Marketing
havarija harvardske orijentacije
VODSTVO I UZORITOST
Možda sam pomalo staromodan, iako mislim da nisam u tome zadrt: ne očekujem od kapetana da potone s brodom, ali smatram da ne smije napustiti podrtinu prije posljednjeg putnika i člana posade.
U uređenim državama supruga ministra obrane ne smije raditi u veleposlanstvu strane zemlje, ma koliko prijateljskoj, a supruga kancelarijska sila bez premca. Obitelj ministra turizma ne smije ljetovati u Grčkoj ili Turskoj. U ozbiljnim zemljama sin predsjednika ne smije biti šef tajnih službi. Dijete ministra obrazovanja ne smije ići u stranu školu, možda čak ni u privatnu ako bi time izišao iz sistema kojim roditelj rukovodi. Ministar zdravstva ne smije poslati smrtno bolesno dijete u najbolju bolnicu na svijetu, makar i na svoj trošak, nego samo u domaće bolnice ili na liječenje u zemlje s kojima postoji međudržavni sporazum da su dostupne i svim drugim građanima. Nitko ne smije, a posebno sin ministra pravosuđa, rasparčavati drogu, a ako je ulovljen treba biti drastično, egzemplarno kažnjen. Sin ministra prometa ne smije nikoga zgaziti na pješačkom prijelazu, ni nigdje, premda se to „može svakome dogoditi“. Sin veleposlanika ne smije pristupiti legalnim lokalnim fašističkim organizacijama u zemlji gdje mu je otac postavljen niti učestvovati u raskalašenim orgijama lokalne „zlatne mladeži“. Dijete bilo kojeg dužnosnika smije pobijediti na bilo kojem međunarodnom sportskom (ili bilo kakvom drugom) natjecanju (čak je i poželjno da učestvuje, makar i ne pobijedio), ali ne smije nastupati za reprezentaciju ijedne strane zemlje. Kumovi gradonačelnika ne smiju ni sudjelovati, a kamoli pobjeđivati na natječajima za javne poslove koliko god im ponuda bila najpovoljnija. Sin generala ne smije biti posilni u štabu dok su ostali njegovi vršnjaci u rovovima. Na anonimnom natječaju ne smije dobiti nitko bilo kako vezan uz ijednog člana ocjenjivačkog odbora. Od onoga što je dostupno svima treba izuzeti one kojima to priječi dobar odgoj, osjećaj za mjeru, socijalna osjetljivost i društvena solidarnost, moguće negativne konotacije ili negativne reperkusije. Bračni drugovi, djeca i roditelji državnih dužnosnika upravo zato što su im bliski, pa često i žive od njihove plaće, ne bi smjeli obezvrjeđivati ili ugrožavati ono za što su roditelji zaduženi. Zbog toga bi se trebali suzdržati i od onoga na što imaju pravo i pošteno si mogu dozvoliti. Grijesi i zasluge predaka ne smiju se prenositi na potomke, pa nakon punoljetnosti za ponašanje djece ne možemo pozivati roditelje na odgovornost, ali ako najbliži ne razumiju, ne prihvaćaju ili ne podržavaju ono za što im se zalažu najbliži, kako možemo očekivati da će ih itko drugi slijediti?
Nije tako samo u politici, nego i privredi. Sin direktora Sonya, koliko god poslovno sposoban i stručno osposobljen, ne smije raditi u Panasonicu niti supruga direktora Škode smije kupiti Marcedes koliko god da je bolji i ona si ga bez muke i po svim zakonima može priuštiti. Kad šef Huaweija objavi da je svojoj obitelji kupio iPhone mobitele onda je to s debelim razlozima, tretira se kao svjetska vijest i objavljuje iz istog razloga zbog kojih nije vijest ako pas ugrize čovjeka, nego ako čovjek ugrize psa. Direktor Marcedesa smije voziti BMW (u reklami) tek nakon što se penzionirao.
Ako je predsjedničina kćerka kvalitetima zaslužila upisati Harvard, onda je zaslužila još i više studirati na zagrebačkom sveučilištu, a ono bi postalo samo bolje s tako kvalitetnom studenticom.
Naravno da oni koji mogu često naprave i ono što ne smiju, ali u društvu koje drži do sebe takve bi odmah trebale snaći sankcije. „Guod licet Iovi, non licet bovi“, ali si ni bogovi ne dozvoljavaju sve što si mogu priuštiti volovi,
Post je objavljen 26.05.2019. u 00:16 sati.