srijeda, 30.12.2015.

pisac prostih priča


NIKAKO ZA BOŽIĆ,

ALI SVAKAKO

ZA NOVU GODINU!


Posljednjih nekoliko mjeseci zapustio sam ovaj blog. Žao mi je zbog toga, ali dan bi trebao imati 48 sati da se na sve stigne. Utrošio sam vrijeme na to da pripremim za objavljivanje dvije knjige i napišem jednu kazališnu dramu.

Jednu od tih knjiga vam ovom prilikom od sveg srca preporučujem. Preporučio bih i drugu, ali druga je za djecu. Ova je za odrasle, samo netko s dovoljnom zrelošću je može do kraja razumjeti.

Prenosim kako sam o njoj pisao na Facebooku:

Kanite nekom bliskom ili nekome prema kojem gajite posebne namjere pokloniti nešto za Novu godinu, a ne znate što? Imate još jedan dan! Još ove godine stignete u najbližoj knjižari nabaviti „Pisca prostih priča“. Nije na meni da hvalim knjigu, ali zaista je dobra. Sadržajno je nastavak dviju prethodnih zbirke priča, „Osvete“ i „Uspomene urednika erotskog magazina“.Tri stotine stranica! Milana Vlaović je napisala u recenziji: „Ono što žene mogu doznati o muškarcima u ovoj knjizi, rečeno je kroz autorove transparentne misli, dileme i odluke. Ono što muškarci mogu doznati o ženama jest sve ono što im one o sebi nikada ne bi priznale.“ Urednica Marina Vujčić se nadovezala na svom fb-zidu: „Ovo je knjiga koju će supružnici skrivati jedni od drugih – dok ne shvate da je trebaju čitati zajedno.“ Vjerujem da su obje u pravu.
- 17:46 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.12.2015.

procjenjivanje političara



Suvremeno demokratsko društvo traži od svojih građana da što više njih u što većoj mjeri znaju za što više političara od onih koji se nude i da zauzme što primjereniji stav prema njima; traži to od tebe, mene, nje, njega, njih i ostalih. Što je situacija u društvu bolja, to je ta potreba slabija, te veći broj građana može dozvoliti da kažu „sve se to mene ne tiče“ i odgovarajuće se ponašaju. Što je situacija lošija, to je potreba za brojnijim angažmanom glasača i za njihovom što točnijom prosudbom veća, krucijalnija.

Jedan od problema za svakog glasača: za tebe, mene, nju, njega, njih i ostale, jest da političari žele zavesti za sobom što više glasača, dobiti što više glasova, te da su u tom cilju spremni svašta poduzeti. Dakle, može se očekivati da će svaki političar imati neke tajne i slabosti koje će čuvati kao zmija noge dok će u javnosti prijetvorno izgrađivati što bolju sliku o sebi uz pomoć raznih PR stručnjaka, glasnogovornika i sličnih muljatora. Naravno, treba dozvoliti i da su neki političari časni, pošteni i sposobni ljudi bez mane, ali kako ih razlikovati od falšnih licemjernih lažnjaka? Kako vjerovati ijednoj informaciji kad znamo da svaka može biti namjerno isfabricirana, bilo od protivnika da nekoga ocrne, bilo od pobornika da prodaju muda pod bubrege? Kako ne osnovu nepouzdanih informacija donijeti što bolju prosudbu?

Jedan od načina, ne jednini, ali svakome dostupan, jest da se pozove na apriorni stav da dobar političar mora biti prije svega dobar čovjek: dobronamjeran, istinoljubiv, pošten, obrazovan i pametan, da jedino dobar čovjek može biti dobar političar, a zatim se osloniti na one informacije koje su neupitne i one o kojima se sam može osvjedočiti.

Primjeri neupitnih informacija. Ako se jedni zlurado ismjehuju kako je neki Zoki skakao s vojnog transportera i u doskoku ljosnuo, a drugi smatraju da je to potpuno nevažno, ali ne niječu, neupitno je po općem suglasju da je taj Zoki odvažno skočio i nespretno doskočio, što god to značilo. Ako se jedni zgražaju da je neki Vaso prepisao diplomski rad, a drugi u tome ne vide išta zazorno, neupitno je da je taj Vaso prepisivač diplomskog rada, kakva god su značenja i konsekvence tog čina. Na taj način možemo sakupiti poprilično informacija o bilo kome tko nas iz bilo kojeg razloga zainteresira.

Informacije o kojima se možemo sami osvjedočiti su šture i varljive, ali instruktivne: ono što vidimo svojim očima. Svaki političar mora istupati u javnosti, vidimo to posredstvom televizije, o tome svjedoče i fotografije, daje izjave za javnost… Naravno, uzimamo u obzir da mu je odijelo izabrao savjetnik za odijevanje, da su ga prije izlaska pred kamere namazali stručnjaci za kozmetiku, počešljali frizeri, da mu je neki PR maher savjetovao što da govori, a što da izbjegava, uzmimo u obzir sve takve okolnosti, ipak preostaje dovoljno toga. Preostaje pojava, držanje, brzina reakcije, intonacija, preostaju oni trenuci u kojima se pomno održavana maska pocijepa i načas se iskezi pravo lice, postoji sve ono po čemu i inače procjenjujemo ljude u svakodnevnom životu, intuicijom na osnovi osobnog iskustva.

Da bi si pomogli da se intuicija aktivira trebamo se odaljiti od uzvišenih i velevažnih pitanja kojima su političarima puna usta i zapitati se uobičajena svakodnevna trivijalna pitanja: da li bih s tom osobom s užitkom otišao na kavu i popričao? Da li bih toj osobi s povjerenjem posudio posljednjih tisuću eura bezbrižan da će na vrijeme vratiti, kako se na sva usta svim i svačim kune? Da li bih toj osobi spokojno prepustio da mi pričuva dijete šest sati? Da li bih od te osobe kupio rabljeni automobil? Da je ta osoba lav, da li bih joj bez straha gurnuo glavu u ralje? Da li ocjenjuješ da ta osoba opere ruke prije nego izađe iz zahoda? Bi li se s njom bez zazora rukovao?

Pitanje koje bih dodao tim i takvim pitanjima je i koliko je knjiga osoba koju procjenjujete pročitala u, recimo, posljednjih godinu dana. Od nikoga se ne očekuje da bude knjiški moljac. Što se mene tiče, koliko god ja pročitao od nikoga drugoga ne tražim da pročita više od, recimo, šest knjiga godišnje. Potpitanje je koje su to knjige, kakvi su bili kriterij i razina izbora, koliko je pročitanog shvaćeno i usvojeno, je li bilo ikakve vajde od toga.

To pitanje se patološki potencira time što na posljednjim izborima nijedna stranka nije imala nikakav kulturni program, a pismenost je osnova suvremene civiliziranosti i kulture. Utoliko je za početak i temelj pokreta otpora stanju s kojim je malo tko zadovoljan dovoljno nešto što je svima dostupno – čitajmo dobre knjige!
- 10:30 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.12.2015.

ateistički ispraćaj


NOVE TEHNOLOGIJE

ZA NAJSTARIJU CEREMONIJU

Sanjao sam noćas ateistički sprovod.

Vrlo često se iskaže problem na ateističkim sprovodima. Gospođa Šljivić, jedna od najboljih prijateljica moje bake, znala je govoriti: „Kad umrem, svejedno mi je. Možete me odložiti na gradsko smetlište u crnoj plastičnoj vreći.“ No kako to suvremeni običaji i higijenski standardi ipak ne dozvoljavaju, potreban je nekakav pogrebni ispraćaj. Sprovod ima i emocionalno-psiholoških funkciju za preživjele. Kroz ceremoniju se racionalno saznanje o nečijoj smrti poklapa s emocionalnim prihvaćanjem stvarnosti u kojoj preminulog više nema. Problem leži u tome što obredne ceremonijale već stoljećima razvijaju i održavaju religiozne zajednice, a za ateiste neki uhodani ritual ne postoji.

Problem je donekle zamaskiran kad premine neki istaknuti ateist, pa mu razni uglednici drže govore, a za ostatak ceremonije pozovu kulturno-umjetnička društva. On iskrsava u punoj drastičnosti kad treba ispratiti nekog prosječnog čovjeka, a rodbina, prijatelji i susjedi su mu ionako mutavi, neinventivni i nesnalažljivi, što nikome ne smijemo zamjeriti. Često se cijela ceremonija svede na otužni vokalni sastav koji otpjeva dvije-tri tugaljive pjesmice i to je to. Sprovod završi maltene prije nego je počeo i nakon njega se okupljeni raziđu s osjećajem neobavljena posla. Da bi to izbjegli, mnogi ateisti naposljetku pozovu nekog svećenika, naprosto da sprovod liči na sprovod.

Dva prethodna odlomka bila su potrebna da bih se vratio na ono čime sam počeo – sanjao sam ateistički sprovod. Prilegao sam malkice iza ručka i, kako to često biva, učas duboko sanjao. I sanjam ja: nalazim se u onoj većoj dvorani zagrebačkog krematorija, ne znam tko je umro, ali znam da je bio ateist i pitam se kako će izvesti ceremoniju. Na to se na stakla onog velikog polukružnog zida počinju spuštati rolete. Kad je prostorija potonula u potpuni mrak, s tog zida sune zrak svjetlosti preko glava okupljenih i osvijetli veliki ekran na zidu iznad odra s pokojnikom. Ekran pokriva gotovo cijeli polukružni suprotni zid, ima više od dvadesetak metara duljine. Na ekranu se počinju izmjenjivati prizori uz popratnu muziku – pejsaži naše lijepe domovine. Prizori su sjajno snimljeni, znalački montirani, prikazuju razna godišnja doba i razne meteorološke prilike. Iako nema nikakvog sadržaja, nitko ne može odvojiti pogled od ekrana. Odjednom se u prizor krajolika počinju uplitati prizori iz pokojnikovog života: neki snimljeni amaterskim kamerama, a neki skanirane fotografije. Nema teksta, ali slike dovoljno govore… Ako postoji gotov predložak s krajolicima, vješt montažer može umetnuti personalizirane sadržaje u manje od tri sata. Sve u svemu, prigoda je bila dostojanstvena i odgovarajuća.

Nisam dosanjao kako je sve to završilo, ali dok sam se budio, još u polusnu, nastavio sam razmišljati. Pa da! Čak ni ne treba zamračiti prostoriju. Postoje danas oni ekrani od malih žaruljica koji funkcioniraju i na dnevnom svjetlu. (Jedan takav je na krovu jedne zgrade na Cvjetnom trgu.) Pa kad se već uvriježilo da se na sprovodima pušta glazba sa sistema za reprodukciju, što ne bi otišli korak dalje i puštali video priloge? Naročito ako su sadržajno primjereni i unaprijed pripremljeni da su uvijek spremni, onako kako svećenici imaju pripremljene testove kad god ih se pozove.

Što je babi milo, to joj se i snilo. (Znate li tu staru poslovicu?) Zamisao iz sna je još daleko od toga da bi bila do kraja domišljena, ali izgleda mi vrijedna daljnjeg promišljanja.
- 03:19 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker