ponedjeljak, 06.01.2014.

sve se moglo znati

Početkom 2014. godine u medijima, što znači - u javnosti, pojavilo se nekoliko tema koje u prvi mah izgledaju kao da otkrivaju bitne tajne nedavne prošlosti, one prošlosti koja je uvelike odredila našu sadašnjost i još neostvarenu budućnost.

„Večernjak“ je ovih dana u nastavcima objavljivao veliki razgovor s Josipom Perkovićem. Dobrim dijelom razgovaralo se o onome što se događalo osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, podsjetilo se na mnoge danas već zaboravljene teme. Recimo, kaže Perković da je sudjelovao u 136 osiguranja prelaza granice i sigurne dopreme oružja. Ne znam možemo li mu vjerovati je li tih doprema oružja bilo 114 ili 171, ali to nije ni važno. Ne znam možemo li mu vjerovati da je upravo on bio najznačajniji za to naoružavanje Hrvatske ili je neki danas nepoznati Štef Brdar bio značajniji, ali ni to - osim njima dvojici - nije važno. Bitno je da je od jeseni 1990 u Hrvatsku pristizalo oružje, a to je tada mogao znati svatko tko je čitao novine, slušao razgovore po kafićima i razgovarao s ljudima koje je slučajno sretao.

Opisuje Perković kako je organizirao dolazak ljudi koji su do tada bili svrstavani u „neprijateljsku emigraciju“ na prvi Opći sabor HDZ-a od 23. do 25. veljače 1990. Ako me sjećanje ne vara, nimalo se ne trudeći da saznam nešto posebno skriveno, znao sam da je operativac koji ih je dočekivao na aerodromu bio policajac King, te da je mnoge od tih uglednika koji su kasnije postajali vlasnici tvornica, lovišta, poduzeća, svačega, vodio s aerodroma prvo u zagrebačke dućane da im na državni trošak kupi odijela kako bi izgledali iole prihvatljivo.

Posljednji broj „Globusa“ (broj 1204) na sedam stranica piše o govoru Zbigniewa Brzezinskog iz 1978. godine kojim je određena politika Sjedinjenih država Amerike prema tadašnjoj Jugoslaviji. Tako saznajemo da ga je izgovorio američkim sudionicima XI. susreta sociologa na kojem je sudjelovalo više od tri tisuće sociologa i studenata sociologije iz čitavog svijeta, pa tako i Jugoslavije. Autor članka tvrdi da je Šuvar zasigurno bio prvi koji je taj govor Brzezinskoga, okvalificiran „državnom tajnom“ (Gdje? U SAD ili SFRJ?), imao u svojim rukama i da se može pretpostaviti da ga je dobio od nekih ljudi iz Službe državne sigurnosti, ili barem od ljudi vrlo bliskih službi. Ako je Šuvar zaista bio prvi, zašto bi neki ljudi iz Službe državne sigurnosti ili barem ljudi vrlo bliski toj službi među više od dvadeset milijuna Jugoslavena dali taj dokument upravo Šuvaru? Ako je zaista tako, kako Šuvar može biti prvi od dvadesetak milijuna Jugoslavena koji je imao taj dokument, ako su ga prije njega imali neki ljudi iz Službe državne sigurnosti ili ljudi vrlo bliski toj službi? Taj dio priče se sudara s elementarnom logikom - postojali su prviji od prvoga. Nasuprot toj smušenoj logici pouzdano se zna da je Šuvar bio sociolog i profesor sociologije, te primjena Occamove oštice upućuje da je dokument možda dobio od nekog drugog sociologa ili studenta sociologije koji su bili na svjetskom susretu sociologa. Čemu uplitati Službu državne sigurnosti? No sva ta petljancija s dokumentom je nevažna naspram nedvojbenoj činjenici da je taj dokument u Jugoslaviji u drugoj polovini osamdesetih bio poznat. Splitski omladinski list „Omladinska iskra“ objavio ga je čak dvaput, 1987. i 1988. Opravdano se može zamjeriti ocjeni da je dokument bio poznat u Jugoslaviji jer se „Omladinska iskra“ čitala uglavnom u Splitu, ali to postavlja pitanje kako nijedna druga novina u Jugoslaviji to nije prenijela, kako novinari koji su znali za dokument objavljen u „Iskri“ nisu o njemu pisali i kako se ljudi koji su tada bili javno djelatni nisu na njega obazirali. Pa i bez tog dokumenta nije bila velika mudrost dokučiti koji su interesi jedne od dviju tada najmoćnijih svjetskih sila, a da rade na ostvarenju svojih interesa moglo se ne samo pretpostaviti nego i vidjeti prateći što se događa.

(Pretpostavljam da se dio odgovora nalazi u knjizi Francesa Stonor Saundersa „Who paid the Piper?“ koja mi neotvorena leži na rubu stola čekajući da je dohvatim.)

Za razumijevanje društvenopolitičke situacije osamdesetih godina nezaobilazan je Mika Špiljak, šef Partije u Hrvatskoj. Malo tko se likom i djelom pojavljivao u medijima više od njega, a ipak je on još i danas enigma. Kakva enigma, nemojmo se šaliti! Partijski statut je bio javni i svima dostupni dokument, za one koji su se trebali ponašati u skladu s njim, te one koji su formirali javno mnijenje bilo je nužno da ga poznaju, a ipak je Mika Špiljak protustatutarno ponovo izabran na mjesto prvog čovjeka Partije (najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj) uz gromoglasne ovacije. Svi su znali sve potrebno da su mogli ocijeniti da je naprosto riječ o uzurpatoru, a nakon smjene Pavla Gažija mogli su znati na što je sve spreman da bi zaštitio sina Vanju koji se omastio „Ininim“ milijunima, pa nikoga nije smjelo iznenaditi što je snašlo Stjepana Đurekovića.

Naravno da u svakom povijesnom zbivanju ili događaju ima onoga što se nikada neće saznati, onoga što će se saznati kada se otvore arhive za pedeset ili sto i pedeset godina, kad izrone na svijetlo dana nepoznati dokumenti i dokazi, ali su mnoge povijesne mijene i događaji već dok se događaju dovoljno prepoznatljivi da se mogu jednoznačno identificirati, te da se ljudi mogu prema njima odgovarajuće postaviti. Samo oni koji su svojevremeno, namjerno ili zato jer su bili zavedeni, bili slijepi pored očiju napokon, kad je već prekasno, mogu saznati ono s čime su se kad je bilo vrijeme odbijali ili nisu bili sposobni suočiti. Oni koji su itekako dobro znali što je bilo na stvari, ali su procijenili da to vrijedi podržati, naravno da nemaju što novoga naučiti, kao ni oni koji su im se opirali.

Kaže se da mudrac shvaća gdje nešto vodi i prije nego je započelo ili čim počne, da na početku vidi kako će nešto završiti. Pametan čovjek uvidi što se zbiva kad se već zbiva, na pola puta. Običan čovjek kad je sve kasno, na kraju. Budala nikada.
- 21:01 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

petak, 03.01.2014.

45 godina „Jabuke“


GOVOR NA


OTVORENJU IZLOŽBE


Trinaestog prosinca godine koja je upravo istekla, dvije tisuće i trinaeste, u petak navečer okupilo se poveliko društvo u Arheološkom muzeju. Među svim onim izloženim fosilima i arheološkim artefaktima upriličena je izložba povodom četrdeset i pet godina djelovanja omladinskog kluba „Jabuka“. Fotografije s otvaranja mogu se vidjeti ovdje.

Došlo je toliko zainteresiranih da se sam ceremonijal otvaranja, iako je – kako doliči mjesecu studenom – bilo poprilično studeno, održao u dvorištu muzeja. Nema takve prigode bez govorancije, pa sam izišao pred okupljeno mnoštvo, izvukao iz džepa pripremljeni papir, značajno se nakašljao i počeo:

Dame i gospodo, gospođice i gospodičići, drugarice i drugovi, prijateljice i prijatelji, kolegice i kolege – dobroveče, zmijoljupci!

Sedamdesetih godina su u Hrvatskoj, pa i u većini tadašnje Jugoslavije, izuzetno bili poznati i omiljeni sinhronizirani crtani filmovi, crtići koji su emitirani iz zagrebačkog studija, prvenstveno zbog izuzetno nadahnutih i duhovitih prijevoda. Stariji među nama mogu se prisjetiti da su uzrečice iz tih prijevoda prodrle su i u svakodnevni govor, pa se svakodnevno i svugdje moglo čuti „Dečki, da me mama vidi!“, „Kidam nalijevo!“ ili „Dobroveče, zmijoljupci!“

Prevoditelj tih crtića čiji je talent bio tako zarazan bio je Nenad Burcar zvan Kuki. Na samom početku sedamdesetih godina Kuki se pridružio gomili hipija koji su ljeti lutali Evropom. Na jednom od tih putova skitao se zajedno s Paolom Coelom, kasnije svjetski poznatim književnikom. Jednoga se dana Kuki našao s ruksakom i vrećom za spavanje u Nizozemskoj na početku jednog njihovog „damma“. Tako Holanđani nazivaju svoje nasipe koji idu preko mora. Nasipi idu pravo kroz more, a na vrhu su ceste. Nasipi se protežu ravno do kraja mora, do horizonta. Na njima dvije trake ceste idu u jednom smjeru, a dvije trake u suprotnom. Na lijevo i na desno je opet samo more do horizonta. Kuki je krenuo pješke duž ceste na jednoj strani takvog jednog nasipa. Povremeno je pokušavao zaustaviti poneki automobil što je rijetko nailazio da ga poveze, ali bezuspješno.

Odjednom je primijetio da mu nešto dolazi u susret. Daleko, na horizontu, pojavila se jedna točkica koja je bivala sve veća i uskoro je razaznao da je to neki čovjek. Čovjek je hodao po suprotnoj strani nasipa, s druge strane ceste, a kako je bivao sve veći i veći Kuki je ocijenio da je to neki stvarno vrlo veliki čovjek koji je također nosio naprtnjaču, vreću za spavanje i gitaru na ramenima. Kad su došli u istu ravninu obojica su stali i odmjerili se. Kukiju je bilo čak i malo neugodno jer osim njih dvojice nigdje do horizonta nije bilo nikoga drugoga, a nepoznati je bio grdno velik. Na to mu taj zastrašujući lik dobaci s druge strane nasipa preko sve četiri trake ceste na čistom hrvatskom:

– Ja te znam! Iz Jabuke!

Bio je to Nens Starc, jedan iz prve ekipe koja je u prostoru u kojem je kraće vrijeme djelovao disko-klub pokrenula omladinski klub „Jabuku“ kojem ove godine odbrojavamo otprilike četrdeset i pet godina djelovanja.

Četrdeset i pet godina postojanja je za takvo jedno mjesto zaista mnogo. Ako računamo da je svake godine oko kluba intenzivno vezano stotinjak ljudi, bilo da rade u njemu, nastupaju u njemu ili stalno dolaze, to je oko četiri tisuće i pet stotina ljudi. Ako računamo da u klub godišnje dolazi barem tisuću ljudi, a taj broj je možda i nekoliko desetaka puta veći, nakon četrdeset i pet godina to je najmanje četrdeset i pet tisuća ljudi od kojih svatko ima neku svoju priču, neku svoju uspomenu iz „Jabuke“. Neke od tih priča također traju jako dugo, kao i „Jabuka“. Jednu od njih mogao bi ispričati novinar Inoslav Bešker koji je u „Jabuci“ sreo i upoznao svoju buduću suprugu, a danas su njih dvoje baka i djed.

Istočnjačka mudrost kaže da trajne nisu nepromjenjive stvari, nego ono što dobro podnosi promjene. U slučaju „Jabuke“ ta poslovica naizgled nije u pravu, ali zapravo ipak jeste. Naime, treba uzeti u obzir i drugu osobinu trajnih pojava – trajno je ono što je dobro postavljeno, što je u srži zdravo. „Jabuka“ se nije ni trebala mijenjati jer je od samog početka dobro postavljena i dobro započela.

No vratimo se na onih četrdeset i pet tisuća ili pedesetak tisuća priča, a možda i pola milijuna priča koje bi mogle biti ispričane o „Jabuci“. Potrudio sam se da neke od njih uđu u literaturu, a ovom prilikom ću iznijeti jednu koja je zaslužila da ne bude zaboravljena jer govorio o tome da je druženje u „Jabuci“ donijelo mnogima mnogo toga dobroga, ali i da su se neki za to uvelike žrtvovali.


Na toj točci u govoru počeo sam primjenjivati paragovorničke efekte. Naime, kako se govor odužio, a uzvanici su stajali na hladnom dvorištu, usprkos tome kako su bili nagurani počeli su pocupkavati da se zagriju. Paragovornički efektu su oni koji neverbalnim sredstvima pojačavaju utisak onoga što se govori. Za nastavak je bilo važno da i na svojoj koži osjete zimu, pa se mogu u većoj mjeri poistovjetiti s iznesenim, te sam ih smireno i dalje zadržao na mjestu:

Nikša Raić koji danas živi u jednom malom mjestu pored Trogira bio je jedan iz prve ekipe od desetak područnih omladinaca koji su pokrenuli omladinski klub. Bio je vrlo značajan član ekipe, snažan i spretan, nadaren za tehniku i mehaniku, on je uglavnom radio ili barem predvodio sve one tehničke poslove koje je bilo nužno obaviti: obojiti zidove (imamo ga na fotografiji prije ulaza na kojoj boja vrata diskokabine), Nikša je bio tu kad je trebalo popraviti struju ili promijeniti gumice na pipama, instalirati novi vodokotlić i slično. Bez takvih poslova klub ne bi mogao poslovati. Dobro se sjećam jedne Nove godine koju smo zajedno dočekali i proslavili u „Jabuci“. Okupilo se dvjestotinjak ili tristotinjak ljudi. Svi su plesali i zabavljali se, a nekolicina nas preuzeli smo uloge domaćina. Znate ono – na domaćinu je da prazni pepeljare, pere čaše, nadopunjava toaletpapir u wc-u i slično. Za takve poslove bi se prije moglo reći bilo što drugo nego da su opasni. Između ostaloga, veliki broj ljudi je zahtijevao i veliku količinu pića. Zalihe nisu stale u unutrašnjost kluba, pa smo gajbe s pićem pohranili vani, iza ugla zgrade. Svako malo trebalo je izaći po novu količinu. U jednom navratu izišao sam zajedno s Nikšom. Unutra je bilo upareno kao u sauni, a vani je bio metar snijega i vraški hladno. Zaogrnuo sam se jaknom, ali je Nikša izišao bez ičega, samo u košulji. Primijetio sam da mu je kosa potpuno mokra, a i košulja je bila potpuno natopljena znojem da se mogla bukvalno žmikati. Kad sam ga treći ili četvrti put primijetio da tako izlazi morao sam mu reći „Obuci se kad izlaziš. Nemoj tako mokar van…“ Zvučao sam sam sebi kao vlastita baka koja me je upozoravala da se toplo obučem kad izlazim iz kuće, ali prizor kako izlazi zažaren na sibirsku hladnoću nezaustavljivo je aktivirao taj mehanizam opreza.

Neposredno nakon proslave dočeka Nove godine Nikša je pao u krevet. Dobio je upalu pluća. Trebalo je nekoliko mjeseci da je izlijeći, ali se umjesto nje javila upala porebrice. Nakon upale porebrice ponovo je uslijedila upala pluća. Nikša je cijelu iduću godinu preležao u krevetu i nije izlazio iz kuće. Tretman liječenja je zahtijevao da guta mnogo lijekova. Otprilike šezdeset tableta ujutro, trideset u podne i četrdeset navečer… Toliko kemikalija kroz dugo razdoblje u ranim dvadesetih godinama, kad se tijelo još razvija, najvjerojatnije mu je poremetilo osjetljivu ravnotežu rada žlijezda. Nakon godine dana je izišao na ulicu s dvadesetak kilograma više, a ti kilogrami se ni na koji način nisu mogli ukloniti nego su se samo gomilali. Nikša je proveo život uglavnom na rigoroznim neuspješnim dijetama. Bio je velik, visok i snažan, a danas je ogroman, nema osobne vage koja ga može izvagati. Svoju težinu cijeli život vuče kao križ i to je ono čime je on platio svoj angažman u „Jabuci“.

Nakon četrdeset i pet godina mnogi „Jabučari“ rasuli su se posvuda po svijetu. Goran Komarica živi u New Yorku i mnogo puta je sreo ljude koji su mu rekli „Znamo se iz Jabuke“. Nažalost su mnogi koji su ugradili svoje vrijeme i trud u postojanje kluba već pokojni, na grobljima.

Kad zamislite pedeset tisuća priča (ili pola milijuna priča) kako se provlače kroz onoliko mali prostor kolika je „Jabuka“, to izgleda kao da se ogromni udav provlači kroz ušicu igle. Ali može! „Jabuka“ je to dokazala.

Na „Jabuci“ je da dokaže što još može.

Nakon govora počelo se točiti piće da se ljudi povrate od hladnoće i otvorila su se vrata da se zagriju i obilazeći izložbu. Pozitivno sam se iznenadio – izložba je iznenađujuće dobra. Dapače, rijetko se može vidjeti tako nešto da je sama izložba u cjelini bolja od svakog izloška ili svih izložaka zajedno. Koncept i izvedba izložbe su majstorsko djelo samo po sebi, ali i dalje u funkciji izložbe jer iskazuju duh i povijest „Jabuke“ na način koji svaki izložak smješta na pravo mjesto i daje mu odgovarajući smisao.

Izložba i dalje traje i savjetujem zainteresiranima da je odu pogledati.
- 11:42 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker