petak, 27.07.2012.

3. nastavak: polemika

- ovaj tekst se nadovezuje na prethodna dva posta koji započinju OVDJE:

Svatko sa zrnom soli u glavi tko je dočuo kako su već prije nego su vidjeli dokumentarni film Svjetlane Broz „Neđo od Ljubuškog“ orkestrirano huknule domoljubne, državotvorne, dragovoljačke i kako li se već nazivaju udruge u Ljubuškome mogao je sa sigurnošću predvidjeti da će se lokalna bara uzburkati i da će svakakva govna isplivati. Među njima posebno mjesto zauzima tekst nekog Ivana Filipčića „Neđo daleko od Ljubuškoga“ kao koncentrat beščašća i gluposti na kakav se rijetko može naići. Površno sam ga analizirao jer je i to bilo dovoljno da se pokaže o kakvoj je bljuvotini i kakvom autoru riječ, a dubinsku analizu ni ne zaslužuju, no taj tip, umjesto da išta nauči i zavuče u memlu iz koje je izmilio, nakon što je sam ocijenio da je moja analiza temeljita, pokušava dokazati da zapravo nije. Time je sam pokazao začudnu mjeru samokritičnosti unaprijed obezvrijedivši sve što je nakon toga napisao, ali mu vrag nije dao mira i tjerao ga da se nakon što se iskazao kao bijedni pamfletist kao pile u kučine zapliće sve više i više u pokušaj polemiziranja. Njegov tekst je objavljen pod naslovom „Smrt fašizmu, sloboda blogerima!“

(Polemike na blogovima imaju veliku tehnološku prednost nad polemikama u novinama. Poveznice omogućuju brzi i izravan uvid u originalne tekstove, da se točno vidi tko je što napisao, da se nitko ne može kasnije izvlačiti „nisam rekao tako ili onako…“)

Za početak je ustvrdio kako sam ja obznanio da o BiH i onome što se tamo događa(lo) zadnjih dvadesetih godina znam onoliko koliko zna i svaki „prosječno načitani stanovnik Hrvatske koji vuče porijeklo iz tih krajeva“. Ispravak krivog navoda! Napisao sam da o situaciji u Bosni i Hercegovini i onome što se ondje događalo posljednjih dvadesetak godina „znam ni manje ni više od bilo kojeg drugog prosječnog načitanijeg stanovnika Hrvatske“. „Načitan“ i „načitaniji“ nije jedno te isto. Nadobudni polemičar je jednostavnim primjerom pokazao da ne razumije značenja riječi, ne može slijediti pročitano, a i copy/paste metoda pisanja kompjutorom mu je strana. „Načitaniji“ znači „više nego samo načitan“, a u skupini načitanijih možemo razlikovati one koji su izuzetno načitaniji od onih koji su samo prosječno načitaniji. Beznadan je pokušaj polemiziranja koji započinje time da pretendent na javnu riječ ničim izazvan sam tako naprči kao da me mazohistički poziva da mu ga duboko utjeram. No kako mi je tako nešto neprivlačno, a bez kondoma nije ni preporučljivo, preostaje mi samo da mu nabijem vritnjak.


antilogika i pogrešni rječnik

Koliko god znao o situaciji u Bosni i Hercegovini, sasvim dovoljno ili vrlo malo, ne moram ni znati što je bilo da bih znao što sigurno nije bilo. Sigurno nije bilo ono što je nemoguće. Kada bi mi netko došao pričati o planetu XYZ koji se kreće po kvadratastoj putanji, ne bih morao ništa znati o planeti XYZ da bih znao da se sigurno ne kreće po kvadratnoj putanji, ali bih sa sigurnošću vidio da onaj tko mi to govori nije respektabilan astronom. Ivan Filipčić očigledno ne uviđa snagu logike, pa se umjesto nje pouzdaje u prodornost izmišljotina i snagu laži.

Smatra Filičić da se ja pitam zna li on uopće što znači riječ „opskurno“, kako je on opisao Neđinu fotoradnju. Pogrešno. Ne pitam se. Znam. Vidim da je nakon što sam to primijetio zavirio u latinski rječnik i pogledao što znači latinska riječ „obscurus“, nakon čega je postao znatno pametniji. Problem je jedino u tome što ga nitko nije ništa pitao za LATINSKU riječ „obscurus“ nego za HRVATSKU riječ „opskurno“. Kretenski je pogledao u krivu knjigu! Umjesto u hrvatski rječnik stranih riječi, slovkao je po latinskom rječniku, zlato mamino! Prema njegovom poznavanju riječi semantičke vještine jugoslavenskim udbaša, u koje on inače sumnja, vrhunski su akademski dosezi. Nakon što je tako briljantno apsolvirao opskurnost, upušta se u konstrukciju što ja zapravo mislim i zašto se čudim što je Galića nipodaštavajući nazvao „priučenim fotografom“. Ma ne čudim se! Ono što i kako ja mislim za njega je špansko selo i Diseyland, a to da on dokuči što i kako mislim jednako je kao kad bi čimpanza pokušao shvatiti kako funkcionira um Sherlocka Holmesa. Hvalevrijedan pokušaj, ali izvjesno slabašni rezultati.

