Marketing
45 godina „Jabuke“
GOVOR NA
OTVORENJU IZLOŽBE
Došlo je toliko zainteresiranih da se sam ceremonijal otvaranja, iako je – kako doliči mjesecu studenom – bilo poprilično studeno, održao u dvorištu muzeja. Nema takve prigode bez govorancije, pa sam izišao pred okupljeno mnoštvo, izvukao iz džepa pripremljeni papir, značajno se nakašljao i počeo:
Dame i gospodo, gospođice i gospodičići, drugarice i drugovi, prijateljice i prijatelji, kolegice i kolege – dobroveče, zmijoljupci!
Sedamdesetih godina su u Hrvatskoj, pa i u većini tadašnje Jugoslavije, izuzetno bili poznati i omiljeni sinhronizirani crtani filmovi, crtići koji su emitirani iz zagrebačkog studija, prvenstveno zbog izuzetno nadahnutih i duhovitih prijevoda. Stariji među nama mogu se prisjetiti da su uzrečice iz tih prijevoda prodrle su i u svakodnevni govor, pa se svakodnevno i svugdje moglo čuti „Dečki, da me mama vidi!“, „Kidam nalijevo!“ ili „Dobroveče, zmijoljupci!“
Prevoditelj tih crtića čiji je talent bio tako zarazan bio je Nenad Burcar zvan Kuki. Na samom početku sedamdesetih godina Kuki se pridružio gomili hipija koji su ljeti lutali Evropom. Na jednom od tih putova skitao se zajedno s Paolom Coelom, kasnije svjetski poznatim književnikom. Jednoga se dana Kuki našao s ruksakom i vrećom za spavanje u Nizozemskoj na početku jednog njihovog „damma“. Tako Holanđani nazivaju svoje nasipe koji idu preko mora. Nasipi idu pravo kroz more, a na vrhu su ceste. Nasipi se protežu ravno do kraja mora, do horizonta. Na njima dvije trake ceste idu u jednom smjeru, a dvije trake u suprotnom. Na lijevo i na desno je opet samo more do horizonta. Kuki je krenuo pješke duž ceste na jednoj strani takvog jednog nasipa. Povremeno je pokušavao zaustaviti poneki automobil što je rijetko nailazio da ga poveze, ali bezuspješno.
Odjednom je primijetio da mu nešto dolazi u susret. Daleko, na horizontu, pojavila se jedna točkica koja je bivala sve veća i uskoro je razaznao da je to neki čovjek. Čovjek je hodao po suprotnoj strani nasipa, s druge strane ceste, a kako je bivao sve veći i veći Kuki je ocijenio da je to neki stvarno vrlo veliki čovjek koji je također nosio naprtnjaču, vreću za spavanje i gitaru na ramenima. Kad su došli u istu ravninu obojica su stali i odmjerili se. Kukiju je bilo čak i malo neugodno jer osim njih dvojice nigdje do horizonta nije bilo nikoga drugoga, a nepoznati je bio grdno velik. Na to mu taj zastrašujući lik dobaci s druge strane nasipa preko sve četiri trake ceste na čistom hrvatskom:
– Ja te znam! Iz Jabuke!
Bio je to Nens Starc, jedan iz prve ekipe koja je u prostoru u kojem je kraće vrijeme djelovao disko-klub pokrenula omladinski klub „Jabuku“ kojem ove godine odbrojavamo otprilike četrdeset i pet godina djelovanja.
Istočnjačka mudrost kaže da trajne nisu nepromjenjive stvari, nego ono što dobro podnosi promjene. U slučaju „Jabuke“ ta poslovica naizgled nije u pravu, ali zapravo ipak jeste. Naime, treba uzeti u obzir i drugu osobinu trajnih pojava – trajno je ono što je dobro postavljeno, što je u srži zdravo. „Jabuka“ se nije ni trebala mijenjati jer je od samog početka dobro postavljena i dobro započela.
No vratimo se na onih četrdeset i pet tisuća ili pedesetak tisuća priča, a možda i pola milijuna priča koje bi mogle biti ispričane o „Jabuci“. Potrudio sam se da neke od njih uđu u literaturu, a ovom prilikom ću iznijeti jednu koja je zaslužila da ne bude zaboravljena jer govorio o tome da je druženje u „Jabuci“ donijelo mnogima mnogo toga dobroga, ali i da su se neki za to uvelike žrtvovali.
Na toj točci u govoru počeo sam primjenjivati paragovorničke efekte. Naime, kako se govor odužio, a uzvanici su stajali na hladnom dvorištu, usprkos tome kako su bili nagurani počeli su pocupkavati da se zagriju. Paragovornički efektu su oni koji neverbalnim sredstvima pojačavaju utisak onoga što se govori. Za nastavak je bilo važno da i na svojoj koži osjete zimu, pa se mogu u većoj mjeri poistovjetiti s iznesenim, te sam ih smireno i dalje zadržao na mjestu:
Nikša Raić koji danas živi u jednom malom mjestu pored Trogira bio je jedan iz prve ekipe od desetak područnih omladinaca koji su pokrenuli omladinski klub. Bio je vrlo značajan član ekipe, snažan i spretan, nadaren za tehniku i mehaniku, on je uglavnom radio ili barem predvodio sve one tehničke poslove koje je bilo nužno obaviti: obojiti zidove (imamo ga na fotografiji prije ulaza na kojoj boja vrata diskokabine), Nikša je bio tu kad je trebalo popraviti struju ili promijeniti gumice na pipama, instalirati novi vodokotlić i slično. Bez takvih poslova klub ne bi mogao poslovati. Dobro se sjećam jedne Nove godine koju smo zajedno dočekali i proslavili u „Jabuci“. Okupilo se dvjestotinjak ili tristotinjak ljudi. Svi su plesali i zabavljali se, a nekolicina nas preuzeli smo uloge domaćina. Znate ono – na domaćinu je da prazni pepeljare, pere čaše, nadopunjava toaletpapir u wc-u i slično. Za takve poslove bi se prije moglo reći bilo što drugo nego da su opasni. Između ostaloga, veliki broj ljudi je zahtijevao i veliku količinu pića. Zalihe nisu stale u unutrašnjost kluba, pa smo gajbe s pićem pohranili vani, iza ugla zgrade. Svako malo trebalo je izaći po novu količinu. U jednom navratu izišao sam zajedno s Nikšom. Unutra je bilo upareno kao u sauni, a vani je bio metar snijega i vraški hladno. Zaogrnuo sam se jaknom, ali je Nikša izišao bez ičega, samo u košulji. Primijetio sam da mu je kosa potpuno mokra, a i košulja je bila potpuno natopljena znojem da se mogla bukvalno žmikati. Kad sam ga treći ili četvrti put primijetio da tako izlazi morao sam mu reći „Obuci se kad izlaziš. Nemoj tako mokar van…“ Zvučao sam sam sebi kao vlastita baka koja me je upozoravala da se toplo obučem kad izlazim iz kuće, ali prizor kako izlazi zažaren na sibirsku hladnoću nezaustavljivo je aktivirao taj mehanizam opreza.
Neposredno nakon proslave dočeka Nove godine Nikša je pao u krevet. Dobio je upalu pluća. Trebalo je nekoliko mjeseci da je izlijeći, ali se umjesto nje javila upala porebrice. Nakon upale porebrice ponovo je uslijedila upala pluća. Nikša je cijelu iduću godinu preležao u krevetu i nije izlazio iz kuće. Tretman liječenja je zahtijevao da guta mnogo lijekova. Otprilike šezdeset tableta ujutro, trideset u podne i četrdeset navečer… Toliko kemikalija kroz dugo razdoblje u ranim dvadesetih godinama, kad se tijelo još razvija, najvjerojatnije mu je poremetilo osjetljivu ravnotežu rada žlijezda. Nakon godine dana je izišao na ulicu s dvadesetak kilograma više, a ti kilogrami se ni na koji način nisu mogli ukloniti nego su se samo gomilali. Nikša je proveo život uglavnom na rigoroznim neuspješnim dijetama. Bio je velik, visok i snažan, a danas je ogroman, nema osobne vage koja ga može izvagati. Svoju težinu cijeli život vuče kao križ i to je ono čime je on platio svoj angažman u „Jabuci“.Nakon četrdeset i pet godina mnogi „Jabučari“ rasuli su se posvuda po svijetu. Goran Komarica živi u New Yorku i mnogo puta je sreo ljude koji su mu rekli „Znamo se iz Jabuke“. Nažalost su mnogi koji su ugradili svoje vrijeme i trud u postojanje kluba već pokojni, na grobljima.
Kad zamislite pedeset tisuća priča (ili pola milijuna priča) kako se provlače kroz onoliko mali prostor kolika je „Jabuka“, to izgleda kao da se ogromni udav provlači kroz ušicu igle. Ali može! „Jabuka“ je to dokazala.
Na „Jabuci“ je da dokaže što još može.
