Marketing
glupost nad glupostima
NIJE IZRAZ
NEGO ZLOUPOTREBA
Prije nekoliko dana sam na Facebooku, kako se to već na Facebooku radi, prenio članak Gorana Vojkovića s Indexa.hr ocjenjujući da je posrijedi kvalitetan tekst čiji je sadržaj korisno imati na umu u trenutku kad se pojavio - na sedamdesetpetogodišnjnicu takozvane Nezavisne države Hrvatske - a i inače. Pri prenošenju sam dometnuo jednu ispravku, više pojašnjenje, ne smatrajući da Vojković nije s tim suglasan, nego da mu se pri pisanju - zahvaljujući inerciji jer se izjava koju sam ispravio u posljednjih četvrt stoljeća u javnosti zaista bezbroj puta ponovila - naprosto omaklo:
Goran Vojković je iznio korektan sažetak ustaške izdaje, osim jedne neprecizne rečenice koja svojom nepreciznošću nameće neutemeljene zaključke. Prividno neutralna, rečenica je zapravo sugestibilna, a za živalj podložan sugestijama imperativna. Ne može mu se to mnogo zamjeriti jer je rečenica toliko puta ponavljana da je većina čitatelja na nju već oguglala, prihvaća je kao neupitnu. Ona glasi: „Nezavisna Država Hrvatska bila je IZRAZ težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom.“ NDH nije bila nikakav izraz. Rečenica bi precizno trebala glasiti: „Nezavisna Država Hrvatska bila je ZLOUPOTREBA težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom“.
Međutim, ni ostali dijelovi te navodno neupitne izjave nisu ništa manje dvojbeni.
Po čemu znamo da je NDH imala ikakve veze s voljom hrvatskog naroda? Nije održan nikakav referendum, nikakvi izbori, ništa na osnovu čega bi se mogla očitati ikakva volja. Naoružani ustaše su došli kamionima na Markov trg, izveli puč i to je bilo to.
Po čemu možemo reći da je hrvatski narod uopće težio za samostalnom državom? Po ničemu. Pisao sam o tome ranije na ovom blogu, pa to sad ponavljam:
"Tisućljetni san" je pojam koji podrazumijeva tvrdnju "Hrvati su tisuću godina sanjali da dobiju svoju državu". Tvrdnja se može podijeliti na nekoliko sastavnih dijelova.
Netko je tisuću godina sanjao da dobije svoju državu. Tko? Hrvati. Ali tijekom posljednjih tisuću godina većinu vremena oni od kojih će kasnije postati Hrvati nisu ni znali da će njihovi potomci postati Hrvati. Mislili su da pripadaju u "mi" sa svojom porodicom, sa susjedstvom, sa suseljanima, sa kršćanima…, da su Primorci, Slavonci, Varaždinci, Zadrani…, eventualno pripadnici plemena Hrvata, da su hrvatskog roda. Hrvati su se počeli prepoznavati kao Hrvati otprilike tek od Ilirskog preporoda, tridesetih godina devetnaestog stoljeća, dakle manje od dvije stotine godina. Jest da se tu i tamo može naići na zapis hrvatskog imena još iz davnina, ali isto tako ga nema, ili je umjesto njega neki drugi naziv, na još više mjesta gdje bi se u skladu s teorijom o tisućljetnoj nacionalnoj svijesti svakako trebao nalaziti.
Taj netko sanjao je nešto. Koliko dugo? Tisuću godina. Kako li je sanjao kada ga osam stotina od tih tisuću godina nije ni bilo? Dvije stotine godina otkako je formirana hrvatska nacija pet je puta manje od tisuću.
Hrvati su tisuću godina sanjali… Ako su što sanjali kroz tih tisuću godina, pripadnici hrvatskog plemena i hrvatskog roda sanjali su pičke iz susjedstva, kruh, da ih ne boli zub, da se krmača oprasi, da žetva bude bolja, da zima ne bude oštra, da ih Bog poštedi kuge, rata i gladi, da ih zaobiđu poreznici i razbojnici… Plemstvo u Hrvatskoj bilo je iz raznih naroda, anacionalno, govorili su latinski, njemački, mađarski i talijanski, i ako je išta sanjalo, onda je prvenstveno željelo uvećati svoje posjede, ma gdje bili.
Sanjali su hrvatsku državu… Kako bi sanjali državu kada većina ljudi na teritoriju Hrvatske kroz tih tisuću godina pojma nije imala kolika je ona, odakle dokle se proteže, kojeg je oblika, koji su sve u njoj gradovi i mjesta? Nije bilo obavezne osnovne škole niti su se geografske karte objavljivale u novinama. Najveći broj ljudi u životu nije ni vidio neku zemljopisnu kartu. Pojam o domovini uključivao je njihovo selo i okolna, najviše na udaljenosti od dana hoda, a eventualno su znali za najbliži grad ili čak i za glavni grad. I kako da ti ljudi žele upravo državu? Nisu ni znali da država uopće postoji, što je to država. Znali su za lokalne feudalce, popa i razbojnika. Znali su da postoji vojska, carevi, kraljevi, dinastije… ali država? Pa čak ni mnogim današnjim Hrvatima još nije jasan pojam države, pri čemu prednjače tzv. "državotvorni" Hrvati koji tom pojmu pridodaju mnoge nebuloze ne znajući njegovu suštinu. Od onih Hrvata koji su se zaista zanosili idejom države, najveći dio sanjao je Dubrovačku republiku, Austrougarsku, ujedinjenje s Češkom, zajednicu južnih Slavena, panslavensku državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Jugoslaviju… Rijetki Hrvati u tih tisuću godina koji su sanjali "tisućljetni san" živjeli su uglavnom u posljednjih dvije stotine godina i bili su uglavnom političari, poneki društveni mislioci, književnici i, većinom, fanatici s paranojama, a u posljednjih stotinjak godina uspjeli su svojim opsesijama sluditi i dio naroda.
Sve u svemu, tvrdnja da su "Hrvati tijekom tisuću godina sanjali svoju državu" u svakom je svom dijelu netočna, a kao cjelina je naprosto glupost.
Tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom utoliko je samo koloplet neutemeljenih gluposti, glupost nad glupostima, a oni koji je neprekidno s uvjerenjem ponavljaju nisu ništa bolji.
Post je objavljen 12.04.2016. u 09:59 sati.