Nadobudni polemičar dohvatio se mog rasturanja njegove nepojmljive budalaštine da je Neđo Galić u spomen na Tita i u Titovu čast desetak godina prije njegove smrti nazvao svoju fotoradnju „Foto 88“ jer je Tito doživio upravo toliko godina. Pri tome ne poriče da je fotoradnja zaista imenovana desetak godina prije Titove smrti. Drago mi je da smo se barem u tome usaglasili. Po njemu ispada da je pokojni Galić imao nadnaravne sposobnosti predviđanja budućnosti, da je desetak godina ranije znao kada će umrijeti njegov idol, i pravokomunistički zlozaplotnjački stavio u naziv svoje radnje brojku 88. Filipčić se obrijao na suho Occamovom oštricom - pa mu prepuštam da se zabavlja odgonetavajući što to znači.


čovjek-svinja

Dometi Filipčićeve sposobnosti ogledaju se u tome da je uspio u mom tekstu pronaći čak dvije greške. Prva je tipfeler, što svjedoči da je pregledavao tekst s povećalom, pa kad mu je to što je uočio krajnji domet ujedno svjedoči i koliki su mu dometi. Napisao sam „Sušak“ umjesto „Šušak“. Istina i ne kajem se. Po onome kako cijenim tog plaćenika tko zna koliko stranih agentuar primjerenije bi bilo da sam mu prezime, usprkos pravopisnim pravilima, započeo pisati s malim slovom. Druga pogreška koju je uočio jest da je svinja na kojoj je kanadski pizza-majstor ispisao „Tito“ nije bila zaklana, nego živa. Odmah prihvaćam njegovu ispravku, uvjeren sam da o takvim epizodama on sigurno zna više od mene, čovjek uči dok je živ i pošteno je priznati da sam bio u krivu. Naivno sam pretpostavio da ljudi pribavljaju svinje da bi ih pojeli, za što je nužno da ih se prethodno prikolje. Nije mi ni palo na pamet da bi Filipčićev idol radije držao u kući živu svinju za neke druge potrebe, ali možemo i to razumjeti. Daleko je to, tuđina, pizza-majstora („priučenog ministra“, rekao bi Filipčić) uhvate nostalgija i razna raspoloženja, pa ako nema na dohvatu ovcu ili kozu i svinja može poslužiti.

Dosta mi je više ovog Filipčića, nema više smisla osvrtati se na njegove daljnje budalaštine. Ne bih ni ovoliko napisao da me ne zabavlja blogerska polemika. Blogosfera je takva supkultura kojoj ne pristaje himbeno kurtoazno uvažavanje, licemjerno prenemaganje, može se napisati upravo ono što je čovjeku zaista i na jeziku. Koliko god cijenio sve ljude, o liku i djelu ovog primjerka koji se naprčio na osnovu onoga što je pokazao imam vrlo nisko mišljenje. Nisam napisao sve ovo zbog njega. On je, po svemu sudeći, beznadan slučaj. Napisao sam ovo zbog onih koji ga čitaju, vjeruju mu, podržavaju ga, slijede, da se trgnu, prenu, osvijeste. Usput, najviše me ushićuju oni među njima koji s olimpijskih visina prosuđuju da sam nepismen. Ti su mi fantastični. Ja im nisam dovoljno pismen, a tip koji piše „… što se tamo događa(lo) zadnjih dvadesetih godina“ (to jest - dvadesetih godina dvadesetog stoljeća) im je čudo pismenosti! Siroče promašilo za otprilike cijelo stoljeće i nikome ništa ili u tome ne vide ništa čudno jer u tom vremenu upravo žive.


**********

Kad već pišem, koristim priliku da razjasnim još jednu zavrzlamu. U petoj minuti i tridesetoj sekundi filma udovica Štefica počinje pričati: „…Sve je bilo idilično… Sve do početka devedesetih kada je lagano se slutio taj nacionalizam…“ U petoj minuti i pedeset i petoj sekundi: „… čula se prva himna na Humcu, u svetištu svetog Ante …“ U šestoj minuti i petoj sekundi: „ …prvi put se čula ta himna hrvatska. Kad je Neđo čuo, rekao je - Štefice, bit će krvi! Ova himna na ovim prostorima je mogla značiti samo krv.“ Na osnovu toga na Neđu se svaljuje da loš Hrvat, izrod hrvatski, da je alergičan na sve hrvatsko i sve u tom stilu. Njegova udovica je u filmu govorila na kolokvijalan način kako bilo tko od nas razgovara s prijateljima i susjedima u nečijoj kuhinji. Zbog toga ću, radi jasnijeg razumijevanja, sažeti njenu izjavu u jednostavnu rečenicu nastojeći što vjernije odraziti ono što je rečeno. Štefica je rekla da je Neđo kad je prvi put čuo da se izvodi hrvatska himna na Humcu 1990. (ili 1989. ili 1991, nije važno) rekao da će biti krvi. Jesam li dobro sažeo? Pretpostavljam da ste suglasni s tim, pa nastavljam. Reći na osnovu toga da je pokojni Galić mrzio hrvatsku himnu naprosto je falsifikat. Što se tiče hrvatske himne izjava ima tri dijela: 1) hrvatska himna, 2) na Humcu i 3) prvi put, 1990. Nije rečeno da bi Neđo imao išta protiv hrvatske himne da ju je čuo u Zagrebu ili Splitu. Nije rečeno ni da bi imao išta da ju je čuo na gostovanju „Lada“ 1968-e. Potpuna izjava, što se tiče himne, sastoji se od tri djela koji čine njenu cjelovitost. Izdvojiti samo da je negodovao kada je čuo hrvatsku himnu primjena je poznate metode zlonamjerne selekcije, „izdvojenih citata“, omiljene metode svih mutikaša. Protumačiti da je negodovao kada je čuo hrvatsku himnu bilo kada i bilo gdje je zlonamjerna i neutemeljena generalizacija, naprosto laž. Istrgnuto iz konteksta, promijenjenog značenja, to ne samo da je metodološki pogrešno nego je i rezultat takvog postupka sadržajno nužno netočan. Takvim postupkom se previđa suštinska vrijednost Neđine izjave - da je bio u pravu. Budimo realni, zapravo nimalo nije problem u hrvatskoj himni na Humcu u nekoj prigodi početkom devedesetih godina samoj po sebi. Nisam bio ondje ali mogao bih staviti ruku u vatru da je problem u cjelokupnom totalitetu događaja, u zastavama, znakovlju i parolama, u likovima koji su se pojavili odjenuvši tko zna kakve prašnjave uniforme izvučene iz podruma, u općoj atmosferi, u eventualnim politiziranim govorima, u svemu onome neprimjerenom svetištu što se pojavilo, unutar kojega je izvođenje hrvatske himne bilo samo jedna točka programa.

Neđina izjava ima i četvrti dio - bit će krvi! Tom izjavom on se pokazao naprosto pametniji od velike većine ostalih koji su naivno padali u euforiju slušajući hrvatsku himnu na Humcu početkom devedetih godina i to je upravo ono što mu svaki od onih koji su tada grcali od ganuća najteže može oprostiti - što je bio i ostao pametniji. Zar nije kasniji razvoj događaja potvrdio njegovu zabrinutost? Ponovo dolazimo do toga da nije problem u oprečnim ideologijama nego u pameti kojoj je opredjeljenje za pojedinu ideologiju tek posljedica.

Nijekati Neđi Galići na osnovu te izjave hrvatstvo perverzna je travestija koju najbolje opisuje narodna poslovica „Sjedi ruglo pored puta, pa se drugom ruga“. Nedjeljko Galić je bio iskreniji i pošteniji Hrvat od svih onih koji se na njega nabacuju blatom i govnima, a kao čovjek je bio neusporedivo humaniji, plemenitiji i hrabriji. Dežulović je to obrazložio da ga je zavrijedilo citirati: „Galićev je stid sav iz njegove nacionalne identifikacije: on se stidi kao Hrvat, kao zaštićeni pripadnik većinske sile, i kao zaštićeni Hrvat osjeća potrebu da uradi nešto za nezaštićene nehrvate.“ Umjesto nacionalnog osjećaja krda u stampedu Neđo je njegovao nacionalni osjećaj očovječene individue dvadeset i prvog stoljeća. Njegova je tragedija, a njegovoj obitelji nevolja, da je to možda nastojao u krivo vrijeme na krivom mjestu. Možda, velim, jer će konačni plod njegova života i tolikih dobročinstava zavisiti i od toga hoće li njegova okolina razabrati primjerene pouke i kako će ih primijeniti.

Da zakucam posljednji čavao u lijes abortirane polemičarske karijere onoga tko je ovom prilikom sve zakuhao, gig Ivana Filipčića: Iš!

„Smrt fašizmu, sloboda blogerima!“ - vjerojatno je neki urednik portala na kojem je objavljen naslovio tekst i to mi se sviđa.



- nastavlja se OVDJE
- 10:25 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker