Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

ateistički ispraćaj


NOVE TEHNOLOGIJE

ZA NAJSTARIJU CEREMONIJU

Sanjao sam noćas ateistički sprovod.

Vrlo često se iskaže problem na ateističkim sprovodima. Gospođa Šljivić, jedna od najboljih prijateljica moje bake, znala je govoriti: „Kad umrem, svejedno mi je. Možete me odložiti na gradsko smetlište u crnoj plastičnoj vreći.“ No kako to suvremeni običaji i higijenski standardi ipak ne dozvoljavaju, potreban je nekakav pogrebni ispraćaj. Sprovod ima i emocionalno-psiholoških funkciju za preživjele. Kroz ceremoniju se racionalno saznanje o nečijoj smrti poklapa s emocionalnim prihvaćanjem stvarnosti u kojoj preminulog više nema. Problem leži u tome što obredne ceremonijale već stoljećima razvijaju i održavaju religiozne zajednice, a za ateiste neki uhodani ritual ne postoji.

Problem je donekle zamaskiran kad premine neki istaknuti ateist, pa mu razni uglednici drže govore, a za ostatak ceremonije pozovu kulturno-umjetnička društva. On iskrsava u punoj drastičnosti kad treba ispratiti nekog prosječnog čovjeka, a rodbina, prijatelji i susjedi su mu ionako mutavi, neinventivni i nesnalažljivi, što nikome ne smijemo zamjeriti. Često se cijela ceremonija svede na otužni vokalni sastav koji otpjeva dvije-tri tugaljive pjesmice i to je to. Sprovod završi maltene prije nego je počeo i nakon njega se okupljeni raziđu s osjećajem neobavljena posla. Da bi to izbjegli, mnogi ateisti naposljetku pozovu nekog svećenika, naprosto da sprovod liči na sprovod.

Dva prethodna odlomka bila su potrebna da bih se vratio na ono čime sam počeo – sanjao sam ateistički sprovod. Prilegao sam malkice iza ručka i, kako to često biva, učas duboko sanjao. I sanjam ja: nalazim se u onoj većoj dvorani zagrebačkog krematorija, ne znam tko je umro, ali znam da je bio ateist i pitam se kako će izvesti ceremoniju. Na to se na stakla onog velikog polukružnog zida počinju spuštati rolete. Kad je prostorija potonula u potpuni mrak, s tog zida sune zrak svjetlosti preko glava okupljenih i osvijetli veliki ekran na zidu iznad odra s pokojnikom. Ekran pokriva gotovo cijeli polukružni suprotni zid, ima više od dvadesetak metara duljine. Na ekranu se počinju izmjenjivati prizori uz popratnu muziku – pejsaži naše lijepe domovine. Prizori su sjajno snimljeni, znalački montirani, prikazuju razna godišnja doba i razne meteorološke prilike. Iako nema nikakvog sadržaja, nitko ne može odvojiti pogled od ekrana. Odjednom se u prizor krajolika počinju uplitati prizori iz pokojnikovog života: neki snimljeni amaterskim kamerama, a neki skanirane fotografije. Nema teksta, ali slike dovoljno govore… Ako postoji gotov predložak s krajolicima, vješt montažer može umetnuti personalizirane sadržaje u manje od tri sata. Sve u svemu, prigoda je bila dostojanstvena i odgovarajuća.

Nisam dosanjao kako je sve to završilo, ali dok sam se budio, još u polusnu, nastavio sam razmišljati. Pa da! Čak ni ne treba zamračiti prostoriju. Postoje danas oni ekrani od malih žaruljica koji funkcioniraju i na dnevnom svjetlu. (Jedan takav je na krovu jedne zgrade na Cvjetnom trgu.) Pa kad se već uvriježilo da se na sprovodima pušta glazba sa sistema za reprodukciju, što ne bi otišli korak dalje i puštali video priloge? Naročito ako su sadržajno primjereni i unaprijed pripremljeni da su uvijek spremni, onako kako svećenici imaju pripremljene testove kad god ih se pozove.

Što je babi milo, to joj se i snilo. (Znate li tu staru poslovicu?) Zamisao iz sna je još daleko od toga da bi bila do kraja domišljena, ali izgleda mi vrijedna daljnjeg promišljanja.






Post je objavljen 07.12.2015. u 03:19 sati.