|
Svatko sa zrnom soli u glavi tko je dočuo kako su već prije nego su vidjeli dokumentarni film Svjetlane Broz „Neđo od Ljubuškog“ orkestrirano huknule domoljubne, državotvorne, dragovoljačke i kako li se već nazivaju udruge u Ljubuškome mogao je sa sigurnošću predvidjeti da će se lokalna bara uzburkati i da će svakakva govna isplivati. Među njima posebno mjesto zauzima tekst nekog Ivana Filipčića „Neđo daleko od Ljubuškoga“ kao koncentrat beščašća i gluposti na kakav se rijetko može naići. Površno sam ga analizirao jer je i to bilo dovoljno da se pokaže o kakvoj je bljuvotini i kakvom autoru riječ, a dubinsku analizu ni ne zaslužuju, no taj tip, umjesto da išta nauči i zavuče u memlu iz koje je izmilio, nakon što je sam ocijenio da je moja analiza temeljita, pokušava dokazati da zapravo nije. Time je sam pokazao začudnu mjeru samokritičnosti unaprijed obezvrijedivši sve što je nakon toga napisao, ali mu vrag nije dao mira i tjerao ga da se nakon što se iskazao kao bijedni pamfletist kao pile u kučine zapliće sve više i više u pokušaj polemiziranja. Njegov tekst je objavljen pod naslovom „Smrt fašizmu, sloboda blogerima!“ (Polemike na blogovima imaju veliku tehnološku prednost nad polemikama u novinama. Poveznice omogućuju brzi i izravan uvid u originalne tekstove, da se točno vidi tko je što napisao, da se nitko ne može kasnije izvlačiti „nisam rekao tako ili onako…“) Za početak je ustvrdio kako sam ja obznanio da o BiH i onome što se tamo događa(lo) zadnjih dvadesetih godina znam onoliko koliko zna i svaki „prosječno načitani stanovnik Hrvatske koji vuče porijeklo iz tih krajeva“. Ispravak krivog navoda! Napisao sam da o situaciji u Bosni i Hercegovini i onome što se ondje događalo posljednjih dvadesetak godina „znam ni manje ni više od bilo kojeg drugog prosječnog načitanijeg stanovnika Hrvatske“. „Načitan“ i „načitaniji“ nije jedno te isto. Nadobudni polemičar je jednostavnim primjerom pokazao da ne razumije značenja riječi, ne može slijediti pročitano, a i copy/paste metoda pisanja kompjutorom mu je strana. „Načitaniji“ znači „više nego samo načitan“, a u skupini načitanijih možemo razlikovati one koji su izuzetno načitaniji od onih koji su samo prosječno načitaniji. Beznadan je pokušaj polemiziranja koji započinje time da pretendent na javnu riječ ničim izazvan sam tako naprči kao da me mazohistički poziva da mu ga duboko utjeram. No kako mi je tako nešto neprivlačno, a bez kondoma nije ni preporučljivo, preostaje mi samo da mu nabijem vritnjak. antilogika i pogrešni rječnik Koliko god znao o situaciji u Bosni i Hercegovini, sasvim dovoljno ili vrlo malo, ne moram ni znati što je bilo da bih znao što sigurno nije bilo. Sigurno nije bilo ono što je nemoguće. Kada bi mi netko došao pričati o planetu XYZ koji se kreće po kvadratastoj putanji, ne bih morao ništa znati o planeti XYZ da bih znao da se sigurno ne kreće po kvadratnoj putanji, ali bih sa sigurnošću vidio da onaj tko mi to govori nije respektabilan astronom. Ivan Filipčić očigledno ne uviđa snagu logike, pa se umjesto nje pouzdaje u prodornost izmišljotina i snagu laži. Smatra Filičić da se ja pitam zna li on uopće što znači riječ „opskurno“, kako je on opisao Neđinu fotoradnju. Pogrešno. Ne pitam se. Znam. Vidim da je nakon što sam to primijetio zavirio u latinski rječnik i pogledao što znači latinska riječ „obscurus“, nakon čega je postao znatno pametniji. Problem je jedino u tome što ga nitko nije ništa pitao za LATINSKU riječ „obscurus“ nego za HRVATSKU riječ „opskurno“. Kretenski je pogledao u krivu knjigu! Umjesto u hrvatski rječnik stranih riječi, slovkao je po latinskom rječniku, zlato mamino! Prema njegovom poznavanju riječi semantičke vještine jugoslavenskim udbaša, u koje on inače sumnja, vrhunski su akademski dosezi. Nakon što je tako briljantno apsolvirao opskurnost, upušta se u konstrukciju što ja zapravo mislim i zašto se čudim što je Galića nipodaštavajući nazvao „priučenim fotografom“. Ma ne čudim se! Ono što i kako ja mislim za njega je špansko selo i Diseyland, a to da on dokuči što i kako mislim jednako je kao kad bi čimpanza pokušao shvatiti kako funkcionira um Sherlocka Holmesa. Hvalevrijedan pokušaj, ali izvjesno slabašni rezultati. Nadobudni polemičar dohvatio se mog rasturanja njegove nepojmljive budalaštine da je Neđo Galić u spomen na Tita i u Titovu čast desetak godina prije njegove smrti nazvao svoju fotoradnju „Foto 88“ jer je Tito doživio upravo toliko godina. Pri tome ne poriče da je fotoradnja zaista imenovana desetak godina prije Titove smrti. Drago mi je da smo se barem u tome usaglasili. Po njemu ispada da je pokojni Galić imao nadnaravne sposobnosti predviđanja budućnosti, da je desetak godina ranije znao kada će umrijeti njegov idol, i pravokomunistički zlozaplotnjački stavio u naziv svoje radnje brojku 88. Filipčić se obrijao na suho Occamovom oštricom - pa mu prepuštam da se zabavlja odgonetavajući što to znači. čovjek-svinja Dometi Filipčićeve sposobnosti ogledaju se u tome da je uspio u mom tekstu pronaći čak dvije greške. Prva je tipfeler, što svjedoči da je pregledavao tekst s povećalom, pa kad mu je to što je uočio krajnji domet ujedno svjedoči i koliki su mu dometi. Napisao sam „Sušak“ umjesto „Šušak“. Istina i ne kajem se. Po onome kako cijenim tog plaćenika tko zna koliko stranih agentuar primjerenije bi bilo da sam mu prezime, usprkos pravopisnim pravilima, započeo pisati s malim slovom. Druga pogreška koju je uočio jest da je svinja na kojoj je kanadski pizza-majstor ispisao „Tito“ nije bila zaklana, nego živa. Odmah prihvaćam njegovu ispravku, uvjeren sam da o takvim epizodama on sigurno zna više od mene, čovjek uči dok je živ i pošteno je priznati da sam bio u krivu. Naivno sam pretpostavio da ljudi pribavljaju svinje da bi ih pojeli, za što je nužno da ih se prethodno prikolje. Nije mi ni palo na pamet da bi Filipčićev idol radije držao u kući živu svinju za neke druge potrebe, ali možemo i to razumjeti. Daleko je to, tuđina, pizza-majstora („priučenog ministra“, rekao bi Filipčić) uhvate nostalgija i razna raspoloženja, pa ako nema na dohvatu ovcu ili kozu i svinja može poslužiti. Dosta mi je više ovog Filipčića, nema više smisla osvrtati se na njegove daljnje budalaštine. Ne bih ni ovoliko napisao da me ne zabavlja blogerska polemika. Blogosfera je takva supkultura kojoj ne pristaje himbeno kurtoazno uvažavanje, licemjerno prenemaganje, može se napisati upravo ono što je čovjeku zaista i na jeziku. Koliko god cijenio sve ljude, o liku i djelu ovog primjerka koji se naprčio na osnovu onoga što je pokazao imam vrlo nisko mišljenje. Nisam napisao sve ovo zbog njega. On je, po svemu sudeći, beznadan slučaj. Napisao sam ovo zbog onih koji ga čitaju, vjeruju mu, podržavaju ga, slijede, da se trgnu, prenu, osvijeste. Usput, najviše me ushićuju oni među njima koji s olimpijskih visina prosuđuju da sam nepismen. Ti su mi fantastični. Ja im nisam dovoljno pismen, a tip koji piše „… što se tamo događa(lo) zadnjih dvadesetih godina“ (to jest - dvadesetih godina dvadesetog stoljeća) im je čudo pismenosti! Siroče promašilo za otprilike cijelo stoljeće i nikome ništa ili u tome ne vide ništa čudno jer u tom vremenu upravo žive. ********** Kad već pišem, koristim priliku da razjasnim još jednu zavrzlamu. U petoj minuti i tridesetoj sekundi filma udovica Štefica počinje pričati: „…Sve je bilo idilično… Sve do početka devedesetih kada je lagano se slutio taj nacionalizam…“ U petoj minuti i pedeset i petoj sekundi: „… čula se prva himna na Humcu, u svetištu svetog Ante …“ U šestoj minuti i petoj sekundi: „ …prvi put se čula ta himna hrvatska. Kad je Neđo čuo, rekao je - Štefice, bit će krvi! Ova himna na ovim prostorima je mogla značiti samo krv.“ Na osnovu toga na Neđu se svaljuje da loš Hrvat, izrod hrvatski, da je alergičan na sve hrvatsko i sve u tom stilu. Njegova udovica je u filmu govorila na kolokvijalan način kako bilo tko od nas razgovara s prijateljima i susjedima u nečijoj kuhinji. Zbog toga ću, radi jasnijeg razumijevanja, sažeti njenu izjavu u jednostavnu rečenicu nastojeći što vjernije odraziti ono što je rečeno. Štefica je rekla da je Neđo kad je prvi put čuo da se izvodi hrvatska himna na Humcu 1990. (ili 1989. ili 1991, nije važno) rekao da će biti krvi. Jesam li dobro sažeo? Pretpostavljam da ste suglasni s tim, pa nastavljam. Reći na osnovu toga da je pokojni Galić mrzio hrvatsku himnu naprosto je falsifikat. Što se tiče hrvatske himne izjava ima tri dijela: 1) hrvatska himna, 2) na Humcu i 3) prvi put, 1990. Nije rečeno da bi Neđo imao išta protiv hrvatske himne da ju je čuo u Zagrebu ili Splitu. Nije rečeno ni da bi imao išta da ju je čuo na gostovanju „Lada“ 1968-e. Potpuna izjava, što se tiče himne, sastoji se od tri djela koji čine njenu cjelovitost. Izdvojiti samo da je negodovao kada je čuo hrvatsku himnu primjena je poznate metode zlonamjerne selekcije, „izdvojenih citata“, omiljene metode svih mutikaša. Protumačiti da je negodovao kada je čuo hrvatsku himnu bilo kada i bilo gdje je zlonamjerna i neutemeljena generalizacija, naprosto laž. Istrgnuto iz konteksta, promijenjenog značenja, to ne samo da je metodološki pogrešno nego je i rezultat takvog postupka sadržajno nužno netočan. Takvim postupkom se previđa suštinska vrijednost Neđine izjave - da je bio u pravu. Budimo realni, zapravo nimalo nije problem u hrvatskoj himni na Humcu u nekoj prigodi početkom devedesetih godina samoj po sebi. Nisam bio ondje ali mogao bih staviti ruku u vatru da je problem u cjelokupnom totalitetu događaja, u zastavama, znakovlju i parolama, u likovima koji su se pojavili odjenuvši tko zna kakve prašnjave uniforme izvučene iz podruma, u općoj atmosferi, u eventualnim politiziranim govorima, u svemu onome neprimjerenom svetištu što se pojavilo, unutar kojega je izvođenje hrvatske himne bilo samo jedna točka programa. Neđina izjava ima i četvrti dio - bit će krvi! Tom izjavom on se pokazao naprosto pametniji od velike većine ostalih koji su naivno padali u euforiju slušajući hrvatsku himnu na Humcu početkom devedetih godina i to je upravo ono što mu svaki od onih koji su tada grcali od ganuća najteže može oprostiti - što je bio i ostao pametniji. Zar nije kasniji razvoj događaja potvrdio njegovu zabrinutost? Ponovo dolazimo do toga da nije problem u oprečnim ideologijama nego u pameti kojoj je opredjeljenje za pojedinu ideologiju tek posljedica. Nijekati Neđi Galići na osnovu te izjave hrvatstvo perverzna je travestija koju najbolje opisuje narodna poslovica „Sjedi ruglo pored puta, pa se drugom ruga“. Nedjeljko Galić je bio iskreniji i pošteniji Hrvat od svih onih koji se na njega nabacuju blatom i govnima, a kao čovjek je bio neusporedivo humaniji, plemenitiji i hrabriji. Dežulović je to obrazložio da ga je zavrijedilo citirati: „Galićev je stid sav iz njegove nacionalne identifikacije: on se stidi kao Hrvat, kao zaštićeni pripadnik većinske sile, i kao zaštićeni Hrvat osjeća potrebu da uradi nešto za nezaštićene nehrvate.“ Umjesto nacionalnog osjećaja krda u stampedu Neđo je njegovao nacionalni osjećaj očovječene individue dvadeset i prvog stoljeća. Njegova je tragedija, a njegovoj obitelji nevolja, da je to možda nastojao u krivo vrijeme na krivom mjestu. Možda, velim, jer će konačni plod njegova života i tolikih dobročinstava zavisiti i od toga hoće li njegova okolina razabrati primjerene pouke i kako će ih primijeniti. Da zakucam posljednji čavao u lijes abortirane polemičarske karijere onoga tko je ovom prilikom sve zakuhao, gig Ivana Filipčića: Iš! „Smrt fašizmu, sloboda blogerima!“ - vjerojatno je neki urednik portala na kojem je objavljen naslovio tekst i to mi se sviđa. - nastavlja se OVDJE |
|
