Pregled posta

SKIJAŠKI DAN 22. – Madonna di Campiglio, Italija (04.02.2013.)

Ovo nije moje jutro. Taman sam se probudio na vrijeme, doručkovao, ubacio stvari u auto i trebalo je samo još platiti hotel. I onda bih krenuo prema Madonni di Campiglio, udaljenu pedesetak kilometara od Flavona. U devet bih bio na stazi. No, ono plaćanje hotela se odužilo. Recepcionerka, prava Talijanka, raspričala se kao da godinama nikoga nije vidjela pa je sada morala sve to nadoknaditi. Priča ona kako je bila u Zagrebu pa u Splitu, nekoliko puta u Međugorju. Bla bla bla. Draga je, ali jebiga, želim biti u Madonni na otvaranju. Bed mi je prekidati. U ovakvim situacijama uvijek se iznenadim koliko se mogu poslužiti talijanskim, iako je od srednje škole, kada sam ga učio, prošlo puno vremena.
Kada sam se napokon dokopao Madonne, pitanje je bilo gdje parkirati. Jer ili se parkinzi plaćaju ili su rezervirani za goste hotela. Odradio sam par rundi po Madonni prije nego li sam krajičkom oka uspio “uhvatiti” jedno prazno mjesto na nekom malom parkingu. Dobro sam pogledao okolo ne bi li negdje bila nekakva zabrana, ali ništa. Parkirao sam. Stavio na sebe pance i drugu opremu. Izvukao iz gepeka skije i odlučio ih malo naoštriti. Postavio ih ja lijepo na pod i s ručnom brusilicom počeo ih oštriti. I onda mi iznenada skliznula ruka i ja na rub skije razrezao palac, blizu zgloba. Otprilike centimetar dubine. Ok, dokaz da su skije itekako oštre. Nije lijep način za to doznati. Krv je počela teći tolikom brzinom da sam oko auta pristojno zacrvenio snijeg. Pokušao sam zaustaviti krvarenje stavljanjem ruke u snijeg, ali bezuspješno. Potom sam zamotao oko prsta zavoj, no on je dok si rekao keks već bio potpuno natopljen krvlju i krv je počela kapati kroz zavoj. Uzeo sam novi i papirne maramice i još jednom zamotao i snažno pritisnuo. I dalje sam krvario. Nakon dvadesetak minuta zajebancije odlučio sam skroz zamotati prst debelim zavojem i navući rukavice. Uzeo sam danas jedne stare kojih, čak i da se namoče krvlju, neće mi ih biti žao jer su već u poluraspadnom stanju.
Dogegao se ja onda deset minuta do gondole, kada shvatim da nisam uzeo ni gogle ni sunčane naočale. A sunce je danas toliko jako da nema šanse da bih mogao skijati bez ičega na očima. I ajde se vrati nazad u auto.
Kada na kasi napokon kupujem skikartu, već je malo prije jedanaest. Malo razmišljam i zaključujem da mi se, s obzirom da je već gotovo jedanaest sati, ne isplati uzimati cjelodnevnu kartu. Za 36,00eura uzimam četverosatnu, a vrijeme se počinje računati od prvog prolaska kroz neku od žica. Pokušat ću naštelati da zadnju žicu uhvatim koju minutu prije isteka karte, pa se s vrha mogu spustiti i nakon isteka karte.
Madonna di Campiglio službeno ima 60 kilometara staza (26km plavih, 24km crvenih i 10km crnih) i ovo je jedan od rijetkih slučajeva kada mi se čini da je zaista i na terenu tako. Iznad Madonne nalazi se nekoliko dijelova skijališta: na jednu stranu žice idu na Pradalago i Cinque Laghi, dok na drugu idu na Monte Spinale i Passo Groste. Najviši vrh Passo Groste nalazi se na 2444 metara nadmorske visine. Madonna je također žicama povezana sa susjednim Pinzolom i Folgaridom, ali za to treba posebna karta, tzv. Skirama skipass. S obzirom da imam malo vremena, odlučio sam se koncentrirati samo na Madonnu.
Ono što odmah upada u oči, čim sam izašao na vrhu planine iz Spinale Express gondole, su veličanstvene dolomitske stijene koje poput stražara stoje iznad Madonne. Ovo su tzv. Dolomiti di Brenta. Podsjećaju me na Cortinu, s razlogom jer Cortina nije daleko. Pejzaž je zaista da prekrasan. I nekako je drugačije skijati negdje kada imaš ovakav pejzaž oko sebe.
Staze u Madonni su raznolike. Ima i kratkih i dugih, i širokih i nešto užih (ali skroz uskih gotovo da i nema), i laganih i strmih, veoma su ritmičke. I ono najvažnije – savršeno su ispeglane. Nisu ni pretvrde ni mekane – baš onako taman kako bi trebale biti za jedno savršeno skijanje. U jedanaest staze drže kao da je devet. Ni kod mog posljednjeg spuštanja u 15:15 na stazama gotovo da nema hupsera ni leda. Usprkos mnogo ljudi. Uvijek iznova me iznenadi kako Talijani znaju odlično pripremiti staze. Ima iznimaka. Npr Bormio. Ali u pravilu staze su daleko bolje pripremljenije od onih u Austriji ili Švicarskoj. Ili sam ja samo zabrijao?! Nemam pojma. Što vi mislite? Meni je jednostavno uživancija bez granica skijati u Italiji, a posebice u Dolomitima.
Prvi spust u Madonni je niz crvenu Spinale Diretta, skroz do dna, potom po pokretnom tepihu na drugu stranu Madonne. Na Pradalago, koji je ujutro prvi osunčan. Žicom Fortini Express dižem se gore, pa spuštam dolje, pa opet gore. I potom prema kraju skijališta gdje je poveznica s Folgaridom i Marillevom. Dalje ne mogu jer nemam Skirama skipass. Ali tu pronalazim odličnu crvenu stazu Genziana, čiji početak nalikuje više na plavu, ali zato je sam kraj pred žicom jedna vrlo lijepa strmina, onako od oka dvije-tri dužine Filtera na Sljemenu. A ljudi se na toj stazi mogu izbrojati na prste jedne ruke. Ono mnoštvo uglavnom se zadržava na stazama bližima Madonni. Staza gotovo prazna + lijepa strmina + savršeno popeglana staza = idealno za jurcanje. Ni sam ne znam koliko sam puta jurnuo niz Genzianu pa onda opet gore sedežnicom Genzianom Express. Prvi put je bilo snimanje. Drugi put je bilo snimanje. Treći put sam već dobro opipao stazu i pustio skiju. I sve dok na kraju se nisam pravocrtnu spustio niz tu posljednju strminu. I moj gps je pokazao rekordnu brzinu ove sezone – 102.3 km/h. Trebam li reći da su mi noge klecale još dok sam nakon spusta ulazio na sedežnicu, pa čak i na sedežnici? He he he… Rekao sam da neću pokušavati dostizati lanjski rekord iz Garmischa, ali vrag u meni ne da mi mira… Pogotovo kada se sve ovako lijepo posloži kao danas u Madonni…
Posljednjih sat vremena provodim ponovno na onoj strani skijališta odakle sam ujutro i počeo. Starom gondolom Groste Express dižem se na Passo Groste, najviši vrh skijališta. Ova gondola ne samo što je stara, već je i preduga i prespora pa vožnja do vrha traje gotovo dvadeset minuta. Jednom dovoljno.
Za posljednji spust izabirem jednu od najljepših staza u Madonni – crnu Spinale Direttissima. Zapravo je početak više crven, nego crn, ali druga polovica ima svojih strmih dijelova gdje se moraš zamisliti kako “odraditi” spust. Vrhunac Spinale Direttissime je posljednja strmina pred ulazak u gondolu Spinale Express. Jedna od jačih strmina koje sam vidio na ovoj skituri, pa možda i šire. Iz gondole mi se učinila kao da je strmina izdržala kraj dana bez hupsera. Poslije s vrha te posljednje strmine potvrđujem da hupsera zaista nema. Ali nema gotovo ni snijega. Već jedna velika ledena ploha od vrha do dna. To je, baš za inat, jedini led koji sam vidio danas u Madonni. Da se razumijemo, nije to led kao u Ischglu gdje se nije dalo uopće stajati na skijama. Ovdje skije drže koliko toliko. Ili sam ih zaista danas dobro naoštrio… Hehehe… Petnaestak minuta s vrha strmine snimam situaciju: po kojem dijelu se spustiti, kojom tehnikom…? Ili možda skinuti skije pa kroz šumu pješice dolje? Ovo posljednje sam odmah prekrižio. Nikada u životu nisam skidao skije pa neću ni danas. Naposljetku sam se spustio. Dobro, nije to bio spust za pamćenje. Ali spustio sam se.
Da zaključim – najbolje skijanje na ovoj turi, a možda i u životu. Madonna di Campiglio definitivno ulazi s Cortinom u krug meni najboljih skijališta. Odlična raznolikost staza, odlično pripremljene staze, mnogo žica (iako ima i dosta onih starih što baš i čovjek ne očekuje u jednom renomiranom skijalištu poput Madonne, ali oprostit ćemo to), čak i kada ima puno ljudi, možeš pronaći neku stazu skoro samo za sebe. Već računam da li ću naći vremena kasnije u sezoni da se vratim u Madonnu. Ako ne, definitivno je u igri dogodine.
Put me dalje vodi 120 kilometara planinskim cesticama od Madonne preko Bolzana za Vigo di Fassa. Ovdje sam u B&B Rosalpina pronašao jeftinu bazu za odlazak u Alta Badiju sljedeća dva dana. Cijena jednokrevetne sobe sa zajedničkom kupaonicom na hodniku i s uključenim doručkom je 28eura. Možda malo previše kada se uzme u obzir koliko sam bolji smještaj dosad dobivao za ove pare na ovoj turi. Nažalost, oko Alta Badije nisam mogao pronaći ništa jeftinije. Kao da su ovdje poludili s cijenama smještaja! Sam smještaj nije ništa posebno. Čisto i toplo jest, ali po katu se širi miris (zapravo smrad) onih mirišljavih štapića od kojih mi se okreće želudac. A dodajmo i to da je pod svih prostorija u zgradu pokriven linoleumom… No comment.