Pregled posta

SKIJAŠKI DAN 20. – Ischgl & Kappl, Austrija (01.02.2013.)

Posve očekivano, u Ischglu cijelo skijalište je već u deset potpuno propalo. Kada nakon što izađeš Pardatschgratbahn gondole, staviš skije na noge i kreneš niz plavu stazu broj 6 i uočiš da se već i plava staza raspala, nije ti do ničega. Opet je ljudi kao mrava, a kombinacija gomila ljudi+hupseri+led znači nemogućnost pravog skijanja. I danas prepuno Nizozemaca, zatim Nijemaca, Danaca, Čeha, Rusa… Ischgl u Europi nosi epitet mondenog skijališta i mnogi od ovih dolaze u Ischgl ne toliko zbog skijanja koliko da se pokažu u svojim novim krpicama. Ovakva količina skupe opreme viđa se samo u Cortini, St Moritzu i sličnim skijalištima. I mnogi su ovdje u Ischgl došli na tjedan dana, pokazali se i to je bilo to za ovogodišnje “skijanje”. Savjetujem pametnijim skijašima da u širokom luku izbjegavaju Ischgl, što zbog cijene, što zbog loše “pripreme” staza, što zbog gužvi. Ako ste jedan od rijetkih Hrvata kojemu svrha skijanja nije pokazivanje, radije se uputite prema nekom manjem, ali organiziranijem skijalištu. Turracher Hohe primjerice. St Jakob im Deferegental. Lienz. Sillian. Ima ih puno. Dobit ćete daleko manje kilometara staza, ali barem ćete uživati u skijanju, a ne vratiti se doma s mislima kako su vas prevarili. Jer ja tako odlazim iz Ischgla. Nakon plaćenih visokih 92 eura za dvodnevni skipass, mogu samo plakati. Plakati za novcem. Plakati za izgubljenim vremenom. Plakati za pokidanim živcima.
Danas je još lošije nego jučer. Ne zbog staza. Jer staze su i danas i jučer odlično loše i jednostavno gore ne mogu biti. Govorim zbog vremena. Danas je maglovito i difuzno svijetlo ne dopušta da vidiš po čemu skijaš. Dok si jučer barem mogao savršeno vidjeti sve te hupsere i led te s vrha staze razbijati glavu koja je najmanje bezbolna ruta skijanja, danas ni to nije moguće. Staza se uopće ne vidi.
Nakon dva spusta na gornjem dijelu skijališta, jednom po plavoj, jednom po crvenoj stazi, odlučujem da Ischgl nije vrijedan mojih živaca. Samo mi nedostaje da još zbog njega dobijem čir na želucu. Danas ni ne pokušavam prijeći na švicarsku stranu jer jednostavno nema smisla. U jedanaest odlučujem spustiti se u dolinu i odustati. Pažljivo izbjegavam crvenu trojku od jučer i biram jedinicu, također crvenu. Važno je da ne fulam jer ne želim ponovno završiti na onom ledu. I uspijevam u svojoj nakani. Spuštam se niz jedinicu. Staza je pristojna. Ima hupsera i leda, ali ništa što se ne može odskijati. Čak su i ljudi ostali iza na planini. Ne dijelovima ima nešto ledenih grumena pa dodatno derem skije. Kada je bal, neka je maskenbal. Ionako idu u servis čim se dokopam Italije.
Ischgl mi vraća dva i pol eura. Pronašao sam ih u snijegu, uz rub staze. Nije puno, ali veseli…
Uskačem u auto i donosim jednu od najpametnijih odluka na ovoj skituri. Najpametnija je bila da sam u 11:20 završio sa “skijanjem” u Ischglu. Druga najpametnija je da se prebacim na drugo skijalište. Ipak sam platio 92 eura za skipass i, majku im njihovu, neću im ga vratiti toliko prije vremena. A u sklopu ovog skipassa nije samo Ischgl Samnaun, već i tri mala skijališta u istoj dolini Paznaun: Galtur, Kappl i See. Galtur mi je izvan rute i skroz duboko u dolini. Kappl i See su uz glavnu prometnicu koja vodi prema Landecku i dalje prema Švicarskoj. Na ruti su mi. Odluka pada da se prebacim na Kappl, budući da na karti skijališta izgleda puno zanimljivije. Uostalom skijalište Kappl je u istom mjestu u kojem sam spavao zadnje dvije noći.
Kappl ima deklariranih 40 kilometara staza (10km plavih, 20km crvenih i 10km crnih), iako ni približno ih ne vidim toliko na terenu. Gondola kreće sa same glavne ceste i penje se na 1863 metara visine. To je stara gondola za četiri osobe. Toliko je stara da u njene utore za skije ne stanu današnje šire carving skije, već se one moraju unijeti u kabinu. No, poprilično je brza i za tren oka si gore na planini. Tu počinju tri sedežnice, nove i stare, ali brze, te par sidra, a jedna od sedežnica vodi na najviši vrh skijališta na 2690 metara nadmorske visine. Staze su uglavnom široke, a s izuzetkom jedne koja vodi skroz u dolinu i koja je dugačka nekoliko kilometara, uglavnom su kratke i srednje dugačke. Po konfiguraciji staza ovo je skijalište savršeno za obitelji s klincima koji žele napraviti prve korake na snijegu, ali niti zahtjevniji skijaši neće biti posve zakinuti.
Neki dan sam na forumu skijanja.hr pročitao izjavu da je Rogla za Sljeme Aspen. Znam da će ova moja izjava pokrenuti lavinu kritika, ali svejedno ću je reći – Kappl je Aspen za Ischgl. Ok, da se razumijemo, Ischgl je puno puno veći i ima modernije žice, ali Kappl je jeftiniji, ima daleko manje ljudi i IMA SREĐENE STAZE. Kappl je od Ischgla udaljen svega osam kilometara i ako se mogu potruditi u Kapplu, mogu i u Ischglu. U dva sata skijanja u Kapplu uživao sam više nego cijelo vrijeme u Ischglu. Treba biti korektan i reći da ni ovdje staze nisu savršeno pripremljene. Ima i ovdje ljudi, iako puno manje nego u Ischglu, ali staze i u dva drže koliko-toliko. Nije kao u Ischglu da su se raspale već u deset. To si jedno skijalište, bez obzira na količinu ljudi, ne može dopustiti. Ovdje u Kapplu ima i ledenih ploha i hupsera, ali može se skijati. Jedini problem i ovdje predstavlja smanjena vidljivost. A kao za inat onog gore, oko podneva počinje padati i jak snijeg. Snijeg se poput ljepila lijepi za gogle. Kako to da nitko dosad nije izumio neke gogle s baterijicom koja bi pokretala nataknute brisače?! Hehe… Kako snijeg sve jače pada, počinje se skupljati na stazi pa je zgodno skijati po pršiću. Bez obzira na snijeg i na smanjenu vidljivost, u Kapplu se može malo i pustiti skija (iako ne previše). A s obzirom da je cijelo skijalište iznad razine drveća, moguć je i off-piste. Jedino staza koja ide u dolinu, crvena četvorka, prolazi dijelom kroz šumu, a dijelom među kućama Kappla. Very nice.
Kappl je i jeftiniji od Ischgla. U Sunny Mountain restoranu uzimam špagete bolonjez za 7,20 eura. I gratis dobivam internet, što nigdje nije bio slučaj u Ischglu. Da rekapituliram – iako malen u odnosu na Ischgl, Kappl je spasio ovu moju avanturu u dolinu Paznaun.
Uskačem natrag u auto i put Švicarske. Vani snijeg i dalje pada, a kako izlazim iz doline i spuštam se na nižu nadmorsku visinu, snijeg zamijenjuje susnježica, a potom i kiša. No, nakon ulaska u Švicarsku, počinjem ponovno dobivati na nadmorskoj visini i opet počinje snijeg. Spavam noćas u selu Guarda, desetak kilometara od skijališta Scuol Motta Naluns. Od Ischgla Guarda je udaljena stotinjak kilometara. Ovo je retoromansko područje i mnogi su natpisi na retoromanskom jeziku. To je nekakav izvrnuti talijanski. Guarda na 1653 metara nadmorske visine i samo 144 stanovnika jedno je od najljepših naselja koja sam vidio na svojim putovanjima. Uske kamenim kockama popločene ulice, kuće sa šarenim, oslikanim fasadama i drvenim škurama u raznim bojama, crkva u središtu mjesta, stare fontane s pitkom vodom… I sve idilično pod snijegom. Samo zbog šetnje po ovom mjestu i istraživanja njegovih kutaka vrijedilo je već prevaliti ovaj put. Hotel Piz Buin je daleko najskuplji od svih na ovom putovanju – čak 70 švicarskih franaka za jednokrevetnu sobu bez doručka. No, hotel je zato vrhunac svih hotela ove skiture. Nalazi se u jednoj od onih starih, oslikanih kućica, a cijeli interijer ispunjen je starim fotografijama i antikvitetima. Vlasnici su ljubazni i, za razliku od mojih dosadašnjih austrijskih domaćina, govore tečni engleski. A i brzi internet je besplatan.
Desetak kilometara od Guarde je skijalište Scuol Motta Naluns, jedno od tzv. engadinskih skijališta u koja se uz Scuol između ostalog ubrajaju i Samnaun, Zuoz, St Moritz i Lenzerheide. No, gledajući sutrašnju prognozu, ne znam da li da plaćam 330 kuna za skikartu, a očito je da će vrijeme biti loše. Prognoziraju snijeg. I do 25 cm snijega u Scuolu. I smanjena vidljivost. A opet, tako sam blizu da bi bilo šteta ne baciti oko na Scuol. Vidjet ću sutra ujutro kada se probudim… Ako situacija bude stvarno tako loša, idem direkt za Paganellu u Italiji.