Vani je sunce. Barem onih prvih par trenutaka. Dok se budiš i trljaš oči. Zraci padaju onako iskosa i po njima znaš da je ustvari hladno. Da džemper negdje do iznad koljena, neće biti dovoljan.A rado bi ga nosila. Samo njega. U autobusu, na ulici.
Ispred praga, sklupčan pas, čeka da otvoriš vrata i da ga pomaziš. Lupka repom s vremena na vrijeme. Griješ lijevo koljeno ispod jorgana koji se nekako smaknuo tokom noći i mrmljaš još malo. Razumna životinja šćućuri se i zamukne lupkanje.
Pereš zube minut duže. Čudno kako se na akciji nekada pronađu stvari koje voliš. Pasta za zube sa okusom trava kojima ne znaš niti ime. i svijeća što miriše na cimet pa ti od toga soba ima onaj sladunjavi miris ispijenog čaja.

I žmirkaš na to iskošeno sunce i znaš da samo treba da ga pustiš da odradi svoje i da će se opet jednom vratiti. I sjetiš se da si pročitala negdje da sve trebaš pokušati. Biti gore. Biti i gore i dolje. Biti samo dolje. Sve što možeš. I pustiš ga malo.

Da bude i gore i dolje. Sve što zna.