ponedjeljak, 06.01.2014.

sve se moglo znati

Početkom 2014. godine u medijima, što znači - u javnosti, pojavilo se nekoliko tema koje u prvi mah izgledaju kao da otkrivaju bitne tajne nedavne prošlosti, one prošlosti koja je uvelike odredila našu sadašnjost i još neostvarenu budućnost.

„Večernjak“ je ovih dana u nastavcima objavljivao veliki razgovor s Josipom Perkovićem. Dobrim dijelom razgovaralo se o onome što se događalo osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, podsjetilo se na mnoge danas već zaboravljene teme. Recimo, kaže Perković da je sudjelovao u 136 osiguranja prelaza granice i sigurne dopreme oružja. Ne znam možemo li mu vjerovati je li tih doprema oružja bilo 114 ili 171, ali to nije ni važno. Ne znam možemo li mu vjerovati da je upravo on bio najznačajniji za to naoružavanje Hrvatske ili je neki danas nepoznati Štef Brdar bio značajniji, ali ni to - osim njima dvojici - nije važno. Bitno je da je od jeseni 1990 u Hrvatsku pristizalo oružje, a to je tada mogao znati svatko tko je čitao novine, slušao razgovore po kafićima i razgovarao s ljudima koje je slučajno sretao.

Opisuje Perković kako je organizirao dolazak ljudi koji su do tada bili svrstavani u „neprijateljsku emigraciju“ na prvi Opći sabor HDZ-a od 23. do 25. veljače 1990. Ako me sjećanje ne vara, nimalo se ne trudeći da saznam nešto posebno skriveno, znao sam da je operativac koji ih je dočekivao na aerodromu bio policajac King, te da je mnoge od tih uglednika koji su kasnije postajali vlasnici tvornica, lovišta, poduzeća, svačega, vodio s aerodroma prvo u zagrebačke dućane da im na državni trošak kupi odijela kako bi izgledali iole prihvatljivo.

Posljednji broj „Globusa“ (broj 1204) na sedam stranica piše o govoru Zbigniewa Brzezinskog iz 1978. godine kojim je određena politika Sjedinjenih država Amerike prema tadašnjoj Jugoslaviji. Tako saznajemo da ga je izgovorio američkim sudionicima XI. susreta sociologa na kojem je sudjelovalo više od tri tisuće sociologa i studenata sociologije iz čitavog svijeta, pa tako i Jugoslavije. Autor članka tvrdi da je Šuvar zasigurno bio prvi koji je taj govor Brzezinskoga, okvalificiran „državnom tajnom“ (Gdje? U SAD ili SFRJ?), imao u svojim rukama i da se može pretpostaviti da ga je dobio od nekih ljudi iz Službe državne sigurnosti, ili barem od ljudi vrlo bliskih službi. Ako je Šuvar zaista bio prvi, zašto bi neki ljudi iz Službe državne sigurnosti ili barem ljudi vrlo bliski toj službi među više od dvadeset milijuna Jugoslavena dali taj dokument upravo Šuvaru? Ako je zaista tako, kako Šuvar može biti prvi od dvadesetak milijuna Jugoslavena koji je imao taj dokument, ako su ga prije njega imali neki ljudi iz Službe državne sigurnosti ili ljudi vrlo bliski toj službi? Taj dio priče se sudara s elementarnom logikom - postojali su prviji od prvoga. Nasuprot toj smušenoj logici pouzdano se zna da je Šuvar bio sociolog i profesor sociologije, te primjena Occamove oštice upućuje da je dokument možda dobio od nekog drugog sociologa ili studenta sociologije koji su bili na svjetskom susretu sociologa. Čemu uplitati Službu državne sigurnosti? No sva ta petljancija s dokumentom je nevažna naspram nedvojbenoj činjenici da je taj dokument u Jugoslaviji u drugoj polovini osamdesetih bio poznat. Splitski omladinski list „Omladinska iskra“ objavio ga je čak dvaput, 1987. i 1988. Opravdano se može zamjeriti ocjeni da je dokument bio poznat u Jugoslaviji jer se „Omladinska iskra“ čitala uglavnom u Splitu, ali to postavlja pitanje kako nijedna druga novina u Jugoslaviji to nije prenijela, kako novinari koji su znali za dokument objavljen u „Iskri“ nisu o njemu pisali i kako se ljudi koji su tada bili javno djelatni nisu na njega obazirali. Pa i bez tog dokumenta nije bila velika mudrost dokučiti koji su interesi jedne od dviju tada najmoćnijih svjetskih sila, a da rade na ostvarenju svojih interesa moglo se ne samo pretpostaviti nego i vidjeti prateći što se događa.

(Pretpostavljam da se dio odgovora nalazi u knjizi Francesa Stonor Saundersa „Who paid the Piper?“ koja mi neotvorena leži na rubu stola čekajući da je dohvatim.)

Za razumijevanje društvenopolitičke situacije osamdesetih godina nezaobilazan je Mika Špiljak, šef Partije u Hrvatskoj. Malo tko se likom i djelom pojavljivao u medijima više od njega, a ipak je on još i danas enigma. Kakva enigma, nemojmo se šaliti! Partijski statut je bio javni i svima dostupni dokument, za one koji su se trebali ponašati u skladu s njim, te one koji su formirali javno mnijenje bilo je nužno da ga poznaju, a ipak je Mika Špiljak protustatutarno ponovo izabran na mjesto prvog čovjeka Partije (najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj) uz gromoglasne ovacije. Svi su znali sve potrebno da su mogli ocijeniti da je naprosto riječ o uzurpatoru, a nakon smjene Pavla Gažija mogli su znati na što je sve spreman da bi zaštitio sina Vanju koji se omastio „Ininim“ milijunima, pa nikoga nije smjelo iznenaditi što je snašlo Stjepana Đurekovića.

Naravno da u svakom povijesnom zbivanju ili događaju ima onoga što se nikada neće saznati, onoga što će se saznati kada se otvore arhive za pedeset ili sto i pedeset godina, kad izrone na svijetlo dana nepoznati dokumenti i dokazi, ali su mnoge povijesne mijene i događaji već dok se događaju dovoljno prepoznatljivi da se mogu jednoznačno identificirati, te da se ljudi mogu prema njima odgovarajuće postaviti. Samo oni koji su svojevremeno, namjerno ili zato jer su bili zavedeni, bili slijepi pored očiju napokon, kad je već prekasno, mogu saznati ono s čime su se kad je bilo vrijeme odbijali ili nisu bili sposobni suočiti. Oni koji su itekako dobro znali što je bilo na stvari, ali su procijenili da to vrijedi podržati, naravno da nemaju što novoga naučiti, kao ni oni koji su im se opirali.

Kaže se da mudrac shvaća gdje nešto vodi i prije nego je započelo ili čim počne, da na početku vidi kako će nešto završiti. Pametan čovjek uvidi što se zbiva kad se već zbiva, na pola puta. Običan čovjek kad je sve kasno, na kraju. Budala nikada.
- 21:01 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker