Što sve jedna Nivea beaute ideal finish može učiniti za mene?

Shvatam da mi treba puno više vremena da bih napisala post koji bi bio razumljiv. A vremena nemam. Taman da popijem kavu do kraja i bacim još jedan pogled u ogledalo. Kredit na mobilnom me uvijek izda kad mi najviše treba. Mada možda je tako bolje. Jednom mi je napisao sreća naša što više nemamo kredita.
Jednom mi je napisao i volim te i mrzim te u istoj poruci.

I odlazim na posao, na dvanaest sati humanog rada da bih sebi bila bolja. Najbolja.

A znam da ću prvo do kioska. Po cigarete i da uplatim mobilni. Da pošaljem čarobni sms.

Za sve je kriva nivea. I magnetic kojim sam natopila majicu. I prokleti sjaj za usne sa ukusom peza. Iako znam da me voli ispod svega toga, ali mene kopka koliko ispod mogu ići i koliko je to duboko?

Toliko da ću preći preko svega.

Prvi snijeg

U 23 h, netko je povikao - Pada snijeg, a nas dvije smo istrčale kroz hodnik, i gledale svijetiljku gdje se najbolje pod prelamajućom svjetlošću vide male bijele pahuljice. Svaka je istrčala iz nekog svog razloga. - Moram javiti Nemanji da pada snijeg - rekla mi je, dok smo obe palile cigarete. - Rekao mi je: - Mama, koliko god bilo sati, ako bude padao snijeg dok si na poslu, javi mi. - Nasmiješila sam joj se. - Zvaćeš ga? - uvlačim duboko dim u pluća. Žari se vrh cigarete. Gledam je trenutak, dva duže nego što bih trebala. Baca opušak i gazi ga klompom. - Ma ne, neću. Vidjet će ga sutra.

Ulazimo unutra. I svaki moj razlog zbog koga sam čekala snijeg izgleda mi beznačajan.

Pomiješale su se sve one ulice. Jesenjinova, Kralja Zvonimira, Marksova. Kontejner kog je prevrnuo jesenji vjetar. Hladnoća koja štipa obraze. April. Novembar. Decembar. Mart. Zadnji peron. Uvijek su me ispraćala ta neka žuta, mutna svijetla. I kad sam bila najsretnija nisam mogla odvojiti pogled od njih. Sklupčala bih se na sjedištu. Zaspala. Nebo bez nekog opipljivog kraja. Samo ogromna, plavo siva gromada nad glavama. I velike nepravilne kocke. Boja svijetlo osmeđa. Kasnije zelena. Ili sa žutim glavama suncokreta. Prašina. Tu bih nesvjesno, pod nadražajem zamišljene prašine, kinula. Znam da bi tu negdje trebala biti i crta horizonta. U polusnu dok se vozimo, pipam torbu, prstima dotičem telefon. Dobro je, tu je. U mislima dodirujem tvoju lijevu obrvu. Golica me opet nos jer su tvoje trepavice u blizini. Ne kišem ovoga puta.

Netko je glasno povikao snijeg i mi smo brzo istrčale svaka iz svog razloga kroz hodnik.

Između Neba i Zemlje sada ne postoji granica.

Ako ne budem tu, probudi me kada bude padao prvi snijeg.

Tko je zgazio gospođu Mjesec?

Tražila sam da pozove još nekog. Prijatelje. Neki par. Neki pričljiv par. Jer ja ne namjeravam da budem previše razgovorljiva. Podigao je obrvu. Otrpela sam taj upitni pogled. Bila sam sigurna da se ne smijem prirodno. Ako je to i znao, nije mi dao do znanja. Slegnuo je ramenima. Kako hoćeš. - Doći ćeš sama? Na trenutak sam kalkulisala. Ako dođem sama, sama mogu i otići. Onako usred nečega. A na javnim mjestima i tako se ponašam prirodno. Ne padam u nesvjest i ne volim kad me drže za ruku. Zadnji put za ruku su me držali kad sam prelazila semafor prilikom odlaska u prvi razred. Svih ostalih držanja za ruku ne želim da se sjećam.

Svatko je otišao na svoju stranu. Letimičan pogled. Kao da ni njemu ni meni nije stalo. I bila sam sigurna da ni njegov osmjeh nije bio prirodan. Ali nisam mu dala do znanja da to vidim. Biće to fer igra. Neka normalna. Za sada ne znam koliko mi je stalo. Možda malo. Onako mrvu jednu. Možda njemu za komadić više. Tu se završavala svaka moja kalkulacija. Izračunala sam da jedan vikend mogu biti pitoma. Bez nekih ekscesa. Jedino će morati dozvoliti da zapalim cigaretu u njegovom novom stanu. Volim miris sveže okrečenih stanova. I miris ulaštenih podova. U kombinaciji sa mirisom duhana i parfema. A i boja kuhinje mi se dopada. Crno bijela kombinacija. Neki dan mi je ponosno pokazivao slike preko telefona. Iako mi kuhinje nisu neki favorit. Ali nisam ga htjela totalno razočarati. Bilo bi krajnje nepristojno od mene da mi se baš ništa ne dopada što je njegovo.

Iako ja svoje snove nikad nisam prodala za neki kvadratni metar stana. Dobru vožnju. Tricepse ili bicepse. A ako se snovi mogu nekako ostvariti, planiram da noćas sanjam.

Naravno, ako mi zvijezde budu naklonjene. Ili bar Mjesec.

Jednom sam ti rekla da si ukrao sve moje riječi. I ljubav. A ti meni da sam lažljiva. Plačljiva. I da me baš takvu voliš. Da ti je dovoljna samo jedna moja suza. Privlačna. A ja sam ti ih dala milijun. Brisao si ih prstima, usnama, jezikom. I šaputao mi na uho prokleta, prokleta bila. Držao mi ruke visoko iznad glave. Zatvarao oči. Zajedno s mojima. Trepavice su jedino drhtale. Dok je padala suza. Jedom sa mojih, jednom sa tvojih trepavica. Prokleta, prokleta bila.

I mrzim ovaj grad. Ne podsjeća me na tebe. Nijedna ulica nije naša. Nijedan oblak. Nijedan krevet. Samo su sjećanja naša.
(prokleta prokleta i ona bila)

Sjećam se ulica kojima sam šetala;

namirisana tvojim tijelom. Od danas do sutra. Od danas do četvrtka.

Proklet, proklet bio. Zaboravljen. Zaboravljena.

Pretoplo je u sobi. Otvaram prozor. Prvo jedno krilo, pa drugo. Studen ulazi unutra brzo poput lopova, vani gole grane i mutne svjetiljke.
I nasmješim se sjećanju:
Isto krilo prozora, kajsije koje čuješ kako udaraju o pločnik pri padu sa grane, tebe kako ulaziš kroz prozor, psa koji tiho umukne kad mu došapnem psssst.
Topao si, oznojan od putovanja, crna kratka kosa pod mojim prstima, i to lijepo tijelo, pod dlanovima.
Majice koje lete u kut sobe, zapaljena cigareta koja dogorijeva u pepeljari zaboravljena.
Opet dlanovi, opet kosa, opet toplo tijelo, opet bedra, opet grudi, opet, opet.

Cigareta koja dogorijeva pod mojim prstima, a znam da mi upravo treba još jedna.

Zatvorim prvo jedno krilo prozora, pa drugo. Gole grane i mutne svjetiljke.
I onaj osjećaj pod dlanovima.
Osjećaj toploga tijela.

Sad ulaziš kroz vrata, ali osjećaj je uvijek isti.

Čekam da se probudiš pa da napišemo tu našu priču. Dobro, ne cijelu, ti nikad nisi uspio stati u neku moju priču, cijeli. Ne zato što si visok, pa dok me sestra vozi do okretališta busa, kad te vidi kaže na glas i smije se: Evo ga onaj tvoj, onaj visoki, nemoguće je ne primjetiti ga, a ja se nasmijem i liznem si usne premazane sjajem od voća i fruits bombona.
Poslije ti pojedeš cijelu moju šminku, sjaj za usne, puder od finog smeđeg praha, namazane linije olovke za oči, cijelu šaku nivea mlijeka sa butina i ramena utrljanih nešto ranije da mirišu i mirišu.

Ah, da se vratim na priču..

Čekam da se probudiš, pa da pokušamo bar napisati pasus ako već ne možemo cijelu priču, onaj prvi pasus gdje ti kažeš da sam ja tvrdoglava a da to ni ne znam i sebična tako rijetko, češće sam mekana i mazna i onaj dio u pasusu gdje noću ljubiš moje borice smijalice.

Zašto onda pišem priče u kojima najmanje ima nas?
Zato jer želim da se sjećam kakva sam nekad bila, kakvi su bili svi oni što su voljeli i nisu ostali.

Jer ostaješ samo kad vrijedi.
I to je to;
Prvi pasus za našu priču.

Razvezuješ mi kosu. Podsjećaš na novembar. Prsti su mi zgrčeni u čvrst stisak. Ne vidiš. Spuštaš usne na liniju mog vrata, a ja se pitam gdje me i zašto boli? Kažeš - To sam samo ja. A ja želim da nestanem, da ne otkriješ kako plačem dok me grliš, onako još ljutu i tužnu. Pokušavam da ti prepoznam lice, skupljenih trepavica,dok znalački me okrećeš ka sebi, dodirujući mi sve bolne točke i znam, ne želim da bježim više.

Vraćaš me miljama dalje, u mali hodnik, u male odsanjane snove. Mirišeš na moje. Kao i obično, ruke su ti hladne, ali ti imaš moć da me za tren pretvoriš u malu, za tebe stvorenu tajnu. I ljubim ti lice, ne znaš kako mi udara srce, mislim da ću zaplakati dok me stežeš u rukama, dok želim da mi skineš košulju i spustiš usne na crnu bretelu.

I nemam više ništa. Osim tvojih očiju, što me gledaju kao i prije, i prave od mene sliku koju voliš, uvijek se vraćaš i miluješ moje ušivene rane, izbljedele modrice, a ja se pravim da me ne boli više, da ja mogu sama nositi cijeli teret. I neobično mi je da te gledam tako na krevetu, pa gledam u pod, a ti me uzimaš za ruku, vodiš, spuštaš na isti i poslije brojiš sve linije na mome tijelu, a ja uvlačim svoje prste u sve neravnine na tvom, ne mogu odoljeti tvojoj kosi, najviše sam voljela da je dodirujem, crna je i pod prstima meka,savijaš mi ruke oko leđa, brada ti je naslonjena na moj vrat, osjećam da me tvoje ruke drže, tako sklupčanu pored tebe, kažeš da ti se sada vrti u glavi i da me voliš, ali ne znaš to objasniti, a ja puštam da me skineš kao nekada, kada si za mene pravio jedan cijeli Svijet, svijet čarobnjaka i dječaka, nosio cigle i prolivao crnu tintu za isti, skupljenih šaka, ležim kraj tebe, opušaju me tvoje ruke, - Mislim da se i meni sve vrti u glavi i mislim da i ja umirem... Na patosu kako sam obećala..

Ako me ostaviš, leći ću na patos i umrijeti....

Nisam ni znala kako su šporet i frižider teški. Uvijek sam gledala kako ih netko drugi gura za mene; tamo-vamo, ne tamo, dva cm vamo i sl. Svejedno od jutros ja to sama guram tamo-vamo i sada sjedim i gledam kako sve izgleda. Mmmm, skoro neko hedonističko zadovoljstvo. Em sam sposobna da pomjerim sve te teške predmete, em izgleda nekako ljepše.

Zapravo ovoj narandžastoj kući nikada nisam dala šansu da mi zarobi srce. Čak ni kada ti spavaš u njoj. Negdje sam čula da vrijeme ne može predstavljati granicu ni prepreku. Uvijek mi ovo malo, znači puno više nego što mogu da pokažem.

Kao ono kišno ljetnje popodne. Sjedim juče tako i mučim se kako sam ga samo ja zapamtila. Crna majica, tvoje naočare, knjiga u krilu i zaključana vrata. Kišni, sparan dan. Netko tko zna da će nevrijeme sigurno stati.
Kao kada odrastemo pa se ne možemo sjetiti kojih stvari se zaista sjećamo a koje su nam prepričavali. Ako sebe gledam tvojim očima, vidim zelenu preklop majicu što se tamo negdje veže i crne rimljanke. Ako se pogledam još malo bolje tvojim očima mogu da rekapituliram sve slike i sve događaje. Zato si mi mnogo važan. Sjećam se kroz tebe: sreće.
Puteva. Svjetiljke uz rubove. Promicanje slika.
I skoro uvijek znam koji su bili a koje smo prepričavali.
Neke od njih.. Sanjala sam samo ja.

Probudim se i sve me mrzi.

Mrzi. Mrzi. Mrzi. Mrzi. Da napišem nešto. Pošaljem sms. Ostavim komentar. Kažem bilo što. Nacrtam smajli. Da raspravljam o svjetskoj krizi, kad imam svoju.

Palim cigaretu i kuvam kavu. Mrzim i to, ali ajd’. Ako se netko uhvati za to, e i to mrzim. Da me stalno ispravljaju i prepravljaju. Prekrajaju i izvrću. Da me se dodaje i da me se oduzima. Mrzi me da imam talenta za sve ovo i da sve ovo na nešto liči. Mrzi me da se radujem naglas zbog sutra, a baš se radujem. Ali mi se ne priča o tome. Mrzi me da ti obašnjavam. Da ne fali ništa tebi, nego meni. jer sam ja takva i hoću sve. Ni malo manje ni tek nešto. A ni tek tako. Kad mi je stalo, onda mi je stvarno stalo.

Mrzim i što hoću sve to.

Ako objavim ovaj post, znači da me je prošlo i da me opet ništa ne mrzi.
I da samo hocu bademe i sol.

To samo vlakovi kasne.

Pruge postoje.Još ležimo u Domu Starih, Cobor sent Mihalj, Bezdan na dnu Panonskog mora.

Više ni ne pišem. Samo životarim. To je slično kao kad dišeš.
Znaš da moraš.

Bezazleni su rekli - arhiviraj, a ja sam obrisala.

Još ležimo na dnu Bezdana.

Panonskog mora.

Cobor sent Mihalja.

One večeri kad mu je displej osvjetlila njena poruka na kojoj je samo pisalo "Gostionica, dođi", nije ustvari znao što ga čeka. Bolio ga je stomak za njom i tu se nije dalo više ništa učiniti. Odlučio je napustiti sobu i njene sjene koje su ga tu svakako uvijek čekale. Nestalo je alkohola i svakako bi trebao izići malo vani. Ma kakva ga večeras dočekala, nasmijana, tužna, hladna, kučka ili kraljica, on će, znao je, udovoljiti svim njenim željama. One su uvijek bile tek neke male sitne željice: "Drži mi dlan na sredini leđa dok plešemo, naruči nam vino, gledaj me u oči dok mi držiš dlan na stomaku, hoću da ti gledam zjenice kako mjenjaju boju, poljubi me, spavaj sa mnom."

Najteže mu je bilo kad je jednom tražila da gleda kako pleše s nekim tipom, koji ju je cijelu stegao, činilo mu se kao da su kandže neke gadne životinje stiskale njena krhka leđa, njene lopatice su mu se činile pred puknućem, migoljeći se ispod njene prozirne haljine. Krenuo je prema njima, želeći tipa razbiti o pod, a ona ga je samo pogledala. U njenim očima zelenim čak i u polutami zadimljene gostionice, pisalo je: - Stani! Gledaj! Gledaj kako mogu podnjeti svaki stisak, svaki dodir, svaku vrelu mušku usnu, svaku budalu, oznojanu, mirišljavu, svejedno! Gledaj kako mi se bokovi priljubljuju uz njega, gledaj usne kako mi se smiju, gledaj me i onda mi reci da me voliš"

Volio sam je tada najviše. Prokleta žita su se talasala u njenom kosi, vjetrovi su puhali niz njene bokove, leđa i koljena.
O duši nisam smio niti razmišljati. Svoju nisam osjećao više. S njenom je putovala po tim zagušljivim gostionicama, spavajući mrtvim snom do pred jutro, u sobi gdje sam se vraćao najćešće umoran i sam.

Jednom smo bili skupa u toj mojoj sobi. Legla je posred kreveta kao da je u njemu spavala tisuću puta. Izgledala je tako prirodno u njemu kao da će zauvjek ostati tu. Nasmijala se i pružila ruke prema meni. Preklopio sam je svojim tijelom.

A onda je otišla kao lopov pred zoru. Prokleta bila.
Kad pomsilim na to, ne sjećam se ničega. Prokleta memorija. Svaki slijedeći put, nisam siguran da li je bio ili sam ga izmaštao.
Pjesma u Gostionic se završila. Došao sam do nje, svladavajući se da glupana tresnem o pod.

- Poljubi mi usne, hoćeš li?

Znala je da će jednom tražiti da se sretnu. A ona je to odlagala. Povremeno bi ubjeđivala sebe kako je uspjela da mu skrene pažnju sa toga, ali znala je da je to tek blago popuštanje s njegove strane. Mali ustupak. Iako za ustupke nije bilo mjesta. Ne u “vezi” kao što je bila ova. Imala je posao, stan i hranu, i većinu onoga što je priželjkivala. Veze su joj uglavnom bile usputne i brzo bi joj dosadile. Sve je bilo predvidljivo. Onda je upoznala njega. Preko jednog foruma. Dopisivali su se dugo. Prvo što mu je otkrila o sebi je da ne voli puno da priča. Nije ni primjetila kako je to uskoro prešlo u suprotnost. “Pričali” su non-stop. Pričali su o svemu. Životu, smrti, ljudima, sexu, strahovima, bogu, porodici, muškarcima, o njenoj prošlosti, o njenim željama, o strahovima, neuspjesima, uspjesima, banalnostima, U svakom razgovoru ona je bila tema, a on pažljiv slušalac. Staložen i miran. Nikada nije praskao i nikada nije dizao glas. Sve što je tražio od nje bilo je povjerenje.
Cijeli njen život vrteo se oko J. Njene drugarice i poznanice ubijale su se od dosadnog života, a ona je imala J i cijeli jedan novi svijet.

– Više nema odlaganja. Poslaću ti mail uskoro.

Sad je to bilo više pitanje njegove dominacije, nego što je ustvari bilo neophodno da se vide.

Mail je dobila u ponedjeljak, rano ujutru taman pred posao. U njemu je samo bila navedena adresa i datum. I njegova naredba kako da se obuče tom prilikom. Prilično hladan mail. Mail bez uobičajene topline i interesovanja za nju. Debelim crvenim flomasterom bilo je podvučeno: ” suknja do koljena, štikle, bluza. Primjeti da nigdje nisam napisao donji veš”. Ispod toga malo crveno srce. Znala je zašto je naredba bila podvučena. Da se ne bi polemisalo oko nje. Neke stvari se nisu smjele čak ni u najopuštenijim trenucima zaboraviti. On naređuje, a ona sluša.

Izabrao je hotel u centru grada i 14 h. Vrijeme kada je grad prepun ljudi. Lako bi mogla sresti nekoga poznatog. Šefa, prijateljicu, poznanicu, pa čak i nekog od svojih. Očekivala je neki noćni termin, ali on je preduhitrio njene planove.

– Polovična poslušnost nije ništa. To može svaka prosječna osoba. Ti možeš puno više od toga. – Mislila je na te njegove riječi dok je stajala u holu velikog hotela u suknji do koljena, štiklama i bluzi zakopčanoj do grla. Nije znala koga čeka, ni kako bi taj neko trebao da izgleda. Ljudi su se šetkali, ulazili, izlazili, a njoj se činilo da svako od njih sumnjivo gleda u nju. Imala je osećaj da joj na čelu piše: - Da, ispod suknje i bluze, gola sam. - Naizmjenično je crvenjela i grizla donju usnu. Nije smjela zapaliti cigaretu. ostalo joj je samo da čeka. Minuti su se vukli, a stomak ju je sve više bolio. Onda ga je ugledala. Nije znala kako zna da je to on, ali je znala da jeste. Godine mu je bilo teško odrediti. Bliže pedeset? Preko pedeset? Visok ali ne onoliko koliko je ona zamišljala. Ipak još dovoljno visok da se kraj njega njena figura čini krhkom.Približavao joj se sigurnim i strašno odmjerenim koracima. Iz njega je izbijala dominantna crta koju je teško opisati. Sive oči koje su je odmjerile sasvim precizno. Kirurški. Pomalo hladno. Mislim da su joj usta bila poluotvorena. Hipnotisano je gledala u njega. Onda joj je prišao sasvim blizu. Desnom rukom joj je obuhvatio leđa, a usne je prislonio tik do njenog uha. Nesvjesno je zatvorila oči. Lijevom rukom joj je otkopčao tri četiri dugmeta na bluzi. Prstom je lagano prelazio po ivici između bluze i kože. Zaboravila je da se nalaze u holu hotela. Nije smjela da progovori prva. Pokušavala je da se sjeti maila. Bila je sigurna da nije bilo naglašeno da mora biti otkopčana bluza. Znači nije pogriješila. Samo je bila dovitljiva. Dok ju je stezao u rukama prošaputao je dubokim poznatim glasom:

– To je prkos. Prkos djevojčice. Ali oprostiću ti ovaj, prvi put.