petak, 31.05.2019.

osobni interesi i pogodovanje djeci


BRIGA ZA SLJEDEĆA

POKOLJENJA

Moj nedavni post na blogu o odlasku kćerke predsjednice Kolinde da studira na Harvardu postavio sam i kao status na Facebooku gdje je privukao popriličnu pozornost. Ne znam koliko ga je ljudi pročitalo, ali tristotinjak osoba ga je lajkalo, stotinjak su ostavili komentare, a tridesetak ih je prenijelo na svoje FB-zidove. Diskusija nakon teksta bila je uglavnom konstruktivna, a nesuvislih, ignorantskih i malicioznih komentara bila je uobičajena, zanemariva količina. No jedan me komentar i dalje kopka.

Javio se kolega i - usuđujem se reći - prijatelj Eduard Pranger, književnik:
„ … ne treba biti lažno pravedan ili licemjeran; svi mi sve što radimo radimo isključivo iz osobnih interesa, a vele da baš ti osobni interesi pokreću svijet. Osim nekih idiota i bolesnika, ne poznajem i nisam čuo za roditelja koji ne bi sve, ali baš sve napravio za lagodniju budućnost svojeg djeteta, a to je onda osobni interes br. 1. Dakle, ne može se nikome zamjeriti, ma tko taj bio i kako se prezivao, što daje sve od sebe u nastojanju da osigura budućnost potomstvu. Na kraju, to je potomstvo i jedina koliko toliko smislena svrha našeg postojanja - ja drugu za sada ne vidim. Meni je osobno KGK bljak, ali je i ona samo roditelj.“

Dvije glavne tvrdnje u njegovom komentaru su vrlo raširene i prihvaćene, a netočne, pa su zavrijedile da ih izvučem, a kako su i društveno štetne zaslužuju da ih opovrgnava svakom prilikom kad se na njih naiđe.

Prvo, nije točno da ljudi sve što rade poduzimaju iz osobnih interesa, a podrazumijeva se da su ti osobni interesi suprotni društvenoj koristi.

Postoji nepregledan niz povijesnih primjera koji govore suprotno. Nikola Kopernik, Galileo Galilej i Isaac Newton ostali su zapamćeni po djelima koja nisu potaknuta ikakvom koristoljubivošću. Ivo Lola Ribar nije otišao u partizane zbog ikakve koristi, Rade Končar se borio protiv fašista bez ikakve osobne računice, a sestre Baković su dale život za ono za što su se zalagale. Irena Sendler je spasila iz varšavskog geta dvije i pol tisuće židovske djece, a da nije za to ništa stavila u džep. Tvrditi da ljudi sve rade iz osobnih interesa obezvrijeđivanje je upravo onih najboljih u ljudskom rodu.

U zdravim društvima osobni interesi nisu suprotni društvenim interesima. U zdravim društvima je ono što rade pojedinci na društvenu korist, a što je društvo bolje i svim njegovim članovima je bolje. Ukoliko postoji diskrepancija osobnih i javnih interesa to je simptom ili da s nekim pojedincima nešto nije u redu ili da je društvo bolesno, nakaradno; osobne ili socijalne patologije. Socijalizam je kod nas bio zdravo zamišljen i postavljen, ali je to okrnjeno i započeo je proces slabljenja projekta čim su uvedeni posebni magazini i izdvojena opskrba za privilegirane.

Drugo, težnja da se osigura budućnost svoje djece (eventualno čak nekoliko generacija potomaka) nije ni prirodna ni nužna ni neizbježna. On je plod konkretnih društveno-ekonomske situacije, čak pokazatelj da ona nije u redu.

U knjizi Deana Buonomanea „Vaš mozak je vremepolov“, na stranicama 223-224 i stranici 236 govori se o plemenu Piraha u amazonskoj prašumi. Pirahe imaju sistem brojenja „jedan-dva-mnogo“, a žive u blagoslovljenom kraju kojem su savršeno prilagođeni. Izgleda da nemaju ni koncept starosti, žive u sadašnjosti, ne brinu ni o vlastitoj budućnosti, a kamoli o budućnosti svoje djece.

Da mi se ne predbaci da ističem kao primjer samo primitivnu zajednicu koja nam ni na koji način ne može biti uzor, spomenimo Dance. Danska je suvremena, uređena država zavidnog blagostanja. Danci se trude dobro odgojiti djecu i priuštiti im što bolje obrazovanje i ništa više. Ono što su priskrbili za života trude se potrošiti na sebe, a djeci što ostane - ostane. Pouzdaju se u svoje društvo da će djeca imati posao koji zaslužuju, da će na osnovu njega moći pristojno živjeti i priskrbiti si sve što im bude potrebno.

Uostalom, i Bill Gates i Warren Buffett, obojica među najbogatijim ljudima svijeta, ostavljaju svojoj djeci samo mali dio svojih bogatstava. Pa ni Tito nije smatrao da treba priskrbiti ili ostaviti djeci i unucima išta više od onoga što je dostupno i svima ostalima.

Dapače, po radikalnom gledištu koje je moguće snažno potkrijepiti, najveća usluga koju možemo priskrbiti djeci ako im želimo stvarno dobro jest da ih uopće ne rodimo. Tako ih pošteđujemo svih nevolja, nedaća, strahova, bolova, životnih tragedija i tragičnosti. Po tome je najbolje da oni koji su slučajno zatrudnjeli što skorije pobace.
- 00:29 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.05.2019.

havarija harvardske orijentacije

VODSTVO I UZORITOST

Nakon što su svi pozvani i nepozvani, svi pametni i bedasti iznijeli što su imali o odlasku predsjedničine kćerke na Harvard, pročitavši gomilu toga, dozvolite da i ja dometnem neku riječ.

Možda sam pomalo staromodan, iako mislim da nisam u tome zadrt: ne očekujem od kapetana da potone s brodom, ali smatram da ne smije napustiti podrtinu prije posljednjeg putnika i člana posade.

U uređenim državama supruga ministra obrane ne smije raditi u veleposlanstvu strane zemlje, ma koliko prijateljskoj, a supruga kancelarijska sila bez premca. Obitelj ministra turizma ne smije ljetovati u Grčkoj ili Turskoj. U ozbiljnim zemljama sin predsjednika ne smije biti šef tajnih službi. Dijete ministra obrazovanja ne smije ići u stranu školu, možda čak ni u privatnu ako bi time izišao iz sistema kojim roditelj rukovodi. Ministar zdravstva ne smije poslati smrtno bolesno dijete u najbolju bolnicu na svijetu, makar i na svoj trošak, nego samo u domaće bolnice ili na liječenje u zemlje s kojima postoji međudržavni sporazum da su dostupne i svim drugim građanima. Nitko ne smije, a posebno sin ministra pravosuđa, rasparčavati drogu, a ako je ulovljen treba biti drastično, egzemplarno kažnjen. Sin ministra prometa ne smije nikoga zgaziti na pješačkom prijelazu, ni nigdje, premda se to „može svakome dogoditi“. Sin veleposlanika ne smije pristupiti legalnim lokalnim fašističkim organizacijama u zemlji gdje mu je otac postavljen niti učestvovati u raskalašenim orgijama lokalne „zlatne mladeži“. Dijete bilo kojeg dužnosnika smije pobijediti na bilo kojem međunarodnom sportskom (ili bilo kakvom drugom) natjecanju (čak je i poželjno da učestvuje, makar i ne pobijedio), ali ne smije nastupati za reprezentaciju ijedne strane zemlje. Kumovi gradonačelnika ne smiju ni sudjelovati, a kamoli pobjeđivati na natječajima za javne poslove koliko god im ponuda bila najpovoljnija. Sin generala ne smije biti posilni u štabu dok su ostali njegovi vršnjaci u rovovima. Na anonimnom natječaju ne smije dobiti nitko bilo kako vezan uz ijednog člana ocjenjivačkog odbora. Od onoga što je dostupno svima treba izuzeti one kojima to priječi dobar odgoj, osjećaj za mjeru, socijalna osjetljivost i društvena solidarnost, moguće negativne konotacije ili negativne reperkusije. Bračni drugovi, djeca i roditelji državnih dužnosnika upravo zato što su im bliski, pa često i žive od njihove plaće, ne bi smjeli obezvrjeđivati ili ugrožavati ono za što su roditelji zaduženi. Zbog toga bi se trebali suzdržati i od onoga na što imaju pravo i pošteno si mogu dozvoliti. Grijesi i zasluge predaka ne smiju se prenositi na potomke, pa nakon punoljetnosti za ponašanje djece ne možemo pozivati roditelje na odgovornost, ali ako najbliži ne razumiju, ne prihvaćaju ili ne podržavaju ono za što im se zalažu najbliži, kako možemo očekivati da će ih itko drugi slijediti?

Nije tako samo u politici, nego i privredi. Sin direktora Sonya, koliko god poslovno sposoban i stručno osposobljen, ne smije raditi u Panasonicu niti supruga direktora Škode smije kupiti Marcedes koliko god da je bolji i ona si ga bez muke i po svim zakonima može priuštiti. Kad šef Huaweija objavi da je svojoj obitelji kupio iPhone mobitele onda je to s debelim razlozima, tretira se kao svjetska vijest i objavljuje iz istog razloga zbog kojih nije vijest ako pas ugrize čovjeka, nego ako čovjek ugrize psa. Direktor Marcedesa smije voziti BMW (u reklami) tek nakon što se penzionirao.

Ako je predsjedničina kćerka kvalitetima zaslužila upisati Harvard, onda je zaslužila još i više studirati na zagrebačkom sveučilištu, a ono bi postalo samo bolje s tako kvalitetnom studenticom.

Naravno da oni koji mogu često naprave i ono što ne smiju, ali u društvu koje drži do sebe takve bi odmah trebale snaći sankcije. „Guod licet Iovi, non licet bovi“, ali si ni bogovi ne dozvoljavaju sve što si mogu priuštiti volovi,






- 00:16 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker