petak, 13.07.2012.

psihološka povijest domaće automobilizacije

Supruga i ja posljednjih dana uglavnom sjedimo u automobilu s upaljenim motorom zaustavljenim ispred naše kuće. Srećom se nasloni prednjih sjedišta mogu oboriti, pa se sjedišta pretvore u ležajeve, te ni noću ne moramo izlaziti.


Na dokumentarnom filmu koji bi to prikazivao, naše bi ponašanje izgledalo potpuno besmisleno, ako ne i suludo: zašto sjedimo ispred vlastite kuće, a ne ulazimo? Zašto je motor upaljen, a ne krećemo?


Ključni podatak koji bi u filmu nedostajao je temperatura. Vrućina je gotovo neizdrživa, a u kući nemamo klimatizaciju, dok u automobilu hlađenje izvrsno radi. Ulazak u kuću je kao ulazak u zagrijanu pećnicu, mozak se topi kao sladoled, dok se u automobilu može živjeti. Vješt montažer bi to mogao donekle sugerirati kratkim ubačenim kadrovima termometra u kojemu se stupac žive uspeo na oko pedeset, praznim ulicama na kojima nema ni kučeta ni mačeta, te prizorima kako povremeno pomaknemo naše vozilo za dva-tri metra kako bismo ostali u sjeni koja se pomiče.


Time smo ušli u posljednji stadija automobilizacije u Hrvatskoj, razdoblje korištenja automobila u eri globalnog zagrijavanja. Valja to zabilježiti, jer ako neću ja - ne znam tko će. Povijest je previše zaokupljena kraljevima, vojskovođama, velemožama, otkrivačima, revolucionarima, izumiteljima i drugim velikim i značajnim figurama, pa bitkama, previranjima i sličnim spektakularnim zbivanjima, te joj izmiču svakodnevna zbivanja i nedramatični procesi i pomaci. Kakav je bio život služavke u Zagrebu tridesetih godina prošlog stoljeća, a kakva svakodnevna rutina domaćice u petom desetljeću? Trebalo bi prekopati debele komplete novina da se nađe poneko zrnce o tome kako su spajali kraj s krajem oni koji su izgubili posao devedesetih godina ili koji ga nisu mogli naći u prvom desetljeću novog milenija. Odgovore ćemo dugo tražiti i teško naći u povijesnim knjigama. Eventualno neku sliku možemo naći u literaturi, ali nužno sagledanu kroz subjektivnu optiku autora.

Rijetke su i tim dragocjenije knjige poput „Jeseni srednjeg vijekaJohana Huizinge ili „Sva naša oružjaJareda Diamonda koje govore u svakodnevnom životu u prošlim vremenima i sudbinama naroda daleko od dvorskih spletki.


Stoj! Da ne zabrazdim dalje ovim smjerom, zapravo sam htio zapisati razliku u odnosu prema vožnji osobnim automobilom u pedesetim i šezdesetim naspram sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća.


Nisu ta dva razdoblja oštro razgraničena da bi se mogao reći datum kada se jedno premetnulo u drugo, a ipak se po pitanju odnosa prema osobnim motornim vozilima i vožnji u njima toliko razlikuju da možemo tvrditi da ih je bilo dva. Pedesete i šezdesete naspram sedadesetih i osamdesetih ili možda pedesete-šezdesete-sedamdesete naspram sedamdesetih-osamdesetih-devedesetih.


U prvom razdoblju malo je tko imao osobni automobil, a – ruku na srce – još manjem broju njih je zaista bio potreban. Zagreb se još nije proširio preko Save, stanovnicima ostalih gradova su svi potrebni postojeći dućani i ustanove bili na najdalje desetak minuta hoda. Osobni automobili su mogli eventualno dobro doći stanovnicima sela i zaselaka, ali oni su već stoljećima bili svikli živjeti bez njih.

U ta prva dva razdoblja kupovna automobila bila je obično najveća kupovina koji si je netko priuštio u životu, obično se otplaćivalo godinama, a često se nakon uplate čekalo mjesecima ili dvije-tri godine da se vozilo dobije. Automobili su se vozili otprilike do stadija raspada, iako su se već kao novi često kvarili, a kamoli kasnije. Mehaničari su bili traženiji od doktora i trebalo je debelih veza da bi odmah primili pokvareni auto, te se pouzdati jedino u božju milost kakav će biti račun. No i ustroji mehanizma pod karoserijom su bili jednostavniji, pa su nužda i znatiželja natjerale velik broj ljudi da sami znaju popraviti većinu naročito manjih kvarova koji su iskrsnuli, a u gotovo svakom susjedstvu je postojala neka dobra duša koja se razumjela u te popravke više nego ostali te opsluživala okrug i mnoštvo prijatelja hitnim popravcima u rasponu od vrlo zahtjevnih, solidnih i ambicioznih zahvata do najmaštovitijih improvizacija koje su omogućavali da se vozilo svojim snagama preveze barem do automehaničara.


Prvenstveno obilježje prvog razdoblja što se vožnje tiče bilo je u tome da se često naprosto išlo voziti bez obzira kuda i kamo. Cijela obitelj, susjedstvo i prijatelji natrpali su se u „fiću“ u kojem je jedva bilo četiri mjesta i jezdili naokolo. Ne šalim se. Sjećam se prilika kad se u kućnom dvorištu okupilo pedesetak ljudi pa ih je ponosni vlasnik vozila tri po tri vozao oko grada. Užitak je bio prvenstveno u samoj vožnji po grbavim cestama, a ponos da se tako moglo stići i do inače nedostupnih mjesta bio je dodatna atrakcija ili tek izgovor da bi se krenulo. Inače, vlasnici vozila nisu običavali s njima ići na posao. Radije su išli pješke ili koristili javni prijevoz. Automobili su se pokretali uglavnom samo u posebnim prilikama ili je odluka da se s njima negdje krene označavala posebnu priliku. Umjesto da se svakodnevno vozikaju, sretnici su uglavnom prali i uglađivali metalne ljubimce. Kradljivci automobila su ih krali naprosto zato da bi se provozali i na kraju ih ostavili praznog rezervoara. (To se službeno nazivalo „neovlaštena posudba“.)


 Došavši iz takvog okruženja početkom sedamdesetih godina u Ameriku zaprepastio sam se vidjevši mog malog bratića Amerikanca, ni desetogodišnjaka, koji je počinjao plakati čim je morao ući u auto premda su ondje vozili neusporedivo prostranije i kvalitetnije automobile po sasvim glatkim cestama. Nisam ga mogao shvatiti sve dok mi nije sijevnulo da je za njega ulazak u automobil od rođenja značio da će nakon toga morati provesti barem sat i pol dosađujući se na stražnjim sjedištima i isto toliko na putu nazad.

Nasuprot tome, prvenstveno obilježje drugog razdoblja što se vožnje tiče bilo je u tome da je postalo značajnije gdje se ide i da se stigne što brže. Vozači su se nadmetali izjavama da su odatle dotle stigli za što manje vremena, a međusobno su se savjetovali kojim putem je najbolje proći i u koje vrijeme je najpogodnije krenuti. Kradljivci automobila su ih krali zato da bi ih rastavili na dijelove, pa što ugradili kod sebe, a što prodali.


Do devedesetih je bilo gotovo svejedno kakav je auto tko vozio, bilo je glavno da se išta vozi. Vlasnik „fiće“ bio je jednako ponosan kao vlasnik pretpotopne predratne „škode“ ili vlasnik tada luksuznog „citroena-žabe“. Vlasnici su se ponosili sobom: time što su se uopće dočepali auta, time kako pažljivo voze, kako ga brižno održavaju ili kako ga znaju popraviti. Devedesetih je postalo najznačajnije koji i kakav se auto posjeduje. Nadmetanje je krenulo na osnovu toga koji je automobil skuplji, brži, jači… Pojavilo se dovoljno autopraonica i automehaničarskih radionica da su brigu o vozilu preuzeli drugi dokle god vlasnik ima dovoljno novaca da to plati. Kradljivci automobila su ih počeli krasti da bi ih preprodali i počeli se organizirati u skupine koje djeluju godinama.


Naravno, i danas ima onih koji se povremeno nađu u raspoloženjima da ponekad naprosto sjednu za volan, puste neku dobru muziku i bez cilja klize praznim noćnim cestama. Svako malo se čuje i za poneke koji se napiju ili naprosto obijesno jurcaju naokolo, obično kad se skrhaju ili nekoga unesreće. Ima i ljubitelja oldtimera, pobornika vozila na struju i svakakvih pojedinačnih slučajeva koje možemo smatrati češćim ili rjeđim iznimkama, ima svega, ali postoji i ono što je za svako vrijeme tipično, karakteristično, normalno, a to je značajnije od toga da vrijeme naprosto prolazi.





<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker