja u nekom normalnom hotelu neću ni spominjati. Guesthouseovi i B&Bi, koji su cijenovno prihvatljiviji, izvan Reykjavika uglavnom rade samo ljeti. Mogu samo zamisliti kako li je sve na Islandu nekad bilo skupo, prije nego li im je propalo gospodarstvo na početku krize, a kruna izgubila polovicu vrijednosti. Danas je Island najjeftiniji od nordijskih zemalja. Jedino je smještaj i dalje skup. No, javni prijevoz, benzin, hrana, ulaznice... - cijene su manje više kao kod nas.
I tako sam spustio zadnja sjedala u Kugi i napravio si mjesta za spavanje. Tijekom noći par puta sam morao upaliti auto da malo ugrije, ali iznenadio sam se koliko dugo Kuga održava toplinu.
Oko deset ujutro konačno sam se probudio. Vani sam imao što vidjeti. Čuo sam ja kroz noć sve jače zavijanje vjetra, ali ujutro je oko mene takva mećava da se više ne vidi ni Varmahlid par stotina metara niže. Dok stoji, auto se dosta njiše na orkanskom vjetru. Izlazim iz auta i pokušavam hodati, ali vjetar je toliko jak da to izgleda poput borbe s vjetrenjačom. Ulazim natrag u auto i počinjem se uspinjati prema prijevoju. Kako idem prema gore, oluja je sve jača. Prolazim pokraj table na kojoj za prijevoj piše 'afaert'. Zaključim ja da to vjerovatno na islandskom znači 'open' tj. otvoreno. (Kasnije sam saznao da to zapravo znači 'unable'.) I onda odjednom stanem. Kako je vidljivost iznimno mala, iz auta ne vidiš koliko je zapravo snijega na cesti. I tako sam se ja zabio u jedno desetak centimetara svježeg snijega. Vani na sebe stavljam skijaško odijelo, skijaške rukavice, potkapu, gogle. I još uvijek se jedva krećem koliko je oluja jaka. Jak vjetar diže sav snijeg s tla, a uz to još i pada gusti snijeg. Ovakva oluja samo se viđa u filmovima. Nemam pojma gdje sam točno. Nemam pojma koliko sam se uspio probiti. Ali dalje ne ide. Ubrzo shvaćam da ne ide ni nazad jer je vjetar u međuvremenu nanio dosta snijega na cestu i sva četiri kotača se okreću u snijegu. Ne preostaje mi drugo nego čekati. Valjda će se vrijeme popraviti. Uzalud. Oluja nastavlja. Nakon jedno dva sata stajanja u snijegu, prolazi tegljač iz smjera Akureyrija. Kaže da je prema Akureyriju još gore i da se okrenem prema Varmahlidu. To kaže kao da je to 'piece of cake'!
No, tegljač je malo razgazio snijeg i ja se nekako naposljetku uspijevam izvući prije nego li ponovno napada ili ga vjetar nanese na cestu. U Varmahlidu, mjestu od 80 stanovnika, ručam hamburger i pomfrit u zalogajnici na benzinskoj. To je jedino što imaju. Umjesto da ostanem još jednu noć u ovom mjestu koje je Bog zaboravio, krećem prema trideset minuta udaljenom Saudarkrokuru. Bio sam u njemu prije dvije godine. Slikovito mjesto. Također nema puno za ponuditi, ali sve je bolje od Varmahlida. Tu na vidikovcu na drugoj strani zaljeva od Saudarkrokura, iznad Atlantika, odlučujem provesti noć. Navečer je prekrasan pogled na osvjetljen grad na suprotnoj strani zaljeva.
Ujutro pogled je još ljepši. Razvedrilo se i probudio sam se s pogledom kakav samo u snu možeš poželjeti. Atlantik i strme padine planina prekrivene snijegom koje kao da uranjanju u sam ocean. Snijeg se spustio skroz do oceana.
Nakon doručka s pogledom nastavljam prema Varmahlidu gdje na onoj istoj benzinskoj od jučer na kompjuteru provjeravam stanje ceste prema Akureyriju. Kažu da je otvorena, ali uz oprez. Odmah hitam natrag u auto i put sjevera, prije nego li se vrijeme ponovno promijeni.
Cesta ima na dijelovima zapuhe snijega i treba voziti oprezno. Ali ralica je jutros napravila dobar posao. Oko dvanaest ulazim u Akureyri. Konačno. Trebala su mi "samo" dva dana da od Reykjavika dođem do Akureyrija! Odlazim odmah do glavne shopping ulice koja je pokrivena besplatnim wifi-jom. Znam to jer sam u Akureyriju bio i lani i preklani. Samo što je preklani bilo ljeti, lani u proljeće, a ove godine evo me zimi. Provjeravam da li je skijalište iznad Hlidarfjall iznad Akureyrija otvoreno budući da je posljednjih par dana zbog loših vremenskih uvjeta bilo zatvoreno. 'Opid' kaže. Otvoreno. Ma nije vrag da ću napokon skijati na Islandu?! Odmah hitam u planinu iznad Akureyrija.
Post je objavljen 06.03.2013. u 00:44 sati.