- nastavak prethodnog posta: Uostalom, kroz cijeli film Štefica, Neđina udovica, priča kako su im iz dana u dan dolazili Muslimani u nevolji, a nakon petnaeste minute filma izrijekom kaže „…Prozvali su nas u to vrijeme muhađedinska ambasada“. Ako su znali Muslimani gdje da idu potražiti pomoć, onda su i svi drugi znali tko tu pomoć pruža. Ne treba veće potvrde od toga da su ih zvali „Muhađedinska ambasada“ da bi se znalo da su svi u gradu znali što Neđo radi. Kako su svi znali što se zbiva u „Foto 88“, ne može se reći da su svi u Ljubuškom raspomamljeni nacionalisti i fašisti, nitko to itko kaže. Dapače, za cijelu okolinu koja je tolerirala taj rad može se reći da ih je na taj način podržavala, da su time i svi oko njih na neki način i u nekoj mjeri bili dobročinitelji.DOKUMENTARNI FILM U međuvremenu, nakon što sam napisao prvi dio ovog teksta i prije nego sam započeo s ovom rečenicom koju upravo ispisujem, na YouTubeu se pojavio cijeli film „Neđo od Ljubuškog“ („Nedjo of Ljubuski“), a u Ljubuškom je održan najavljeni „veliki narodni skup“ na kojem se od četrdesetak tisuća ljudi koji ondje žive pojavilo njih dvije do tri stotine. Što se više saznaje o ovom slučaju, to postaje zanimljiviji. Što duže traje, to se javlja više i više onih koji sve vide crno-bijelo, pa još gledaju u negativu; ljudi kojima je sve što nije u skladu s njihovim očekivanjima, željama i interesima – bez obzira što se kaže i kako obrazloženo - samim tim „komunistička propaganada“ ili „četnička posla“, a sve što im ide niz dlaku – bez obzira što je – „Sveta Istina“ i „Božja riječ“. U lavini članaka, komentara i javnih istupa koja raste praktički iz sata u sat čuje se svašta: jedni kažu da u Ljubuškom nije bilo maltretiranja Muslimana, drugi da je bilo još ljudi koji su poput Neđe Galića pomagali maltretiranima, jedni kažu da nije bilo uništenih muslimanskih kuća, drugi da su sve naknadno obnovljene… Što se lavina više razmahuje, to se više i udaljava od svog ishodišta, to je skrivenije ono što je u njenom središtu, ali se sve zajedno manje može prikriti. Predmet spora je dokumentarni film kojega sada svatko može pogledati. Za početak, to nije ni zmaj, ni nadgrobni epitaf, ni spomen ploča, ni putokaz (osim u prenesenom značenju, ali o tome ne govorimo). Bukvalno - to je dokumentarni film. Ponavljam za one kojima sporije i teže ide u glavu - dokumentarni film. Dokumentarni film je hibridni filmski žanr u kojem se sreće dokumentarističko i umjetničko. To nije ni sudska presuda ni filozofski traktat ni apotekarski recept da se svaka riječ ili slika u njemu očitava mikroskopom, tim više što očitavanje pod mikroskopom onemogućuje da se vidi bilo što veće od pola milimetra. Pojedinosti su više ili manje važne, a bitno je da cjelina ima smisla i kakav je u totalitetu. Kvalifikacija za pojavljivanje u dokumentarnom filmu nije da je netko filolog svjestan svih dubinskih značenja svake riječi ni akademik koji savršeno uobličava svoje nazore. U dokumentarnim filmovima se pojavljuju obični, svakodnevni ljudi koji svakodnevnim govorom iznose svoja iskustva i viđenja. Za dokumentarnu komponentu dokumentarnog filma je važno je li njegova građa istinita ili nije, a ne da li se nekome sviđa ili ne sviđa. Potpuno su promašene sve zamjerke koje obezvrjeđuju film navodeći da se trebao baviti nečim drugim ili da je trebao prikazati ono o čemu govori drugačije. Naravno da je mogao i drugo i drugačije, umjetnički čin je uvijek izbor između nebrojeno mogućnosti i onaj tko pogodi cilj nužno promaši sve ostalo - to je srž umjetnosti. Utoliko se umjetničko djelo, uključujući i dokumentarne filmove, može vrednovati samo po onome što u njima IMA, a ne po onome čega u njima NEMA. Eventualno se može zamjeriti nedostatak onoga što bi učinilo da je iznesena slika potpunija i uvjerljivija, pa da je cjelina zaokruženija, utemeljenija i koherentnija, ali nekako sumnjam da bi oni koji sada bacaju drvlje i kamenje na dotični film bili sretniji i umireni da su u njemu još i dokumentarističke snimke iz logora Heliodrom i slični prizori. Obezvrjeđivanje filma pozivanjem na ono što bi po nečijem sudu u njemu trebao biti, a nije, jednako je kao predbacivati Isacu Newtonu „Isak, Isak, ne valja ti posao, ništa ne vrijedi to tvoje o gravitaciji što si smislio kad ni riječi nisi rekao o Teoriji relativiteta!“ Dakle, preostaje nam jedino pogledati što u tom filmu zaista ima. ako laže koza, ne laže rog U brojnim zamjerkama se tvrdi da nije istina da je Neđo Galić bio jedini u Ljubuškome tko je pomagao Muslimanima u nevolji, pa time i njegovo djelo nije ni jedinstveno ni izuzetno ni toliko vrijedno kao što se u filmu prikazuje. Zamjerke su isisane iz prsta. U prvom redu, u filmu se ne može jasnije govori da je uz njega cijelo vrijeme u svemu bila i njegova supruga Štefica. Zatim, jednako je jasno da je uz njih bilo i nekoliko prijatelja i suradnika koji su im pomagali i radili isto što i oni. Kolika je bila ta grupa? Pet ljudi, desetak? Ne znam. U jednom trenutku jedna svjedokinja kaže da pozive za Njemačku kojima su se zatvorenici oslobađali iz logora primali i falsificirali „…pokojni Neđo, ja i još jedna osoba...“ Da li im se kasnije još tko pridružio? Neđo Galić nije prikazan kao jedan i jedini već kao vođa male skupine dobročinitelja. Druga je stvar što mu svi oni priznaju ulogu spiritus movensa. (Treba im vjerovati, oni to mogu najbolje znati.) Pored toga, u filmu se nigdje ne kaže da nije bilo i drugih plemenitih ljudi u Ljubuškome koji su pomagali svojim ugroženim susjedima, prijateljima, kumovima, kolegama ili su naprosto bili dobri ljudi koji su pomagali bilo kome u nevolji. Mora da ih je bilo, uvjeren sam da ih je bilo, ali za njih se ne zna. Nažalost, ne može se snimati film o onome što se ne zna. Pa čak i kad znamo (ili smo tek uvjereni) da je bilo i onoga o čemu ne znamo, to ni najmanje ne umanjuje plemenito herojstvo grupe na čelu s Neđom Galićem ni njegovo osobno.  Za dokumentarni film je, ponavljam, važno da li je ono što prikazuje istinito ili nije. Neke zamjerke upućene su na podatak da je Neđina grupa spasila tisuću ljudi. Kao, prevelik je broj. Kao, nije bilo toliko njih kojima su ljudi iz radnje „Foto 88“ pomogli, nije moguće da ih je bilo toliko. Pri tome se nigdje ne kaže koliko je po sudu onih koji zamjeraju zaista bilo onih kojima je pomognuto. Pedeset? Sto i pedeset? Tri stotine i pedeset? Sedam stotina i pedeset? Za povijesno istraživanje to bi bilo pitanje na koje je nužno točno odgovoriti. Da li je Neđo spasio stotinu ili tisuću u stvarnosti čini veliku razliku, ali za dokumentarni film je gotovo pa svejedno. Osnovna je istina dokumentarnog filma da je u teškim okolnostima Neđo Galić pomogao enormnom broju ljudi, a koliko ih je točno bilo je manje važno. Teško je zamisliti da su u „Foto 88“ vodili pedantnu evidenciju. Možda je ljudi kojima su pomogli bilo i tisuću i tri stotine? Ako nije spasio tisuću, nego samo tri stotine i pedeset, time plemenitost spašavanja tih tri stotine i pedesetorice nije nimalo umanjena. Neki tvrde da za Neđino djelo nije bila potrebna nikakva hrabrost, ni građanska ni najobičnija, da mu glava ni u jednom trenu nije bila ugrožena i imaju dobar argument - svi su znali što je radio, a ništa mu se nije dogodilo. No to da mu se ništa nije dogodilo je dvojbeno. Nije mu se dogodilo ništa - osim što je u ratnim uvjetima optuživan da je špijun neprijateljske strane, što ga se izbjegavalo, preziralo i vrijeđalo. Neki nisu, ali neki i jesu. Očigledno od velike većine stanovnika Ljubuškoga Neđi Galiću nije prijetila smrtna opasnost, ali od jednog jedinog raspomamljenog i/ili pijanog fanatika s kalašnjikovim jeste (a takvih u ono vrijeme ondje mora da je bilo više od jednoga), pa je i njemu i njegovoj obitelji glava bila u torbi. Nitko nije toliko naivan da toga ne bi bio svjestan, te je Neđina upornost da nastavi usprkos smrtnoj prijetnji pravo herojstvo. istrgnuti citat  Mogu razumjeti zašto je najsporniji dio filma onaj koji počinje u tridesetoj sekundi dvadeset i sedme minute. Na tom mjestu udovica Štefica kaže u kameru da je njen pokojni suprug, nakon što su ratna zbivanja u Ljubuškom završila, a grad ostao bez mnogih Muslimana, rekao „Ja ne želim ostati sa fašistima koji žele čistu naciju. Evo im, neka ostanu, neka žive sami, čisti…“ To se zaista može očitati vrlo nezgodno, naročito ako se nimalo ne razmisli.U prvom redu, ono što je udovica rekla nije ono što je Neđo REKAO, nego ono kako je ona njega PREPRIČALA. To nisu Neđine riječi, to su njezine, a da znamo da li su upravo tako izrečene i njegove trebali bi imati i potvrdu nekog trećega. U drugom redu, odluka da se napusti sve što se stekli i sav dotadašnji život sigurno nije pala nakon samo jedne rečenice, sigurno su supružnici o tome premišljali i razgovarali danima i danima. Utoliko ta rečenica može biti samo najšturiji sažetak razmišljanja koja su uzela u obzir sve i svašta, a pitanje je koliko je on adekvatan. Naposljetku, ljudi koji godinama žive zajedno, naročito supružnici koji se razumiju, vremenom razviju svoj lapidarni jezik i način saobraćanja u kojemu nije potrebno svaku stvar koja se spomene podrobno obrazlagati ni precizno definirati što se pod kojom riječju podrazumijeva. Možda je moguće da je Štefica sasvim precizno citirala što joj je Neđo rekao u jednom trenutku, ali film gotovo nimalo ne kaže čime i kako je to potkrjepljivao. Čak i tako rečeno, iako se istrgnuto iz konteksta zaista može shvatiti kao neupitna generalizacija, u cjelini filma ta izjava ima drugo značenje. Nije Neđo bio glup kao oni koji ga pokušavaju blatiti, znao je da će nakon njegova odlaska u Ljubuškom ostati i ljudi koji su zajedno s njim pomagali Muslimanima, i dobar dio njegove rodbine, valjda je i nešto Muslimana ostalo, ostat će i ljudi koji su tolerirali ono što je radio, vjerojatno je bilo i ljudi koji su ga otvoreno ili pritajeno podržavali, mora da je pored porodice imao i prijatelja, a sumnjam da bi takav čovjek prijateljevao s fašistima… Nije moguće da je i sve njih smatrao fašistima! Dakle, nije moguće da su Neđo i Štefica SVE u Ljubuškome smatrali fašistima, što god to njima značilo. Očigledno su smatrali da su NEKI ljudi fašisti, a komentari koji se ovih dana mogu pročitati ispod internetskih napisa o njima pokazuju da su bili u pravu. Sigurno bi bilo bolje da je Štefica bila preciznija i rekla „Neđo je rekao da ne želi ostati među fašistima koji su tolerirani od ostalih…“, no pitanje je koliko ih ostali podržavaju, a koliko su tek prisiljeni da ih šutke podnose, pa bi bilo još bolje da je rekla „…ne želim ostati u sredini u kojoj su fašisti na vlasti…“, jer to je pravo značenje u kontekstu cijeloga filma, a samo u kontekstu dijelovi imaju potpuno značenje. izmišljotine Zanimljiva je reakcija onih koji su između potpunog značenja i okrnjenog, izvitoperenog značenja odabrali ovo posljednje. Je li to posljedica mentalnih ograničenja, kulturoloških usmjerenja, iskrivljenog informiranja, naivnog vjerovanja rekla-kazala ili svjesnog opredjeljenja - ili svega zajedno? Vjerojatno je sve posrijedi, iako ima indicija da je ono prvo odigralo maestralnu ulogu. U nizu tračeva koji su se pojavili o Neđi Galiću antologijsko mjesto zauzima široko popularizirano pismo navodnog Muslimana koji tvrdi da mu je sestra zajedno s garantnim pismom poslala i 500 maraka preko Neđe, a Neđo ih otuđio. Ta retardirana objeda zaslužuje ući u antologiju svjetskih gluposti, a svakome tko u nju povjeruje trebalo bi hitno dodijeliti staratelja. Cijela priča je o tome kako je Neđo Galić primao garantna pisma preko faksa, a zatim kako ih je počeo i falsificirati. Zar je sestra poslala 500 maraka preko faksa ili zamolila Neđu da ih falsificira za njenog brata? Ne znam je li u to vrijeme pošta u Ljubuškom radila ili nije. Ako nije, možda je sestra mogla poslati te novce preko nekoga tko ih je obećao isporučiti kao kurir. U oba slučaja, zašto bi ih uopće uputila Neđi Galiću, a ne izravno svom bratu ili, ako je on bio u logoru, nekome od rodbine? Ta nevjerojatna konstrukcija je toliko nedotupavna kao da je izašla iz majstorske radionice Markice Rebića. Kad su uvidjeli da podvala nije upalila, umjesto da se zavuku u mišju rupu i pokriju ušima, uslijedio je sljedeći poduhvat koji pokušava nemoguće i to se velikim izgledom za uspjeh - da nadmaši prethodni u gluposti. Javio se netko za kojeg je sasvim svejedno da li je izmišljen kao u prvom slučaju ili je pronađen netko koga su tko zna kako naveli da se popiše pod tvrdnju da su Bošnjaci prije odlaska u sabirne centre u Ljubuškom i logor Heliodrom redovno išli kod Neđe Galića i u njega sakrivali zlato i pare kako im dragocjenosti ne bi bile konfiscirane od strane Vojne policije. Neđo je, veli, umjesto da to kasnije pošteno vrati, sa svim tim blagom pobjegao iz Ljubuškog; o, tugo, o, jade! Koliko sam čuo, u logore su odvođeni samo muškarci. Zar se nitko od njih nije sjetio da ostavi porodične dragocjenosti na čuvanje supruzi, majci, sestri, kćeri, ijednom od susjeda, nego svi - Neđi Galiću? Ako su se bojali da bi nakon što budu odvedeni netko mogao upasti u kuću i napraviti premetačinu, zar se nitko nije sjetio zakopati dragocjenosti iza šljive? Ispada da je u fotoradnji „Foto 88“ bio neki poveliki sef, neprobojan blagajna, u koju su svi imali povjerenja. Svi su Bošnjaci „redovno“ išli Galiću, bila je općepoznata stvar, jer je Neđo bio nedodirljiv, nitko mu nije ništa mogao, kod njega je bilo sigurnije nego u trezorima Fort Knoxa, ma nemojte kaz'ti. Koliko je bilo tog blaga? Recimo da je svaki od tisuću Bošnjaka ostavio u težini pola kile dragocjenosti (a neki i znatno više!), a u zapremini barem koliko za popuniti trećinu kutije za cipele (ili cijelu). Naposljetku je Neđo Galić s obitelji strpao pola tone do tonu zlata, srebra, platine, dragog kamenja i bisera - a banknote da i ne spominjemo - na omanji kamion (Ma što kamion? Šleper!), prešao s tim bez ikakvih poteškoća sedam do deset državnih granica i skrasio se - gdje? Gdje? Gdje? U Patagoniji, Ognjenoj zemlji, Vuvuzele ostrvima, negdje u najdaljem kraju zemljine kugle, i to pod lažnim imenima? Ne, on se lukavo, komunistički prijetvorno, smjestio upravo među ljudima od kojih je sve to otuđio! Među njima je bio najsigurniji! Dajte, ljudi, budimo ozbiljni. Takvu idiotsku konstrukciju može izmisliti samo netko tko je toliki kreten da misli kako su svi ostali još debilniji od njega. da je bilo pameti Nema dvojbe da je dokumentarac u srži lavine koja se valja, ali reakcije su ono što ju je pokrenulo. No kako je dokumentarac po svemu benigan, sve je to tek mnogo buke ni oko čega. Da je bilo pameti, nakon projekcije filma građani bi Ljubuškoga na glavnom trgu podigli spomenik Neđi Galiću, kojom prilikom bi istaknuli kako je on samo najpoznatiji primjer koji simbolizira plemenitost svih onih javnosti nepoznatih dobročinitelja koji su omogućili da je u Ljubuškome suživot različitih nacionalnosti i vjera na višoj razini nego igdje drugdje u BiH, itd, itd, i pitanje jesu li građani Ljubuškog ovakvi ili onakvi uopće se ne bi moglo ni postaviti, a kamoli postati problem. - nastavlja se OVDJE |
|
OPROSTI IM, NEĐO, NE ZNAJU ŠTO ČINE!  O situaciji u Bosni i Hercegovini i onome što se ondje događalo posljednjih dvadesetak godina znam ni manje ni više od bilo kojeg drugog prosječnog načitanijeg stanovnika Hrvatske koji vuče porijeklo iz tih krajeva, dovoljno da bih mogao pratiti i razumjeti kraći dio dužeg dokumentarnog filma o Nedjeljku Galiću koji je postavljen na YouTubeu. Zadivilo me herojstvo osobe koja je usred ratne histerije uspjela zadržati zdrav razum i čovječnost. Nedjeljko, nadimkom Neđo, suprotstavio se etničkom čišćenju Ljubuškoga i ne obazirući se na politiku pomagao progonjenima i ugroženima koliko je mogao, a nekoliko stotina njih, vele čak i tisuću, pripomogao je izbaviti ili čak i sam izbavio iz logora u koji su zatvoreni. Njegova me sudbina zainteresirala, pa sam potražio na internetu sve tekstove do kojih sam mogao doći, čitao i brojne komentare ispod njih, pri čemu su i oni koji su ga hvalili, ali i oni koji su ga kudili, samo potvrđivali i nadopunjavali ono što se iz početnog klipića na YouTubeu moglo očitati i naslutiti, a razvoj događaja na drugi je način također sve potvrdio. U Ljubuškom se podigla silna halabuka nezadovoljnika koji su htjeli spriječiti prikazivanje filma kojeg u cjelini nisu ni vidjeli, a dva dana nakon što je projekcija ipak održana Neđina udovica je i fizički napadnuta.Posebni mjesto u pokušajima da se okalja uspomena na čovjeka kojemu bi u svakoj normalnoj sredini podigli spomenik zauzima tekst „Neđo daleko od Ljubuškoga“ na portalu Poskok.info prvenstveno jer je to vrlo posjećen i utjecajan portal, zatim po odjeku tog teksta vidljivom u komentarima koji su se pojavili nakon što je objavljen, a posljednje - ali ne najmanje važno - po tome kakav je to tekst sam po sebi - takav koncentrat beščašća i gluposti kakav se rijetko može sresti. (Navodno se čak napadačica na udovicu pozivala upravo na taj tekst što graniči s Monthy Pythonom - tukla je i citirala, što bi značilo da je znala citate napamet.) Autor si je dao toliko truda da ocrni pokojnog Galića da po tome nadmašuje sve ostale komentatore koji su se ovim povodom igdje drugdje javili. Time je zaslužio i da se netko drugi pozabavi s njim. 88 Prva rečenica prvog odlomka glasi: Neposredno nakon smrti Josipa Broza Tita u Ljubuškom je otvorena fotografska radnja “Foto 88". Nakon nje slijedi tvrdnja da je ta fotoradnja imenovana „U skladu s tadašnjom političkom modom ime je slavilo 88 godina koliko je doživio jugoslavenski diktator“ koja je autoru tek uvod u slijed rečenica kojima opisuje tu tadašnju modu intonacijom gnušanja i pripisivanja Neđi Galiću da je imao u njoj nekakvog udjela. Nemam tu mnogo čega reći osim pozvati se na nekoliko komentatora koji su ustvrdili da je spomenuta fotoradnja pod tim imenom osnovana desetak godina prije Titove smrti (što nije teško provjeriti), a da je pokojnik bio pasionirani radioamater, te da u radioamaterskom slengu „88“ znači „poljubac“. Idiotski je pretpostaviti da je pokojni Galić desetak godina ranije znao koliko će godina Tito doživjeti. Time je autor pamfleta razotkriven kao tipični pobornik klasične staljinističke metode konstruiranja nebuloznih i pogubnih optužnica koje su počinjale s lažima i nastavljale se povezivanjem s inkriminacijama s kojima nisu bile u nikakvoj vezi, a sve zajedno je završavalo tako da je netko izgubio glavu ili bio poslan u Sibir. Čak i da je sve točno što je autor naveo, to još ne bi značilo da je pokojni Galić imenovanjem fotografske radnje iskazivao apologetski odnos prema Titu. Upravo suprotno. Bilo bi to isto kao da netko nazove svoj kokošinjac „Međugorje“ ili da sljedbenik pokojnog Tuđmana nazove svoju kozu „Franjo“ u njegovu čast. Takav postupak mogao bi se okarakterizirati jedino kao sarkastičan ili ironičan. Utoliko je izmišljotina naprosto nepromišljena i nedomišljena (otprilike kao da se pokojnog Suška optuži da titoista jer je na zaklanoj svinji ispisao „Tito“), jednom riječju - glupa. priučeni fotograf Prvu rečenicu drugog odlomka također valja navesti: Vlasnik te male opskurne radnje bio je Nedjeljko Galić, priučeni fotograf, bez škole, imovine i ikakvih posebnih talenata. Po čemu bi Galićeva fotoradnja bila „opskurna“ poznato je samo autoru članka, ukoliko mu je uopće poznato što riječ „opskurno“ znači osim što mu djeluje nipodaštavajuće. U istoj intonaciji nipodaštavanja Galić se okvalificirava kao „priučeni fotograf“. Što bi to značilo? Zar Tošo Dabac nije „priučeni fotograf“? U povijesti hrvatske fotografije na prste se mogu izbrojati fotografi koji su završili, recimo, srednju Školu za umjetnost i obrt; svi ostali, velika većina, tek su „priučeni fotografi“. Ni Andrija Maurović nije išao u nikakvu škole koja bi ga kvalificirala da crta stripove niti je ijedan hrvatski književnik završio školu koja bi mu dala diplomu pisca. August Šenoa - „priučeni pisac“, Tin Ujević - „priučeni pisac“, i tako dalje. Predbacivati vlasniku fotoradnje da je „priučeni fotograf“ jednako je kao predbacivati Krleži da nije kvalifican za pisanje knjiga, ništa drugo nego dokaz da je onaj tko to predbacuje budala. U istom dahu taj lik nastavlja da je pokojni Galić bio „bez škole“, iako je završio i osnovnu i automehaničarski zanat. Zar bi za otvaranje fotografske radnje trebao doktorat nauka? Niz se nastavlja tvrdnjom da je Neđo Galić bio bez imovine, goljo, iako isti autor na samom početku istog teksta uskače sam sebi u usta počevši s tim da je onaj koga ocrnjuje imao fotoradnju. Zar bi trebao biti bogat kao Onazis da mu se prizna da nije bez imovine? A, veli, nije imao ni nikakvih posebnih talenata, to jest - sve u svemu bio je veliko nitko i ništa. Ono, nije imao „ikakvih posebnih talenata“ osim što je svirao gitaru, razumio se u radiotehniku, poznavao fotografiju, imao dizajnerski studio i priznati književnici su ga smatrali sebi ravnim sugovornikom za razgovor o pisanju - pa tko je tu lud? Da ne griješim dušu, ne znam čovjeka, ali sumnjam da taj neki Ivan Filipčić zna razlikovati radioamatersku stanicu od tostera, da zna više od tri zahvata na gitari (ako i to), da ima ikakvih dizajnerskih radova, a kako piše - to vidim. Naposljetku, da je pokojni Neđo Galić zaista bio fotograf koji se u fotografiju uopće nije razumio, da nije imao ni dana škole, ni kune ni marke ni eura ni dolara u džepu, da je bio netalentiran u svemu - po čemu bi ga to diskvalificiralo da uradi herojsko djelo ili bi ostvareno herojstvo umanjilo? Kako ti mu to zabranjivalo da iskaže plemenitost? Zar su dobročinstva i junaštva rezervirana za ljude s odgovarajućim formalnim kvalifikacijama ili humanost za one s diplomama, značajnom imovinom i genijalnim talentima? Sve u svemu, sama ta rečenica malo kaže o gramatičkom subjektu rečenice, ali mnogo o onome tko ju je napisao. Izbija iz nje očajnička žučljivost da se pokoji Nedjeljko umanji i obezvrijedi, izvija iz nje zavist, jal i mržnja, nazire se sitna, bijedna i jadna dušica. nadimak Pišući s gnušanjem Ivan Filipčič predbacuje pokojniku: Odabrao je Nedjeljko partizansko ime Neđo… Jadnik, ne poznaje razliku između imena i nadimka. Ime je bilo Nedjeljko, a nadimak je bio Neđo. Ne ulazeći u to je li i po čemu bi „Neđo“ bilo „partizanski“, treba napomenuti da je ime ono što svatko dobije od roditelja, a ni nadimak se ne odabire, nego ga okolina, drugi dodjeljuju. Nadimak se ne odabire, može se samo prihvatiti, ali čak i ako ga se ne prihvaća, nitko ga se ne može riješiti. Imamo slučaj osobe koja ne zna i ne razumije razliku imena i nadimka i istovremeno vjeruje da je kvalificirana i pozvana suditi o daleko suptilnijim i značajnim stvarima. posteri Po Filipčićevom opisu Galićeva fotoradnja je bila okićena Titovim, Marksovim, Engelsovim i Lenjinovim slikama, parolama i porukama, crvenim zastavama i petokrakama. Prema opisu to nije ni bila fotografska radnja nego nekakav kičasti soc-realistički hram. (Vrlo neuvjerljivo zvuči da je fotografska radnja okićena slikama, kao da je kakva likovna galerija, ali zanemarimo.) Čudim se jedino da Filipčić u svojoj imaginaciji nije vidio i Staljinovu sliku, a ni Pol Pot ne bi bio na odmet, no valjda je na trenutak posustao. Ne mogu si pomoći, ne tvrdim jer ne znam, ali po onome što sam čitao o Neđi-rokeru, prije bih očekivalo da su pored Titove fotografije - koje su visjele i u svakom poštanskom uredu, pa nitko razuman neće tvrditi da su svi poštari podržavali „revoluciju koja teče“ - bili izvješeni posteri Johna Lennona i Jimy Hendrixa. Prestrašeni seljaci lako su mogli zamijeniti Lennona s Marxom, a Hendixa s Engelsom. No recimo da je Neđina fotoradnja zaista bila uređena kao soc-realistička kapelica… - pa što onda? Mogao je ukrasiti svoj radni prostor i posterom Che Guevare, što bi to govorilo o njemu kao čovjeku i na koji način bi bilo u vezi s njegovim junaštvom? Ne zavaravajmo se, govorilo bi, a i imalo bi veze s onim što je uslijedilo. Zapravo nije čudo da upravo takav čovjek spasi iz logora tisuću ljudi kao što bi bilo pravo čudo da ih spasi netko tko je okitio svoj radni i životni prostor fotografijama Poglavnika, Luburića i Jure i Bobana i upravo to je ono što nagoni Ivana Filipčića da ispisuje svoje žučljive redke. lokacija radnje Nemam razloga ne vjerovati Filipčiću da je „Neđina radnja bila u blizini SUP-a, odnosno općinske milicije gdje su se izdavali dokumenti za koje su trebale fotografije“, no ono što slijedi nakaradan je primjer iskrivljene monthypythonovske logike. Prema Filipčiću “Milicijski službenici strogim bi glasom slali prestrašene seljake na fotografiranje u Neđe tako da se ovi nisu ni usuđivali otići negdje drugdje“. Da nisu bili toliko prestrašeni sigurno bi mnogo radije otišli da se fotografiraju negdje znatno dalje, možda čak u neki drugi grad! Filipovićevu razumu sasvim je razumno da netko ode dalje, iako može bliže, kao što bi bilo normalno da milicajci savjetuju strankama se odu što dalje, a ne u najbližu fotoradnju. Da li bi Ljubuščaci, koji su za Filipčića svi „seljaci“, postupali drugačije da su im se milicajci obraćali blagim glasom? Zar u tom Ljubuškome nije bilo građana? Usput rečeno, u svim vrlo ostrašćenim komentarima ispod svih tekstova koje sam pročitao, u verbalnom prepucavanju u kojemu je malo tko štedio oponente, gotovo da nije bilo gore uvrede stanovnika Ljubuškoga od ove koju je iznio Ivan Filipčić. Za njega ne samo da su svi stanovnici Ljubuškoga „seljaci“, nego su i takve kukavice da je bilo dovoljno da portir milicijske stanice na njih podigne glas pa da se sasvim raspamete i ne usude ni zucnuti čak ni u fotoradnji u koju su se nakon toga otišli fotografirati za osobne dokumente. Da su Ljubušaci zaista takve kukavice, u što ne vjerujem, ne bi bilo začuđujuće ni da su ih neki daleko opasniji i gori tipovi kasnije uspjeli navesti na daleko nerazumnije i gore ponašanje. doušnik Ivan Filipčić optužuje Nedjeljka Galića da je bio sitni milicijski doušnik. Na prvi pogled tvrdnja izgleda čak i utemeljeno, potkrepljuje je dokument:  Ako je dokument istinit, preostaje na prvi pogled zaista nezgodna rečenica „Fotografiju nam je ustupio Galić Nedjeljko, fotograf iz Ljubuškog, koji je i ranije Službi ustupao bezbjednosno interesantna saznanja.“ Zanemarimo čak i da je najnezgodniji dio rečenice „…koji je i ranije Službi ustupao bezbjednosno interesantna saznanja“ ustvari potpuno nepotreban za cjelinu dokumenta, čisti višak, kao da se nadoda još i „…a u slobodno vrijeme sakuplja poštanske marke“. Taj za cjelinu teksta potpuno irelevantan dodatak došao je, ah, Ivanu Filipoviću kao naručen. No ponovo prihvatimo tu rečenicu kao autentičnu i pogledajmo što nam ona govori. Ovdje ću radi lakšeg objašnjenja napraviti malu digresiju. U jedan od kafića u koji gotovo svakodnevno zalazim isto tako redovno dolazi i jedan stariji čovjek koji s torbom preko ramena obilazi od stola do stola i nudi na prodaju kozje sireve. On tako svakodnevno obilazi desetke javnih okupljališta i trguje. Kao što ga ja znam i policija mora znati za njega, ali ništa ne poduzimaju. Pazite, niti njegovi sirevi imaju potvrdu sanitarno-higijenske inspekcije, niti je on (koliko znam) registrirani proizvođač koji plaća porez, niti izdaje račune za ono što utrži, a vjerojatno usput krši još nekoliko zakonskih propisa koji mi ni ne padaju na pamet, ali policija - ništa. Kako to? Policije svih zemalja i svih režima u svom redovnom poslovanje imaju i neke iste metode. Gotovo sigurno je netko u policiji porazmislio, procijenio da je društvena šteta koju radi starac sa sirevima nikakva, možda je i probao sir i ocijenio da je ukusan, pa je dao nalog operativcima na terenu da „zažmire“ kada starac prolazi. Istina da se to ne uklapa u pojam striktne pravne države, ali zažmirimo. Za uzvrat, kada se dogodi nešto na području koji starac obilazi što policiju zanima, on je vjerojatno jedan od prvih do kojega svrate da ga priupitaju je li štogod primijetio. To ne znači niti da su ga oni zaposlili, niti da je na policijskom platnom spisku, niti da se starac sam gura da bi im dojavio sve što zamijeti. Vratimo se sad na Nedjeljkov slučaj. Milicija je očigledno dobila dojavu nekog svog „izvora“, a kako ju je zaprimio neki pametan milicajac, a ne priglupi pisac pamfleta, odmah je znao gdje se dalje raspitati da provjeri. Otišao je do fotografa koji redovno dokumentira vjenčanja, sprovode, mise i slične prigode. Iz samog dokumenta se vidi da je taj „izvor“ netko drugi, a ne fotograf od kojega su kasnije uzeli fotografiju. Uostalom, da je sam fotograf ujedno i „izvor“, potrudio bi se jasno fotografirati obje svijeće o kojima se govori, što je već samo po sebi dokaz da Neđo Galić nije bio milicijski doušnik. U dokumentu jasno piše da je Neđo Galić „ustupio“ fotografiju. Nije je ni „poslao“ ni „dostavio“. „Ustupiti“ znači da te netko nešto traži, pa mu to ustupiš. Osim toga, fotografi (naročito u manjim mjestima) imaju običaj najefektnije ili najnovije fotografije izlagati u izlozima. Ako je izložena fotografija privukla milicajca koji je prolazio, te je ušao u radnju i rekao „Na fotografiji u izlogu je ubojica, razbojnik i silovatelj kojeg upravo tražimo…“ što je vlasnik radnje mogao učiniti osim da je ustupi? Što je po Filipćiću trebao napraviti? Pojesti fotografiju pred milicajcem koji je došao po nju? I tako nekoliko puta, svaki put kad su došli? Na isti način policajci razgovaraju s konobarima u restoranima i muzičarima koji sviraju na svadbama, kondukterima u vozilima javnog prometa i svima za koje misle da im mogu reći ono što ih zanima. Dokument govori upravo to, ni više ni manje. Ukoliko je dokument istinit, dokazuje upravo suprotno od onoga što tvrde oni koji su ga prikazali. Ukoliko je falsifikat, tvrdi isto, te je u oba slučaja izvjesno jedino da su onaj tko ga je slavodobitno iznio kao i oni koji ga zlonamjerno isčitavaju samo gomila budaletina predvođena najglupljim. ad hominem I tako dalje, i tako dalje, sve u istom stilu Ivan Filipović pokušava zanijekati herojsko Neđino djelo, a što ne može zanijekati barem nipodaštavati, gradeći konstrukciju podinteligentnih izmišljotina i vlastitih prikaza, egzemplirajući jedino ono što je logika dijagnosticirala kao grešku u mišljenju, argumentum ad hominem. To je školski primjer zablude u mišljenju, a kako kod Ivana Filipčića ničega drugog ni nema, čitavo njegovo mišljenje pokazuje se samo kao velika, i to mentalno otrovna zabluda. Nije to pred nama primjer mišljenja u kojem su se potkrale greške, nego rijedak primjer mišljenja koje je u cjelini greška. Utoliko ja, kad izričem da je Ivan Filipčić gnjida i budala ne koristim metodu ad hominem. Filipčiću je ocrnjivanje Galića argument za blaćenje onoga što je uradio, ja gledam samo ono što je Filipčić uradio i iz toga izvlačim zaključke o autoru. Ocjena njegova djela ostala bi ista i da sam se suspregnuo ocjenjivanja autora. Kad kažem da je Ivan Filipčić gnjida i glupan to je naprosto konstatacija. (work in progress - nastavlja se OVDJE:) |
 Na dokumentarnom filmu koji bi to prikazivao, naše bi ponašanje izgledalo potpuno besmisleno, ako ne i suludo: zašto sjedimo ispred vlastite kuće, a ne ulazimo? Zašto je motor upaljen, a ne krećemo? Ključni podatak koji bi u filmu nedostajao je temperatura. Vrućina je gotovo neizdrživa, a u kući nemamo klimatizaciju, dok u automobilu hlađenje izvrsno radi. Ulazak u kuću je kao ulazak u zagrijanu pećnicu, mozak se topi kao sladoled, dok se u automobilu može živjeti. Vješt montažer bi to mogao donekle sugerirati kratkim ubačenim kadrovima termometra u kojemu se stupac žive uspeo na oko pedeset, praznim ulicama na kojima nema ni kučeta ni mačeta, te prizorima kako povremeno pomaknemo naše vozilo za dva-tri metra kako bismo ostali u sjeni koja se pomiče. Time smo ušli u posljednji stadija automobilizacije u Hrvatskoj, razdoblje korištenja automobila u eri globalnog zagrijavanja. Valja to zabilježiti, jer ako neću ja - ne znam tko će. Povijest je previše zaokupljena kraljevima, vojskovođama, velemožama, otkrivačima, revolucionarima, izumiteljima i drugim velikim i značajnim figurama, pa bitkama, previranjima i sličnim spektakularnim zbivanjima, te joj izmiču svakodnevna zbivanja i nedramatični procesi i pomaci. Kakav je bio život služavke u Zagrebu tridesetih godina prošlog stoljeća, a kakva svakodnevna rutina domaćice u petom desetljeću? Trebalo bi prekopati debele komplete novina da se nađe poneko zrnce o tome kako su spajali kraj s krajem oni koji su izgubili posao devedesetih godina ili koji ga nisu mogli naći u prvom desetljeću novog milenija. Odgovore ćemo dugo tražiti i teško naći u povijesnim knjigama. Eventualno neku sliku možemo naći u literaturi, ali nužno sagledanu kroz subjektivnu optiku autora. Rijetke su i tim dragocjenije knjige poput „Jeseni srednjeg vijeka“ Johana Huizinge ili „Sva naša oružja“ Jareda Diamonda koje govore u svakodnevnom životu u prošlim vremenima i sudbinama naroda daleko od dvorskih spletki. Stoj! Da ne zabrazdim dalje ovim smjerom, zapravo sam htio zapisati razliku u odnosu prema vožnji osobnim automobilom u pedesetim i šezdesetim naspram sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nisu ta dva razdoblja oštro razgraničena da bi se mogao reći datum kada se jedno premetnulo u drugo, a ipak se po pitanju odnosa prema osobnim motornim vozilima i vožnji u njima toliko razlikuju da možemo tvrditi da ih je bilo dva. Pedesete i šezdesete naspram sedadesetih i osamdesetih ili možda pedesete-šezdesete-sedamdesete naspram sedamdesetih-osamdesetih-devedesetih. U prvom razdoblju malo je tko imao osobni automobil, a – ruku na srce – još manjem broju njih je zaista bio potreban. Zagreb se još nije proširio preko Save, stanovnicima ostalih gradova su svi potrebni postojeći dućani i ustanove bili na najdalje desetak minuta hoda. Osobni automobili su mogli eventualno dobro doći stanovnicima sela i zaselaka, ali oni su već stoljećima bili svikli živjeti bez njih. U ta prva dva razdoblja kupovna automobila bila je obično najveća kupovina koji si je netko priuštio u životu, obično se otplaćivalo godinama, a često se nakon uplate čekalo mjesecima ili dvije-tri godine da se vozilo dobije. Automobili su se vozili otprilike do stadija raspada, iako su se već kao novi često kvarili, a kamoli kasnije. Mehaničari su bili traženiji od doktora i trebalo je debelih veza da bi odmah primili pokvareni auto, te se pouzdati jedino u božju milost kakav će biti račun. No i ustroji mehanizma pod karoserijom su bili jednostavniji, pa su nužda i znatiželja natjerale velik broj ljudi da sami znaju popraviti većinu naročito manjih kvarova koji su iskrsnuli, a u gotovo svakom susjedstvu je postojala neka dobra duša koja se razumjela u te popravke više nego ostali te opsluživala okrug i mnoštvo prijatelja hitnim popravcima u rasponu od vrlo zahtjevnih, solidnih i ambicioznih zahvata do najmaštovitijih improvizacija koje su omogućavali da se vozilo svojim snagama preveze barem do automehaničara. Prvenstveno obilježje prvog razdoblja što se vožnje tiče bilo je u tome da se često naprosto išlo voziti bez obzira kuda i kamo. Cijela obitelj, susjedstvo i prijatelji natrpali su se u „fiću“ u kojem je jedva bilo četiri mjesta i jezdili naokolo. Ne šalim se. Sjećam se prilika kad se u kućnom dvorištu okupilo pedesetak ljudi pa ih je ponosni vlasnik vozila tri po tri vozao oko grada. Užitak je bio prvenstveno u samoj vožnji po grbavim cestama, a ponos da se tako moglo stići i do inače nedostupnih mjesta bio je dodatna atrakcija ili tek izgovor da bi se krenulo. Inače, vlasnici vozila nisu običavali s njima ići na posao. Radije su išli pješke ili koristili javni prijevoz. Automobili su se pokretali uglavnom samo u posebnim prilikama ili je odluka da se s njima negdje krene označavala posebnu priliku. Umjesto da se svakodnevno vozikaju, sretnici su uglavnom prali i uglađivali metalne ljubimce. Kradljivci automobila su ih krali naprosto zato da bi se provozali i na kraju ih ostavili praznog rezervoara. (To se službeno nazivalo „neovlaštena posudba“.) Došavši iz takvog okruženja početkom sedamdesetih godina u Ameriku zaprepastio sam se vidjevši mog malog bratića Amerikanca, ni desetogodišnjaka, koji je počinjao plakati čim je morao ući u auto premda su ondje vozili neusporedivo prostranije i kvalitetnije automobile po sasvim glatkim cestama. Nisam ga mogao shvatiti sve dok mi nije sijevnulo da je za njega ulazak u automobil od rođenja značio da će nakon toga morati provesti barem sat i pol dosađujući se na stražnjim sjedištima i isto toliko na putu nazad. Nasuprot tome, prvenstveno obilježje drugog razdoblja što se vožnje tiče bilo je u tome da je postalo značajnije gdje se ide i da se stigne što brže. Vozači su se nadmetali izjavama da su odatle dotle stigli za što manje vremena, a međusobno su se savjetovali kojim putem je najbolje proći i u koje vrijeme je najpogodnije krenuti. Kradljivci automobila su ih krali zato da bi ih rastavili na dijelove, pa što ugradili kod sebe, a što prodali. Do devedesetih je bilo gotovo svejedno kakav je auto tko vozio, bilo je glavno da se išta vozi. Vlasnik „fiće“ bio je jednako ponosan kao vlasnik pretpotopne predratne „škode“ ili vlasnik tada luksuznog „citroena-žabe“. Vlasnici su se ponosili sobom: time što su se uopće dočepali auta, time kako pažljivo voze, kako ga brižno održavaju ili kako ga znaju popraviti. Devedesetih je postalo najznačajnije koji i kakav se auto posjeduje. Nadmetanje je krenulo na osnovu toga koji je automobil skuplji, brži, jači… Pojavilo se dovoljno autopraonica i automehaničarskih radionica da su brigu o vozilu preuzeli drugi dokle god vlasnik ima dovoljno novaca da to plati. Kradljivci automobila su ih počeli krasti da bi ih preprodali i počeli se organizirati u skupine koje djeluju godinama. Naravno, i danas ima onih koji se povremeno nađu u raspoloženjima da ponekad naprosto sjednu za volan, puste neku dobru muziku i bez cilja klize praznim noćnim cestama. Svako malo se čuje i za poneke koji se napiju ili naprosto obijesno jurcaju naokolo, obično kad se skrhaju ili nekoga unesreće. Ima i ljubitelja oldtimera, pobornika vozila na struju i svakakvih pojedinačnih slučajeva koje možemo smatrati češćim ili rjeđim iznimkama, ima svega, ali postoji i ono što je za svako vrijeme tipično, karakteristično, normalno, a to je značajnije od toga da vrijeme naprosto prolazi.  |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
