Negdje pred svitanje, u onom jednom trenutku veličanstvenog modrog, sanjala sam turistkinju
kako sjedi na gornjoj palubi Vladimira Nazora. Omotana žutim najlonskim prekrivačem za čamce. Sedmogodišnja djevojčica
u bijelim baletankama oprezno korača po palubi noseći šalicu s ugraviranim logom. Na toj palubi uvijek puše vjetar i kosa se lijepi za lice a razgovor se odvija uz primicanje usana uhu. Ne čujem riječi. Žena u žutom, vjerojatno njena majka, obgrli je jednom rukom, a drugom drži šalicu. Primiče je usnama s vremena na vrijeme. Cigaretu je tu nemoguće zapaliti. Zatvori oči i u pauzi između dva gutljaja prislanja usne na lepršavu smeđu kosu djevojčice. U snu sam znala koji je to šampon ali sada mislim da nisam sigurna. Probudila sam se točno 13 minuta poslije. Znam zbog poruke koju sam čitala a već sam bila na toj palubi, tik uz ogradu i promatrala žuti plastični prekrivač za čamce koji je omotavao tijelo žene koju sam sanjala.

Negdje sam čula kako nijedan pristojan hotel nema sobu br 13. Ustala sam i zakuhala kavu.
Čudno ali znam kakvu pije. Zapalila cigaretu.

… Znam da ću objaviti post. Iako ustvari ne želim. Nešto me u njemu plaši. Nešto blisko
kao što je miris kog se više ne mogu sjetiti, ali ga zato uredno sanjam s vremena na vrijeme.
Kao i ženu koja ne postoji.