SKIJAŠKI DAN 28. – Copper Mountain, Colorado, SAD (21.02.2013.)

Ujutro za doručkom pala je odluka da se danas ide skijati u Copper Mountain. Na internetu kažu da je preko noći palo gotovo 20cm novog snijega pa bi mogao biti pravi dan za uživanje u koloradskom powderu. Copper Mountain nije bio u mojim planovima i nije uključen u moj sezonski skipass, ali kako ide cijela ekipa u Copper Mountain, i ja sam im se odlučio priključiti. Bit će fora pršićariti u društvu.
Jednodnevni skipass za Copper Mountain dođe 109 dolara. No, Ameri imaju puno načina za uštedjeti koji dolar pa tako ako u Shellu kupiš odjednom barem 10 galona benzina (malo manje od 40L), dobiješ jednu skikartu gratis za Copper Mountain. Cheryl ima nekoliko tih besplatnih karata tako da umjesto 109, svatko plaća tek 54,50 dolara za jednodnevno skijanje na Copper Mountainu.
Skijalište počinje na 2926 metara nadmorske visine, a vrh je na 3767 metara. Ukupno je 985 hektara skijaške površine, 126 staza i 22 žice, od sidra i tanjurića do šestsedežnice. Gondola ovdje nema. Žica ima toliko starih da se još George Washington vozio na njima, ali i nešto novijih Leitnerica i Doplmayrica, no nekih najnovijih žica ipak ovdje nema. Žice variraju od ekstrasporih do umjereno brzih, dok jako brzih baš i nema.
Staze u Copper Mountainu su duže i strmije nego u Breckenridgeu, što mi puno više odgovara. Zelene su ovdje sličnije našim plavima. Plave se približavaju našim crvenima. Dok su crne nešto između naših crvenih i crnih. Ima jako lijepih strmih staza ovdje u Copperu. Veći dio skijališta gleda prema selu, a kada se dođe na vrh, može se i krenuti na drugi stranu u tzv. bowls. Tako Ameri nazivaju najstrmiji teren koji se ne pegla niti se koriste topovi već se može uživati u savršenom koloradskom powderu.
Desetero nas je i veći dio dana uspijevamo se nekako držati zajedno. Dio ekipe je već bio ovdje, dio je prvi put. A pridružuje nam se sredinom dana i Penny, Cherylina prijateljica koja je ovdje kao kod kuće pa nam pokazuje neke skrivene kutke planine. Dio staza je speglan sinoć, a na tu speglanu površinu napadalo je naknadno nekoliko centimetara powdera. Na vrhu je kompletni powder, onako do koljena, a s obzirom da je snijeg toliko suh, lagan je da se osjećaš kao da si na oblaku. Toliko je lagan da možeš slalomski skijati kroz do koljena dubok powder, a bez straha da ćete negdje zakočiti i katapultirati. A tek pršičarenje kroz šumu! Ma ljudi fantazija! Ovako dobro pršićarenje nije bilo ni u Himalaji. Ja osobno između sređene staze i off pista uvijek preferiram sređenu stazu, iako povremeno volim skrenuti u off piste vode, ali ovaj je pršić tako suh, lagan i savršen da ovdje u Coloradu uopće nije potrebno ratrakirati staze. Ma jebeš skijanje u Europi! Pravo skijanje je u Coloradu! Zapravo, moram se ispraviti. Kažu mi ovdje Ameri da je najbolje skijanje u Utahu i Kaliforniji. Ovo je savršenstvo. Strah me samo pomisliti kako je onda tamo malo zapadnije!
Ne sjećam se kada sam se zadnji put nauživao kao danas u Copperu. Krvavec od prije dva tjedna je bio odličan, ali ni blizu ovome. Umro sam i završio u raju!
U tri popodne ekipa je otišla na pivicu u jedan od pubova dok sam se ja odlučio popesti na planinu i spustiti još jednom, ovaj put po nekom od najudaljenijih crnjaka. Penny mi je sugerirala dvije staze koje su joj bile odlične prije dva dana. Pun entuzijazma dignem se ja tako gore i krenem prema dolje po stazi "Too much". Prvih pedesetak metara sve je ok, ali čim sam došao do ruba, imao sam što vidjeti. Staza je lijepo strma i bilo bi super spustiti se niz nju da je sređena. Ali očito je ovo jedna od onih koje ne sređuju, a powdera je bilo toliko, da su je ljudi razrovali do kraja dana. Više je nalikovala na stazu za mogulsko skijanje. "Too much" je malo too much za moje umorne noge na kraju dana. Nekako kroz šumu odpršićario sam na paralelnu crnu stazu "Triple treat". Ni nju očito ne sređuju, a količina ljudi ju je posve uništila. Hupseri su ovdje nešto niži, ali još uvijek je teško s umornim nogama slalomski skijati oko njih. Izlaza s ove staze nema jednom kada uđeš pa sam na kraju prisiljen skijati do dna. Negdje na polovici više nisam mogao slalomirati pa sam odlučio riskirati i raditi velike zavoje od ruba do ruba, dok su se pritom mnogi hupseri razbijali, s obzirom na mekani i lagani powder od kojeg su nastali, dok sam preko drugih malo poskakivao. Mislio sam da nikada neću stići do dna. Ulaz na sedežnicu, kojeg cijelo vrijeme vidiš u dolinu, kao da se udaljava sa svakim zavojem. A kada sam napokon stigao do dna i ušao na žicu 'Alpine', uslijedilo je dodatno iznenađenje: žica je toliko spora i stara da je vjerovatno mogu ubrojiti među najstarije na svijetu. Mislim da sam starije vidio samo na Popovoj Šapci. Dvadeset minuta treba do gore dok ti hladan vjetar i lagani snijeg biju lice. "Triple treat" je na kraju dana zaista bio poslastica za umorne noge. Ali barem sam dobio priču... :)
Vrijeme me danas opet poslužilo. Nekakva kombinacija sunca i oblaka te povremeni snijeg. Ali iako je -10 do -12 Celzijaca, zrak je ovdje toliko suh da se to uopće ne osjeća toliko. Rekao bih da je to kao nula kod nas. I još nešto je fascinantno ovdje u Coloradu. Čak i kada je oblačno i kada pada snijeg, nema difuznog svijetla pa se konture staze savršeno vide i čak se i tada može pustiti skija. Ja još uvijek rezervirano skijam nakon onog pada od prije dva tjedna na Krvavcu. Lijevo rame još uvijek se osjeti i mentalno me koči u skijanju.