Pregled posta

SKIJAŠKI DAN 23. – Alta Badia, Italija (05.02.2013.)

Ufff, odakle da počnem? Prvo moram da priznam da nisam dobro napravio domaću zadaću. Kada sam u Google Maps ubacio Vigo di Fassa kao polazišnu točku, a Colfosco u Alta Badiji kao odredište, izbacilo mi je nekih 50 kilometara. “Dobro!”, rekao sam sam sebi u tom trenutku: “Nije daleko!”.
Da. Zaista nije daleko. Ali zračne linije. U stvarnosti tih 50 kilometara ceste vijugaju serpentinasto kroz Alpe, preko prijevoja, da ti već na pola puta dopizdi odlazak u Alta Badiju. Ima iz Vigo di Fasse dva puta do Alta Badije no oba su slična: uska i serpentinasta. Andža me ujutro vodi mrvicu kraćim putem prema u smjeru Val Gardene i onda preko Passo Sella na 2240 metara nadmorske visine. Nisam siguran da li sam ikada vozio na višoj nadmorskoj visini. Cesta nije za one lošeg srca jer je uska, a serpentine sam nakon dvadeset prestao brojiti. Da ne i spominjem da je veći dio puta cesta pod snijegom pa je sklizava. Svaki put na ulasku u serpentinu, disanje mi staje, a nastavlja se tek nakon što istu ostavim iza sebe. Još jednom, hvala Bogu što sam kupio auto s pogonom na četiri kotača jer običan auto bi za proći ovo trebao imati ili jako dobre zimske gume ili lance.
Nekoliko je naselja u Alta Badiji. Najpoznatiji su Corvara i La Villa. No, tu su i San Cassiano, Pedraces, Colfosco… Ja sam na skijanje.hr pročitao da se parking u ovim većim naseljima Alta Badije plaća. Da, dobro ste pročitali. Daš im 45 eura za skipass i onda još moraš i platiti parking. Digići imaju muda. Pročitao sam i da se preporučuje parkiranje u jednom od manjih naselja jer je besplatno. I tako sam odabrao Colfosco. U nadi da ću besplatno uloviti parking. No, očito su se i manja naselja u međuvremenu polakomila za parkirnim novcem pa i Colfosco naplaćuje parking. Nije puno – četiri eura za cijeli dan. Ali jebiga, to nije u redu.
Alta Badija je žicama povezana s Arabbom na jednu stranu i Passo Sella na drugu, no za to je potreban tzv. Dolomiti Superski pass. S obzirom da imam na raspolaganju samo dva dana, odlučio sam se baciti samo na Alta Badiju, gdje ima i više nego dovoljno staza za dva dana skijanja. Deklarirano ih je 130km: 70km plavih, 52km crvenih i 8km crnih. Već na karti skijalište izgleda megalomanski, rasprostranjeno na nekoliko brda iznad gore navedenih naselja i sve savršeno povezano žicama. Ipak treba biti oprezan pri kraju dana jer budući da je skijalište veliko i izduženo, lako bi se moglo dogoditi da zaglaviš negdje Bogu iza nogu kada žice prestanu raditi.
U Colfoscu kupujem skikartu. Tražim za dva dana, ali kažu mi da prodaju samo jednodnevne. Za sve ostale treba ići na kasu u jedno od većih naselja. U manjim naseljima prodaju samo isključivo jednodnevne, bilo obične za Alta Badiju, bilo Dolomiti Superski. Uzimam tako jednodnevnu. Sutra ću učiniti isto. Razlika je nikakva između dvodnevne i dvije jednodnevne karte. Cijena jednodnevne je 45 eura.
Jutro provodim na dijelu skijališta iznad Colfosca. Staze su savršeno speglane. Opet talijanska učinkovitost. Nisu ni mekane ni tvrde, baš onako kako bi trebale biti. I potrefio sam još jedan prekrasan sunčan dan. Nevjerovatno koliko imam sreće na ovoj turi sa sunčanim danima. A tek što reći kada ti se dva dana zaredaju sa suncem i još sa savršeno speglanim stazama?! Raj.
Unatoč odličnoj pripremljenosti staza, moram ipak priznati da mi dojam kod prvog spusta nije nešto. Odlazim Frara gondolom do kraja skijališta iznad Colfosca i spuštam se, ali staza je jako lagana. Njen prvi dio označen je crvenom, drugi plavom bojom, ali zapravo je sve jedna lagana plava staza, a po plavima mi nije baš neki gušt skijati. Rekli su mi da su u Alta Badiji laganije staze. “Zar je zaista tako? Zar nema i onih težih?”, počeo sam se pitati.
Ubrzo hvatam drugu gondolu iznad Colfosca. Vjerovali ili ne, gondola se zove Colfosco. Tu mi se pri vrhu otvaraju dvije puno bolje staze. Zapravo jako dobre. Još samo da su malo duže, bile bi i odlične. S jedne strane je crvena Forcelles, s druge crna Col Pradat. Nekoliko puta se spuštam niz jednu i drugu. U podne čak i crna drži savršeno. Nema leda ni hupsera. U pola jedan u obližnjem restoranu Col Pradat sjedam na ručak. Cijene hrane i pića u Alta Badiji su vrlo visoke. Puno više nego u Austriji. Više čak i od Kitzbuhela. Zapravo općenito su hrana i piće uz stazu u Italiji skupi. Neki dan u Paganelli mikroskopske špagete carbonara platio sam devet eura. Bečki je ondje koštao čak 12 eura. Ovdje u Col Pradatu ipak porcije hvala Bogu nisu mikroskopske, već više nego pristojne, ali pureći batak i pečeni krumpir dođu 15 eura. Usporedbe radi, bečki je 12,50 eura! Ali ono što dobiješ ekstra u ovom restoranu na vrhu Col Pradata je vjerovatno jedan od najljepših pogleda u Dolomitima: dok na terasi ručaš, gledaš pred sobom masivne dolomitske stijene koje stražare iznad Alta Badije.
Nakon ručka odlučujem spustiti se na skijama do Corvare kako bih vidio i druge dijelove skijališta. Zapravo, da bi se iz Colfosca došlo do Corvare potrebno je sjesti na sedežnicu koja će te prevesti par stotina metara.
U Corvari žice idu na sve strane. Dižem se gondolom Boe na 2000 metara, a onda još sedežnicom Vallon na najviši vrh u sistemu Alta Badije – Vallon 2550m. Tu se spuštam prema Passo Campolongo, rubni dio Alta Badije. Dalje je Arabba, za mene No-Go zona. Staze su ovdje crveno-plave. Jesu lagane, ali ima zgodnih crvenih dijelova. I ljudi gotovo da i nema pa se može pustiti skija i carvati od ruba do ruba staze bez straha da ćeš naletiti na nekoga ili da će netko naletiti na tebe. Većina ljudi ostaje neposredno iznad Corvare i La Ville pa nije loša stvar otići skroz ovdje do kraja i uživati na gotovo praznim osunčanim i savršeno popeglanim stazama. I pogled. Pred kraj dana skijam kratko na tzv. Platou. Tako nazivam dio skijališta, cca 2000-2100 metara nadmorske visine, gdje se nalazi pun kurac plavih staza i toliko žica da zaboli glava pri orijentaciji. Veći dio tog “Platoa” ostavljam za sutra.
Malo prije četiri vraćam se u Colfosco. No, saznajem da su žice otvorene čak do pet. Skijam još par rundi po Forcellesu i Col Pradatu. Dok je Forcelles već u sjeni, i u pet sunčeve zrake pronalaze svoj put kroz dolomitske stijene prema Col Pradatu. Ne sjećam se kada sam se zadnji put spuštao niz crnu stazu u pet popodne, a da izgleda kao da je devet ujutro! Alta Badia – četiri palca gore! Doduše, nije kao Madonna, ali uvjerljivo drugo mjesto na ovoj skituri.
Još od četiri, kada sam se počeo vraćati prema Colfoscu, počela me boliti glava. Od misli što me čeka do Vigo di Fasse. Sve one zaleđene serpentine. Andža me ovaj put odvela drugim putem, preko Arabbe i Canazeija. Ali opet serpentine. S obzirom da sam skijao do pet, kasno sam krenuo natrag prema Vigu pa me mrak uhvatio na pola puta. Mic po mic uspio sam se nekako probiti.