Nisam ni znala kako su šporet i frižider teški. Uvijek sam gledala kako ih netko drugi gura za mene; tamo-vamo, ne tamo, dva cm vamo i sl. Svejedno od jutros ja to sama guram tamo-vamo i sada sjedim i gledam kako sve izgleda. Mmmm, skoro neko hedonističko zadovoljstvo. Em sam sposobna da pomjerim sve te teške predmete, em izgleda nekako ljepše.

Zapravo ovoj narandžastoj kući nikada nisam dala šansu da mi zarobi srce. Čak ni kada ti spavaš u njoj. Negdje sam čula da vrijeme ne može predstavljati granicu ni prepreku. Uvijek mi ovo malo, znači puno više nego što mogu da pokažem.

Kao ono kišno ljetnje popodne. Sjedim juče tako i mučim se kako sam ga samo ja zapamtila. Crna majica, tvoje naočare, knjiga u krilu i zaključana vrata. Kišni, sparan dan. Netko tko zna da će nevrijeme sigurno stati.
Kao kada odrastemo pa se ne možemo sjetiti kojih stvari se zaista sjećamo a koje su nam prepričavali. Ako sebe gledam tvojim očima, vidim zelenu preklop majicu što se tamo negdje veže i crne rimljanke. Ako se pogledam još malo bolje tvojim očima mogu da rekapituliram sve slike i sve događaje. Zato si mi mnogo važan. Sjećam se kroz tebe: sreće.
Puteva. Svjetiljke uz rubove. Promicanje slika.
I skoro uvijek znam koji su bili a koje smo prepričavali.
Neke od njih.. Sanjala sam samo ja.