Išlo je neko vrijeme. Vjerovala sam u taj neobjašnjivi dio oko sudbine. Onda mi se opet nešto pobrkalo u glavi.
Zemljopisne širine i dužine, daju neke čudne rezultate. Za mene to izgleda kao kraj svijeta. Nekom se ne dogodi nikad. Meni više puta. Zar to ne bi bilo previše? Glupo bi bilo vjerovati da ja imam potencijala za prevazilaženje svih tih zamki.
Zamišljam sebe kao paket.
I niko nije stavio oznaku - Pazi lomljivo. Ja bih dodala i ono - lomljeno više puta.
Ponekad varam andjela u sebi obećanjem da mogu, da mogu preživjeti još jedno lomljenje. I vidim iste one zvijezde što preleću iznad visokih krovova nad mojim smrznutim balkonom.
Post je objavljen 26.02.2015. u 19:39 sati.