Razvezuješ mi kosu. Podsjećaš na novembar. Prsti su mi zgrčeni u čvrst stisak. Ne vidiš. Spuštaš usne na liniju mog vrata, a ja se pitam gdje me i zašto boli? Kažeš - To sam samo ja. A ja želim da nestanem, da ne otkriješ kako plačem dok me grliš, onako još ljutu i tužnu. Pokušavam da ti prepoznam lice, skupljenih trepavica,dok znalački me okrećeš ka sebi, dodirujući mi sve bolne točke i znam, ne želim da bježim više.
Vraćaš me miljama dalje, u mali hodnik, u male odsanjane snove. Mirišeš na moje. Kao i obično, ruke su ti hladne, ali ti imaš moć da me za tren pretvoriš u malu, za tebe stvorenu tajnu. I ljubim ti lice, ne znaš kako mi udara srce, mislim da ću zaplakati dok me stežeš u rukama, dok želim da mi skineš košulju i spustiš usne na crnu bretelu.
I nemam više ništa. Osim tvojih očiju, što me gledaju kao i prije, i prave od mene sliku koju voliš, uvijek se vraćaš i miluješ moje ušivene rane, izbljedele modrice, a ja se pravim da me ne boli više, da ja mogu sama nositi cijeli teret. I neobično mi je da te gledam tako na krevetu, pa gledam u pod, a ti me uzimaš za ruku, vodiš, spuštaš na isti i poslije brojiš sve linije na mome tijelu, a ja uvlačim svoje prste u sve neravnine na tvom, ne mogu odoljeti tvojoj kosi, najviše sam voljela da je dodirujem, crna je i pod prstima meka,savijaš mi ruke oko leđa, brada ti je naslonjena na moj vrat, osjećam da me tvoje ruke drže, tako sklupčanu pored tebe, kažeš da ti se sada vrti u glavi i da me voliš, ali ne znaš to objasniti, a ja puštam da me skineš kao nekada, kada si za mene pravio jedan cijeli Svijet, svijet čarobnjaka i dječaka, nosio cigle i prolivao crnu tintu za isti, skupljenih šaka, ležim kraj tebe, opušaju me tvoje ruke, - Mislim da se i meni sve vrti u glavi i mislim da i ja umirem... Na patosu kako sam obećala..
Ako me ostaviš, leći ću na patos i umrijeti....
Post je objavljen 15.02.2015. u 19:30 sati.