četvrtak, 28.04.2016.

S one strane

PORUKE IZ POZADINE

Onima koji duže vrijeme prate ovoj moj blog vjerojatno sam dozlogrdio učestalim ponavljanjem da valja čitati domaće književnike, gledati domaće filmove i sudjelovati u domaćoj kulturi. Recimo, i iz Osijeka i Rijeke isplati se doći do Zagreba pogledati radove Borisa Bučana koji se upravo izlažu u Muzeju suvremene umjetnosti i Gliptoteci, te se time uključiti u najvrjednije suvremene europske tokove jer je Bučan u kontinentalnim razmjerima priznat kao vrhunski umjetnik.

Večeras sam odgledao film Zrinka Ogreste "S one strane" i našao da je to još jedan primjer koji dobro ilustrira ZAŠTO se valja okrenuti domaćem (naravno, kad je dobro).

Sam film je vrlo dobar, u onoj kategoriji da ga vrijedi pogledati, a šteta propustiti. Što se mene tiče, priči nedostaje posljednje poglavlje da bi bila odlična, no to je u dobroj mjeri i posljedica moje osobne poetike i vlastitih kriterija. Dozvoljavam da bi nekome drugome upravo ovakva priča mogla biti odlična. Dapače, scenarij je napisao Mate Matišić, najrealniji pretendent za preuzimanje štafete od Ive Štivičića, i vidi se iz kadra u kadar da je u početku bio kvalitetan scenarist, a preokret u jednom trenutku je majstorski. U Hollywoodu bi taj moment bio negdje pri početku i tek nakon njega bi počela prava priča. Ovako se ne bih ni najmanje začudio da je u Matišićevu skriptu postojao neki drugačiji završetak koji u finalnom djelu ne vidimo.

Nastojeći objasniti zašto je "S one strane" primjer zašto valja gledati domaće filmove pazim da ne pokvarim užitak gledanja onima koji film još nisu vidjeli, pa sam prisiljen donekle petljati jer se ne mogu pozvati na primjere koji bi, ukoliko bi bili unaprijed otkriveni, pokvarili užitak gledanja. Oni koji su film vidjeli mogu se prisjetiti o čemu govorim, a oni koji će ga tek gledati moći će se prisjetiti što govorim prilikom gledanja. Zamislimo da taj film gleda netko u nekoj drugoj zemlji: vrlo kultivirani Finac, vrlo informirani Francuz ili neki suptilni Danac ili netko drugi iz tog vica. Nitko od njih ne bi mogao pratiti priču na onoj razini na kojoj je može razumjeti najprosječniji domaći gledatelj. Uzalud kvalitetan prijevod, zanemarimo čak i ograničenja titlova. Priču je nemoguće u potpunosti razumjeti bez predznanja koje je kod nas banalno kolektivno iskustvo. Ključna scena filma dobiva dramatičnost iz drugog plana, iz pozadine, iz scenografije, a nema tog titla koji bi mogao na to ukazati.

Naravno, ukazivanje da oni van naše kulture ne mogu pratiti ne samo suptilne nijanse, već ni u potpunosti razumjeti osnovni dramaturški sklop još uvijek nije argument da bi domaća publika trebala nagrnuti u kinodvorane. Taj argument se dobiva kad se prethodna rečenica preokrene. Jedan od razloga za gledanje domaćih filmova, konzumiranje domaćih umjetničkih djela, svakako je taj da postoje takva djela koja možemo razumjeti bolje od ikoga drugoga na svijetu (a, podsjećam, počeo sam time da je riječ o kvalitetnom filmu), te je šteta tako nešto propustiti.
- 00:49 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.04.2016.

povijest beznačajnih



ĆORCI SVAKODNEVNICE

Neki su umjetnici imali sreću da ih je njihovo vrijeme prepoznalo, da su njihovi suvremenici znali za njih i cijenili ih: kipar Ivan Meštrović, slikar Vlaho Bukovac i Miljenko Stančić, pjesnik i glazbenik Arsen Dedić… Pored njih istovremeno su djelovali i drugi: umjetnici, arhitekti, političari, sportaši i novinari, bogataši i moćnici, raznorazni alternativci… koji su bili jednako, ako ne i razglašeniji, u nekom vremenu još i cjenjeniji, ali zaboravljeni još u naponu snage ili čim su prestali djelovati, a najdalje nakon što su umrli. Mnoštvo je onih kojima je sprovod bio vrhunac karijere. Zajedničko obilježje ovih drugih bilo je (i jeste) da nisu ničim kvalitetnim doprinijeli onome čime su se bavili, da su po svemu banalni i zanemarivi, ako nisu čak i štetni (a često i jesu). Ove druge nema smisla ni spominjati jer su pokojni većini čitatelja nepoznati, a aktualne ne treba reklamirati.

Kad se pišu povijesni pregledi u njima se bilježe samo oni kvalitetni, čije je djelovanje bilo korak naprijed, koji su ostavili osobni trag. Ne spominju se oni koji su bili povijesni ćorci i vodili u kratke slijepe ulice koliko god svojevremeno blještave. Četvrt stoljeća nakon što je izišao posljednji broj "Poleta" svako malo ga se netko prisjeti, pišu se o njemu članci, ozbiljne studije i knjige, a da je istovremeno izlazila revija "Vikend", koja se prodavala i u dvadeset ili trideset puta većoj nakladi, malo se tko sjeća. Newtona se pamti po doprinosima fizici, po zakonu gravitacije, a da je posvetio alkemijskim istraživanjima više vremena nego ozbiljnoj nauci rijetko se navede u novinskim rubrikama posvećenim intrigantnim trivijalnostima.

Povijesni pregledi pojedinih disciplina često su utoliko zavaravajući, pružaju iskrivljenu sliku, jer su u njima čak i oni posthumno prepoznati i priznati, dok onih koji su u svojoj svakodnevnici bili daleko utjecajniji naprosto nema. S druge strane, u svakoj svakodnevnici su oni povijesno beznačajni često značajniji od onih značajnih. Takva okljaštrena povijest prvenstveno je nedostatna. Umjesto stvarne sveukupne povijesti zapravo je samo povijest progresa, a stvarni ljudi su kroz povijest  sve do nedavno  u većoj mjeri živjeli svakodnevnicu nego napredak. Pri tome treba imati na umu da svaka promjena nije nužno i poboljšanje. Povijest progresa je manje vrijedna od sveukupne povijesti jer zanemaruje da se ne uči samo na uspjesima nego i na greškama. Nedostatak povijesti zabluda omogućuje da neke budalaštine neprestano ponovo iskrsavaju.

Jedva čekam kad će netko napokon napisati povijest beznačajnih, povijest pompoznih i pretencioznih, a zapravo neozbiljnih. Povremeno se u nekim povijesnim pregledima može naletjeti i na takve segmente i vremenom mi oni postaju sve draži.
- 08:28 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

petak, 15.04.2016.

Što će biti s nama



ČUDO IZMEĐU KORICA

U više navrata već sam pisao da valja čitati domaću književnost (i gledati domaće filmove), da je to vrijedno i da treba i zbog sebe i zbog naše kulture. Ponavljano tvrdim da u povijesti nismo imali razdoblja kad se u ovolikoj količini pisalo tako kvalitetno. (Drugo je pitanje kako za vrijedna djela uopće čuti, a zatim kako do njih doći. U današnjoj traljavoj organizaciji književnog života to nije nimalo jednostavno.) Čak i osrednja domaća knjiga za domaćeg čitatelja može imati veću vrijednost od odlične strane knjige. Iz toga se može naslutiti moja preporuka za čitanje: od stranih  samo izvrsno, od domaćih  ono najbolje, pri čemu čak i čitanje onoga što je vrlo dobro ili samo dobro nije uzalud utrošeno vrijeme.



Odavno već nisam imao bolju potkrjepu za svoj stav od posljednje knjige Bore Radakovića "Što će biti s nama" (bez uptnika). Mnogi znaju da je Radaković jedan od najvrsnijih suvremenih pisaca, a treba biti pošten i priznati da je u nekim elementima svog pisanja i najbolji, no ono što je napravio sa "Što će biti s nama" i mene je iznenadilo, prijatno zaskočilo. Ta knjiga je čudo. Pročitavši je osjećao sam se onako kako me posljednji put obuzelo izišavši iz dvorane "Exita" nakon što sam odgledao "Kauboje". Oduševljenje uz nevjericu kako je moguće da netko od nas danas i ovdje napravi tako nešto. Takav spoj uzglobljenosti u stvarnost i istovremen neobuzdane fantastike teško je naći. Još bi se moglo naći nešto jednako tečno, nešto jednako duhovito, nešto jednako pametno ili jednako inteligentno, ali nešto drugo što bi bilo sve to zajedno  ne pada mi na pamet.

Radakovićeva je knjiga argument za čitanje domaće književnosti na vrlo jednostavan način  tu knjigu je naprosto nemoguće prevesti. Nema načina. Nezamisliv je prijevod koji bi uspio sačuvati njezinu jedinstvenost. Teoretski, kad bi postojao prevoditelj koji bi to uspio, bio bi genijalac (kakav ne postoji). S druge strane, da u svjetskoj književnosti postoji takva knjiga, nju bi bilo nemoguće prevesti na naš jezik. U konačnici, nakon čitanja Radakovićeve posljednje knjige svakome mora biti drago da zna jezik kojim je može pročitati.

Jedinu slabost knjige vidim u tome da prethodno treba pročitati mnogo knjiga da bi se shvatilo kako je i koliko ova jedna izuzetna. Zbog istog razloga, kada bi na svakom mjestu gdje se tekst na nešto referira bila fusnota, napomene bi zauzimale jednako prostora kao sam tekst, a kako ih uopće nema, onome koji sam nije sposoban povezati reference dobar dio sadržaja se gubi. Utoliko je to zahtjevna knjiga i za čitatelje, premda i onome kome bi to bila prva knjiga koju je pročitao od korica do korica može biti toliko zavodljiva da mu otkrije atraktivnost čitanja.

Naposljetku, to je knjiga koja je zavrijedila kupiti je i čuvati kod kuće jer je toliko bogata detaljima da ih je nemoguće zapamtiti, te ju je već nakon mjeseca dana moguće otvoriti bilo gdje i pročitati nekoliko stranica kao da ih se prvi put vidi, s jednakim  ili čak većim  užitkom nego kad se čitalo prvi put. Generalni zaplet je lako zapamtljiv, ali ono kako je to ispričano i čarobno bogatstvo ornamentike su se nezapamtljivi, a čitati to uz saznanje kamo sve to vodi je drugačije od onoga kad se čita neznajući što će se slijedeće dogoditi.

Dakle, budimo ozbiljni: jurnite do najbliže knjižare i hitno pribavite svoj primjerak "Što će biti s nama", a ako možete odmah uzeti i više primjeraka nećete pogriješiti. Bilo koji neopterećeni kultivirani čitatelj može biti samo zahvalan ako mu je poklonite.


--------------------------
Postoje snimke kako Radaković na Seksotinovu čita odlomke tog romana. Snimke su tehnički loše, Radaković je bio smrtno prehlađen, slušanje je drugačije nego samostalno čitanje, pa je utoliko cjelokupni dojam uvelike nedostatan, ali snimka možda ipak donekle ukaže na vrijednosti teksta kojega hvalim.
- 10:35 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

utorak, 12.04.2016.

glupost nad glupostima


NIJE IZRAZ

NEGO ZLOUPOTREBA

Prije nekoliko dana sam na Facebooku, kako se to već na Facebooku radi, prenio članak Gorana Vojkovića s Indexa.hr ocjenjujući da je posrijedi kvalitetan tekst čiji je sadržaj korisno imati na umu u trenutku kad se pojavio - na sedamdesetpetogodišnjnicu takozvane Nezavisne države Hrvatske - a i inače. Pri prenošenju sam dometnuo jednu ispravku, više pojašnjenje, ne smatrajući da Vojković nije s tim suglasan, nego da mu se pri pisanju - zahvaljujući inerciji jer se izjava koju sam ispravio u posljednjih četvrt stoljeća u javnosti zaista bezbroj puta ponovila - naprosto omaklo:

Goran Vojković je iznio korektan sažetak ustaške izdaje, osim jedne neprecizne rečenice koja svojom nepreciznošću nameće neutemeljene zaključke. Prividno neutralna, rečenica je zapravo sugestibilna, a za živalj podložan sugestijama imperativna. Ne može mu se to mnogo zamjeriti jer je rečenica toliko puta ponavljana da je većina čitatelja na nju već oguglala, prihvaća je kao neupitnu. Ona glasi: „Nezavisna Država Hrvatska bila je IZRAZ težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom.“ NDH nije bila nikakav izraz. Rečenica bi precizno trebala glasiti: „Nezavisna Država Hrvatska bila je ZLOUPOTREBA težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom“.

Izjavu je originalno izvalio takozvani doktor Franjo Tuđman na samom početku devedesetih na nekakvom skupu stranke opasnih namjera kojoj je zasjeo na čelo. Što je pri tome mislio - vrag će ga znati. Je li mu izraz "izraz" bila slučajna nepreciznost ili je bio sav ponosan kad ga se domislio, misleći da će u onom trenutku s tim izrazom biti "i vuk sit i koza cijela", ne znam. On je i inače bio poslovični petljanac. Ono što znam jest da se od tada izjava ne samo bezbroj puta ponavljala, nego i gotovo svaki put kad se ponovila ujedno se i ona zlorabila. Recimo, obično se pojavi neka gnjusna spodoba poput Bujanca, pa kad se pokrene pitanje ustaških zločina i štete koju su ustaše povijesno nanijeli hrvatskom narodu, mudroserno propišti: "Nije važno naspram toga da je NDH bila izraz težnji hrvatskog naroda…" Izjava je postala univerzalni kišobran za sve mračnjake.

Međutim, ni ostali dijelovi te navodno neupitne izjave nisu ništa manje dvojbeni.

Po čemu znamo da je NDH imala ikakve veze s voljom hrvatskog naroda? Nije održan nikakav referendum, nikakvi izbori, ništa na osnovu čega bi se mogla očitati ikakva volja. Naoružani ustaše su došli kamionima na Markov trg, izveli puč i to je bilo to.

Po čemu možemo reći da je hrvatski narod uopće težio za samostalnom državom? Po ničemu. Pisao sam o tome ranije na ovom blogu, pa to sad ponavljam:

"Tisućljetni san" je pojam koji podrazumijeva tvrdnju "Hrvati su tisuću godina sanjali da dobiju svoju državu". Tvrdnja se može podijeliti na nekoliko sastavnih dijelova.

Netko je tisuću godina sanjao da dobije svoju državu. Tko? Hrvati. Ali tijekom posljednjih tisuću godina većinu vremena oni od kojih će kasnije postati Hrvati nisu ni znali da će njihovi potomci postati Hrvati. Mislili su da pripadaju u "mi" sa svojom porodicom, sa susjedstvom, sa suseljanima, sa kršćanima…, da su Primorci, Slavonci, Varaždinci, Zadrani…, eventualno pripadnici plemena Hrvata, da su hrvatskog roda. Hrvati su se počeli prepoznavati kao Hrvati otprilike tek od Ilirskog preporoda, tridesetih godina devetnaestog stoljeća, dakle manje od dvije stotine godina. Jest da se tu i tamo može naići na zapis hrvatskog imena još iz davnina, ali isto tako ga nema, ili je umjesto njega neki drugi naziv, na još više mjesta gdje bi se u skladu s teorijom o tisućljetnoj nacionalnoj svijesti svakako trebao nalaziti.

Taj netko sanjao je nešto. Koliko dugo? Tisuću godina. Kako li je sanjao kada ga osam stotina od tih tisuću godina nije ni bilo? Dvije stotine godina otkako je formirana hrvatska nacija pet je puta manje od tisuću.

Hrvati su tisuću godina sanjali… Ako su što sanjali kroz tih tisuću godina, pripadnici hrvatskog plemena i hrvatskog roda sanjali su pičke iz susjedstva, kruh, da ih ne boli zub, da se krmača oprasi, da žetva bude bolja, da zima ne bude oštra, da ih Bog poštedi kuge, rata i gladi, da ih zaobiđu poreznici i razbojnici… Plemstvo u Hrvatskoj bilo je iz raznih naroda, anacionalno, govorili su latinski, njemački, mađarski i talijanski, i ako je išta sanjalo, onda je prvenstveno željelo uvećati svoje posjede, ma gdje bili.

Sanjali su hrvatsku državu… Kako bi sanjali državu kada većina ljudi na teritoriju Hrvatske kroz tih tisuću godina pojma nije imala kolika je ona, odakle dokle se proteže, kojeg je oblika, koji su sve u njoj gradovi i mjesta? Nije bilo obavezne osnovne škole niti su se geografske karte objavljivale u novinama. Najveći broj ljudi u životu nije ni vidio neku zemljopisnu kartu. Pojam o domovini uključivao je njihovo selo i okolna, najviše na udaljenosti od dana hoda, a eventualno su znali za najbliži grad ili čak i za glavni grad. I kako da ti ljudi žele upravo državu? Nisu ni znali da država uopće postoji, što je to država. Znali su za lokalne feudalce, popa i razbojnika. Znali su da postoji vojska, carevi, kraljevi, dinastije… ali država? Pa čak ni mnogim današnjim Hrvatima još nije jasan pojam države, pri čemu prednjače tzv. "državotvorni" Hrvati koji tom pojmu pridodaju mnoge nebuloze ne znajući njegovu suštinu. Od onih Hrvata koji su se zaista zanosili idejom države, najveći dio sanjao je Dubrovačku republiku, Austrougarsku, ujedinjenje s Češkom, zajednicu južnih Slavena, panslavensku državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Jugoslaviju… Rijetki Hrvati u tih tisuću godina koji su sanjali "tisućljetni san" živjeli su uglavnom u posljednjih dvije stotine godina i bili su uglavnom političari, poneki društveni mislioci, književnici i, većinom, fanatici s paranojama, a u posljednjih stotinjak godina uspjeli su svojim opsesijama sluditi i dio naroda.

Sve u svemu, tvrdnja da su "Hrvati tijekom tisuću godina sanjali svoju državu" u svakom je svom dijelu netočna, a kao cjelina je naprosto glupost.

Tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom utoliko je samo koloplet neutemeljenih gluposti, glupost nad glupostima, a oni koji je neprekidno s uvjerenjem ponavljaju nisu ništa bolji.
- 09:59 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker