Policija se dokopala onih koji su detonirali eksploziv pod repom Jelačić bana, a javnost vjeruje ili ne vjeruje onome što joj se za sada nudi kao objašnjenje. Ante Tomić odbacuje bilo kakvu teoriju urote i postojanje neke tajanstvene organizacije koja je inicirala, finacirala, izvježbala i poslala bombaše. Smatra da je posrijedi naprosto istinska glupost svemirskih razmjera. Davorka Blažević odbacuje prvotno policijsko objašnjenje da je uzrok svemu mladenačka obijest, kao i priznanje odvjetnika optužene strane da je posrijedi banalni kretenizam, kao minoriziranje kojemu je cilj prikriti da je posrijedi klasični terorizam s ciljem pokazivanja da u Hrvatskoj danas nitko nije siguran, da je sustav nefunkcionalan, a vlast nesposobna jamčiti i elementarnu sigurnost svojih građana. Na prvi pogled izgleda kao da Davorka Blažević i Ante Tomić iznose suprotne teze koje se međusobno isključuju, da samo jedno od njih može biti u pravu, ali ne! Naizgled kontradiktorna gledišta zapravo se podupiru. Uočena je upadljiva korelacija između desničarenja i gluposti. Logički korak dalje - desničarski ekstremizam s realizacijom u terorizmu je kretenizam. U pravu je Blaževićka kad kaže da priprema, promišljanje, obuka, uvježbavanje i koordiniranost aktera upućuju „na vrlo opasnu i smišljenu namjeru“, na terorizam, kao što je u pravu i Tomić kad ocjenjuje da se na tom poslu okupila nevjerojatna koncentracija kretena. Odluka za terorizam u njihovim uvjetima zahtijeva veliku dozu idiotluka, socijalni kretenizam je nužan da bi se netko tko ne zna što bi sa sobom, koliko mu je dobro, odlučio za terorizam. Na djelu je TERORIZAM KRETENA. Socijalni kreteni se ne rađaju nego postaju. Pitanje je kako postaju socijalni kreteni, još gori stupanj od banalnih svakidašnjih idiota. Dio odgovora je u ocjeni sredine iz koje su „obijesni“ teroristi potekli. Davorka Blažević procjenjuje Vodice kao gradić koji se obogatio zimmer-freiom, izgubio osnovne društvene vrijednosti i postao moralno i socijalno zapušteno mjesto bogatih ljudi. Drugi dio je u karakteristikama uže grupe u kojoj su ti mladi ljudi stasali, porodičnom okruženju. Jedan od njih je iz porodice Zvonka Bušića, terorista koji je 1976 postavio bombu u New Yorku i oteo avion. Svi su oni od kolijevke rasli uz uvjeravanja kako je to bilo hvalevrijedno junačko djelo. Mladi ljudi su imali priliku osvjedočiti se kako su sve priče kojima su ih dojili istinite kada se Zvonko Bušić slavodobitno vratio u Hrvatsku, pa je u formiranju njihova kretenizma imala udjela i najšira zajednica. Vidjeli su kako je Zvonko Bušić dobio društveno priznanje tretiranjem kao da je heroj, te državnu potvrdu kroz penziju. Najuže, porodično okruženje, te lokalna, gradska sredina i najšire okruženje, društvena zajednica i država, djelovali su usklađeno. Pohvatani teroristi su shvatili poruku, prihvatili je i primijenili, sproveli je u djelo. Što bi drugo kad su se bili našli u situaciji usporedivoj s nespokojstvom žena kojima otkucava biološki sat pri kraju rasplodnog perioda, a još nemaju željenu djecu. Mladost prolazi, a još nisu postavili nikakvu bombu ni oteli ijedan avion! Njihov kretenizam bio je pod snažnim pritiskom da što prije učine bilo što, pa nije čudo da je završio u eksploziji. |
Sabor je prije neki dan konačno, iz trećeg pokušaja, izabrao Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa. Stotinjak kandidata moralo je dati suglasnost da nad njima odgovarajuće tajne sigurnosne službe naprave takozvanu „sigurnosnu provjeru“, pa je procedura nakon toga do izbora trajala gotovo tri mjeseca. Već sam taj podatak budi sumnju da će Povjerenstvo moći obaviti svoj zadatak, nadzirati tri tisuće političara, koliko ih potpada pod nadležnost Povjerenstva. Naime, tajne službe imaju dvije ili čak tri tisuće ljudi, pa ako je dvije tisuće ljudi trebalo gotovo tri mjeseca da bi provjerili stotinjak kandidata, koliko je vremena potrebno da bi petero članova Povjerenstva provjerilo tri tisuće političara? (Ako to rade formalno, površno i ofrlje mogu završiti posao i u pet dana.) Moglo bi se uzeti u obzir da „sigurnosna provjera“ zahtijeva drugačiju metodologiju od provjera u nadležnosti Povjerenstva, pa druga metodologija zahtijeva i drugo vrijeme, ali ipak… Da političari koji su izabrali Povjerenstvo nisu bili skloni dobiti državni organ koji bi beskompromisno i srčano provjeravao one koji su ga izabrali možda ukazuje i podatak da među kandidatima koji su izlučeni za konačni izbor nisu bili ni Robert Matijević, jedan od najpoznatijih “zviždača” koji je razvalio veselo društvo na Carini, ni Dušan Miljuš, novinar koji je iznio u javnost niz prljavih afera, a nije se povukao pred brojnim prijetnjama, uključujući i surovo premlaćivanje. Osvjedočeni borci za čistu igru nisu ušli u uži izbor, već je povjerenje ukazano ljudima za koje se u javnosti ne zna od kakvog su materijala, iako je „sigurnosna provjera“ možda pokazala da su još bolji, ali se ni to ne zna niti su to znali zastupnici kojima je pripao konačni izbor. Ipak, bolje je da Povjerenstvo barem postoji nego da ne postoji. Već samo njegovo postojanje je kakva-takva prijetnja onim političarima i državnim dužnosnicima koji bi se bez njega krajnje razularili. Postoje i indicije da bi Povjerenstvo moglo i ponešto dobro napraviti: novoizabrana predsjednica Povjerenstva je napisala knjigu o sukobu interesa. Nisam čitao, ali dobronamjerno sam spreman vjerovati da poznaje problematiku u koju se upustila. Pa i u Sloveniji je slična komisija stisnula Janšu i Jankovića… Svima nama bi bilo najbolje kad to novoformirano državno tijelo uopće ne bi imalo posla, ali kako je to iluzorno očekivati, preostaje nam samo držati im fige i poželjeti svaku sreću u radu, pa - ako će trebati nekoga isprašiti - da će imati za to petlje. |
CIJEPLJENI PROTIV ARGUMENATA Nedavno se na novinskim kioscima pojavila knjiga Nevena Sesardića „Iz desne perspektive“ (s podnaslovom „S političke desnice protiv tvrdih ljevičarskih uvjerenja“) u izdanju „Večernjeg lista“. Sesardić je prema vlastitoj karakterizaciji desničar, a kako je vrlo pismen i za desničara izuzetno suvisao, te nedvojbeno obrazovan, zanimalo me mogu li kroz njegovu knjigu saznati nešto novo o tom svjetonazoru. Nažalost, nisam saznao ništa novo. Jedini učinak bio je da su se neka ranija opažanja još jednom potvrdila. Sa Sesardićevim pisanjem susreo sam se nekoliko puta na Bolkovićevom blogu „Nemanja: Smirenoumlje“. Recimo, 23. lipnja 2009. postavljen je tekst „Crveno & crno: o komunističkom antifašizmu“ nakon kojeg se razvila iscrpna i zanimljiva diskusija. Blago rečeno, komentatori su rasturili sve Sesardićeve tvrdnje tako da je tekst u potpunosti obezvrijeđen, a slično su neslavno prošla i druga njegova gostovanja na tom blogu. Znajući Bolkovića ne mogu vjerovati da je objavio Sesardićeve tekstove bez njegova znanja i protiv njegove volje. Ako je tako, prirodno je očekivati da je Sesardić vidio primjedbe koje su mu upućene. Čak i da nije dao privolu za objavljivanje, vjerojatno mu je netko to dojavio ili je surfajući sam na to naišao. U svakom slučaju, kad god se razvila diskusija Sesardić se nije javljao niti da razjasni što je mislio, niti da dodatno argumentira, niti da odgovori na ijednu primjedbu. To je ostavilo dojam da je zauzeo stav „von oben“, s nedodirljivih visina prosipa svoju dvojbenu mudrost, a zatim s visoka ignorira sve primjedbe bojeći se da bi spuštanje do osnova onoga što tvrdi podrezalo granu na kojoj sjedi, samo potvrdilo ispraznost njegove argumentacije i neutemeljenost zaključaka. Uzimajući knjigu u ruke zanimalo me je li Sesardić iskoristio priliku da pri novom objavljivanju popravi svoju argumentaciju, pojača slaba mjesta u svojim izvođenjima, da li se dovinuo do nekih novih saznanja. Ne. Tekstovi koji su prethodno na drugom mjestu temeljito sasječeni objavljeni su potpuno nepromijenjeni, kao da ništa nije rečeno. Ukoliko je Sesardić reprezentant desne svijesti, prema njemu možemo zaključiti prvenstveno da desničarenje znači biti gluh, debelokožno neosjetljiv na argumente, slijep za činjenice. U jednom od tekstova Sesardić se buni protiv raširenog uvjerenja da je „desno“ ujedno i „glupo“. Je li „desno = glupo“? Prema njegovom primjeru kratki odgovor je „da“. Biti neosjetljiv na utemeljene primjedbe, gluh za argumente i nesposoban za učenje ekvivalent je pojmu „glupost“. Ako je već jedan od najsuvislijih i najpismenijih takav, kakvi su tek oni nesuvisli i nepismeni? Ako se s obrazovanijim i tolerantnijim ne može diskutirati, kako se s onim neobrazovanim i netolerantnima može uopće razgovarati? „Desno“ samo po sebi nije problem, problem je glupost. Glupost je neiskorjenjiva, neiscrpan izvor raznoraznih šteta, uteg čovječanstva. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)