It is a long way to Denver...

Toliko sam čitao i slušao priče od svojih američkih turista o savršenom powderu u Coloradu. Kažu da je snijeg u Coloradu, zbog blizine pustinje, puno suši i poprilično drugačiji od onog u Europi. Put me prijašnjih godina već odveo na skijanje u Sjevernu Ameriku, ali oba puta na istočnu obalu gdje je snijeg, zbog blizine Atlantika, sličan onome u Europi. Nakon dvaput skijanja u američkom Lake Placidu i jedanput u kanadskom Mont Tremblantu, u meni je u svibnju prošle godine nešto kliknulo i odlučio sam staviti kartu u džep. Pravac Denver. Zapravo, trebalo je malo planiranja s aviokartama. Prvu kartu s Easyjetom kupio sam u svibnju čim su otvorili prodaju za sljedeću sezonu. Od Zagreba preko Londona za Reykjavik i nazad za 169eur te dodatnih ukupno 140eur za prijevoz skija do Reykjavika i nazad. U rujnu sam kompletirao karte kupnjom povratne s Icelandairom iz Reykjavika za Denver za 550eur. Skije s Icelandairom putuju gratis što im je velika prednost s obzirom da sve druge aviokompanije iz Europe prema Sjevernoj Americi naplaćuju cifre da zaboli glava.
Nakon aviokarata u džepu trebalo je isplanirati i smještaj te skikarte u Coloradu, a s obzirom da su veljača i ožujak visoka sezona sve ono najjeftinije nestane i godinu dana unaprijed. Tako sam pronašao webstranicu www.airbnb.com preko koje lokalno stanovništvo iznajmljuje sobe u svojim kućama ili pak čitave kuće. Primjerice u mondenom Aspenu najjeftiniji smještaj u hotelu dođe 300 do 400 dolara. Na ovoj webstranici privatni smještaj dođe triput manje. I tako sam napravio ne samo rezervaciju smještaja za sve dane, nego sam i sve noći unaprijed platio. Kako radim u turizmu, najviše novca imam u vrijeme naše turističke sezone i zaključio sam da je najbolje što prije sve poplaćati unaprijed tijekom godine kako poslije ne bih razmišljao imam li novca ili ne.
Cijene skikarata općenito u Sjevernoj Americi, a pogotovo u Coloradu, su da zaboli glava. Po danu dođu basnoslovnih 90 do 100 dolara. Ali postoji nešto u Coloradu što rade lokalci, a na što sam slučajno naletio dok sam istraživao doma Colorado po internetu, televiziji i knjigama - sezonske skikarte koje, ako su kupljene tijekom listopada i studenog, budu snižene i čak pet puta. Tako bi me primjerice osamdnevno skijanje u Breckenridgeu, Keystoneu, Arapahoe Basinu, Beaver Creeku i Vailu došlo visokih 800 dolara (plus-minus). Ali ako se sezonska skikarta, koja vrijedi za sva ova skijališta, kupi u listopadu, dođe svega 553 dolara.
Čak sam i auto preko www.dollar.com unaprijed platio. Economy car za 13 dana najma dođe cca 2100kn.
I tako mi je sada ostalo samo za platiti u SADu gorivo te hranu. Ostalo sam platio lani.
Easyjetov avion iz Zagreba za London bio je dupkom pun. Ni igla više ne bi stala. Ne sjećam se kada sam prošli put letio s nekom aviokompanijom, a da nije bilo niti jednog jedinog slobodnog mjesta. Drugi let za Reykjavik također poprilično put, jedno 95%. Iako pravila kažu da u prtljagu sa skijama i pancama ne smije ići ništa osim skija i panca, ja sam u nju natrpao razne dodatne stvari. Nitko mi ništa nije rekao ni u Zagrebu ni u Londonu. I skije i pance sigurno su stigle do Reykjavika.
U Reykjaviku sam morao čekati preko šest sati na Icelandairov let za Denver. Volim Island. Već sam dvaput bio ovdje i svaki put mi nanova zaigra srce kada vidim tu prirodu. No, nikada nisam skijao na Islandu. U povratku iz SADa tako ću se zaustaviti na Islandu kako bih i ovdje odskijao četiri dana na tri različita skijališta.
Otkrit ću vam jednu tajnu. Možda ju neki od vas već znaju, ali siguran sam da ima puno onih koji u to nisu upućeni. Kod check-ina aviokompanije popunjavaju let od sprijeda prema nazad. Ja uvijek uzimam sjedalo uz prozor u posljednjem redu aviona ili, ako je već zauzeto, u jednom od posljednjih redova. Jer ako u avionu nisu sva mjesta popunjena, velika je vjerojatnost da baš neće biti popunjena ta mjesta odostraga. Meni se to redovito događa. I dogodilo se i ovaj put. Icelandairov let za Denver je dosta pun, ali svjedeno ja sam dobio tri mjesta u posljednjem redu aviona gdje sam se mogao lijepo ispružiti za vrijeme leta kao da sam u biznis klasi. Let je bio toliko udoban da su sedam i pol sati od Reykjavika do Denvera jako brzo prošli. Zbog vremenske razlike od -7 u odnosu na Reykjavik i -8 u odnosu na Zagreb, avion je poletio u 17:00, a sletio u Denver u 17:30 po lokalnom vremenu, isti dan. Kako bi se koliko-toliko ubio jet lag, uvijek u ovakvim slučajevima nastojim ne spavati u avionu, već izdržati do lokalnog vremena za spavanje. I to mi je uspjelo. Ni oka nisam sklopio u avionu.
Denverski aerodrom je navodno najveći aerodrom u SADu i zaista se to primjećuje. Jedan od rijetkih američkih aerodroma za kojeg mogu reći da mi se sviđa - prostran je, osvjetljen, te ima pristojan broj trgovina, kafića i restorana u kojima se eventualno može kratiti vrijeme.
Imigracija dosta brzo prolazi.
"Putujete sami?! Kako to da dolazite skijati skroz ovdje na drugi kraj svijeta?! I to sami?!", imigracijskom službeniku nije bilo jasno. Ali par minuta kasnije udara pečat u putovnicu i dozvoljava boravak u SADu do 18. kolovoza, iako ću se ja ovdje zadržati samo dva tjedna. Primijetio sam da je lakše ulaziti u Ameriku otkad u putovnici imam desetogodišnju multiple entry vizu. Valjda ako su mi dali vizu na deset godina u ambasadi, to znači da predstavljam rizik za zdravlje i život Amera.
Sljedeći korak je Dollar i preuzimanje auta. Predajem rezervaciju, kreditnu te hrvatsku i međunarodnu vozačku dozvolu. Crnac i crnkinja za pultom gledaju me blijedo kada im kažem da sam iz Hrvatske. Nikada čuli. Morao sam im upisati na list papira ime zemlje da ju pronađu u kompjuteru.
"Ima li auto zimske gume?", pitam poučen lošim iskustvom s rentanjem auta u Jordanu prošli mjesec, preko istog rent-a cara.
"Svi auti imaju iste gume.", odgovori meni crnkinja.
"Ali ima li zimske gume za snijeg?", pitam ju ponovno.
"Ovo je economy car gospodine.", na to će ona. Očito je da ne poznaje pojam zimskih guma.
"A lanci?", pitam sada ja.
"Ovo je economy car.", opet će ona i dodaje: "Nije za zimu. Moja preporuka je uzeti SUV s pogonom na četiri kotača.".
Naravno da ovdje u SADu pate na SUVove. Kaže da bi mi doplata za 13 dana bila 318dolara, s već uključenim jednim punim tankom benzina. Trebam ga vratiti praznog. Na trenutak upošljavam svoje moždane vijuge i zaključujem da bi, s obzirom da sljedećih nekoliko dana najavljuju puno centimetara novog snijega u Coloradu, a ova nema pojma da li economy ima zimske gume ili ne, najbolje bilo ipak nadoplatiti i uzeti SUV. Ubrzo potpisujem papire i šalje me na parking da izaberem auto.
"Kako misliš da izaberem auto?", mislim si ja.
Čini se da je ovdje u Americi sistem da kada potpišeš papire, otiđeš na parking i izabereš sam si vozilo iz svoje kategorije. Ključ je već unutra i ne trebaš se više vraćati u ured, nego na izlazu iz parkinga tip na rampi samo ti skenira ugovor i upiše broj tablice. Izbor autiju nije prevelik. Dva Forda i jedna Kia. Ja se odlučujem za Kiju Sportage koja je nova novcata - ima tek napravljenih 800 milja ili cca 1280 kilometara.
No problem je kako voziti auto s automatskim mjenjačem?! Nikada nisam vozio automatika. Skidam s interneta upute i ubrzo krećem polako. Ipak se treba naučiti na automatika. Od Denvera do Dillona ima 159 kilometara vožnje. Gotovo sve je autoput. Ali maksimalna brzina koju ovdje dopuštaju na autoputu je 65 milja na sat, ili 104 km/h. Eh sada neka se Europljanin tome prilagodi! GPS svako mi malo pizdi da sam prekoračio brzinu. Kazne u Americi za prekoračenje brzine, i uopće za prometne prekršaje, su vrlo visoke pa nije da se želiš igrati. Prilagodba na automatik trajala je jedno pola sata, a onda je krenulo bez problema. Ma divota je voziti automatik. Ne trebaš razmišljati o kuplungu i mijenjanju brzina.
Sat vremena treba samo da se prođe Denver. Imam osjećaj da mu nema kraja. Još iz aviona primijetio sam da je Denver zapravo skroz ravan i tek u daljini, sa zalazećim suncem na zapadu, primijetio sam snježnje vrhove Rocky Mountaina iliti čuvenog Stjenjaka. I u autu sada cesta prvih sat vremena ide kroz nizinu - vrlo zavojito, ali nema uspinjanja ni spuštanja. Tek nakon sat vremena i nakon što se prođe Denver kreće zavojiti uspon prema Stjenjaku i pojavljuje se prvi snijeg oko autoceste.
Konačno u deset navečer stižem u Dillon u B&B Cheryl Brandewie koji će biti moja baza za sljedećih pet noćenja. Dillon je okružen s nekoliko skijališta poput Keystonea, Breckenridgea i Arapahoe Basina. Pet noćenja dođu me ukupno 172 eura.

Malo niže: fotografije Grenlanda pod snijegom. Slikano iz aviona.