... i Dalmacija, južno od moje Slavonije...
... i tako sve nešto kružim, stopama očevim, a, kao, drugo vrijeme...          |
29.05.2009., petak
... i Dalmacija, južno od moje Slavonije...
28.05.2009., četvrtak
Slavonija. Sjeverno od moje Dalmacije ...
|
Pretoplo za suvislost. Otvaram hladnjak svježih sjećanja. Polijećem prvo malo ka sjeveru, ka Bosutu i Dunavu ...        ... a idući put ću do Dalmacije. Južno od moje Slavonije... |
27.05.2009., srijeda
25.05.2009., ponedjeljak
Kad odrastem...
|
Dok radni ljudi i građani naše prelijepe domovine okružene vanjskim neprijateljima hitaju u tvornice i na polja za bolje sutra, dok se vijori crni dim napretka iz dimnjaka i pršte iskre iz naših čeličana u slavu petoljetke i premudrog vodstva naše države, ja se uvijek jako radujem što živim u malom i mirnom mjestu, čija susjedna mjesta već svojim imenima također govore o spokoju i idili – Žabar i Tišina, na primjer. Kod nas se točno zna, kad je što. Evo recimo, deset do sedam, komšija N. izvede svog kera. Onda susjedov pas u blizini vidi komšijinog kera, pa krene lajati, jer ker slobodno trčkara po meraji, dok je pas u cvingeru, a to je nepravda. Pet do sedam, četvrtkom, dolazi kamion „Komunalca“. On nikad ne stane pokraj vreće sa smećem, nego uvijek prođe, pa malo turira, pa se vraća na rikverc i radi tuttuttuttut. Dok pas laje a ker trčkara, komšija N. mu naglas pojašnjava da požuri sa sranjem jer da komšija mora na posao. Onda oni svi odu, jer komšija ide na minaret izvikivati ezan, pa mora dalje na posao, a prije mora kera odvest doma, pa ga onda ne vidi više susjedov pas pa i on umukne, a smetlari odu (samo četvrtkom), pa onda na treći znak geofizičkog zavoda bude točno sedam sati i krene zvoniti crkva kao da je sudnji dan ili izbori. To onda probudi komšinicu R., onu obloguzu, koja, dok radni ljudi i građani šefljaju zube i peru pazuhe, pali kompresor da spere zvjezdanu prašinu sa auta i bicikla. Najkasnije tada i Prvozakonita i ja osjetimo zov divljine i ustajemo. Tokom dana, kod nas je isto mirno, osim što u našem malom i ubavom mjestu svi imaju prednost na cesti, pa se netko ponekad zabuni pa onda koče ili se sudare ili/i viču na djecu ili na vozače, koji zamalo udare djecu. Iza pola četiri, dobri ljudi koji rade u drđabnim službama krenu doma, pa se malo čuju auti kako arlauču u prvoj brzini, dok od suda i zgrade vlade prođu dvadeset metara do kuća, gdje ti ljudi žive. Ali onda u četiri krene luda ura, krene buka. Od četiri nadalje, ponekad i od pola pet, komšinica R. opet pali kompresor za pranje, jer je dotad naglas razmišljala i veselo pripovijedala prolaznicima o dnevnim dogodovštinama i piti i bureku i kako je ona nekome e baš rekla. Tako da nije imala kad kompresorirati (kompresionirati?), a prašina je svo-to-vrijeme (!) nemilice padala po njezinom autu i biciklu. Pa ona, uz zvuke bešteka, mljackanja i hrkanja odasvud, ona upali kompresor. Umjesto Rachmanyinov 2, takt 2. Da joj klinci ne smetaju, ona ih pusti na ulicu sa motorima i skuterima, a oni jako paze da ne odu na glavnu cestu, pa poput leptirića oko cvijeta kruže pod našim prozorom, sve pod njezinim budnim okom i grlom. Ponekad mislim da oni to zapravo ne vole, jer na licima im ne vidim nikakvu emociju. Ali navodno ni leptiri nemaju emocije na licu. Komšinica R. uvijek se jako trudi da kompresor ne remeti kvalitetnu komunikaciju između nje i muža, pa oni u tih sat vremena malo glasnije viču, ali to je možda zbog djece na motorima. Ponekad čak komšinica poviče za nekim neopreznim vozačem auta, koji projuri tuda. Da će ona njemu majmunu zvati policiju i da kakav je to način, u našoj mirnoj ulici tako juriti, jebo mater majmunsku nekulturnu. Luda ura, koja počne oko četiri, završava oko pola osam. Tada prvo dolazi komšija N. sa kerom, pa zato počne lajati susjedov pas, ali komšija N. ne pojašnjava svom keru da ovaj ima odmah kakati, nego obično prisnim glasom prepričava dnevne zgode i dogodovštine komšinici R., koja ugasi ili ne ugasi kompresor. Onda dolazi muž od komšinice sa svojim autićem sa prikolicom, pa komšija N. ipak krene za kerom da mu veli da se pokaka, dok preko puta laje pas, a klinci se voze na motorima između auta, koji jure i koče. Komšija sa prikolice skida sijaset kosilica i po tucet nekakvih sprava, i sve ih isprobava, jer nekog reda tu mora biti. Ja onda više nemam volje slušati, pa odem na drugu stranu, pa slušam eksplozije i udarce šakama po kostima i škripanje guma iz televizora, jer Prvozakonita se opušta nakon još jednog napornog dana sa ludim i agresivnim strankama. U to vrijeme, ja gledam avionski koridor visoko nad nama i lampice aviona i njihove tragove, ali njih se ne čuje, jer lete visoko. U doba parenja Smrdljivih Martina, tragove aviona visoko na plavom nebu prati tek plastični lepet krila i njihovo lupanje po fasadi i staklima i mojim cvikerima. Kad ja odem u krevet, u dnevnoj sobi su još eksplozije, a komšinica R. prepričava svome mužu, koji uparkirava kosiličad i autad, kako je provela dan i kako je ona nekome danas e baš rekla, kaže on meni, kažem ja njemu, on će, ali ja njemu, da de, da bolan bolan, a on će meni, a ja... Pa se njezin muž prodere da ne čuje od motora, pa ona njemu da je'l on gluh, pa ponovi sve malo glasnije, ili se naljuti pa malo viče. Uto dođe i nagluhi čovjek, koji glasno priča ali sporo jede, i urla na mobitel. Na terasi. Sve to. On nikad ne ostane nakon što oko ponoći dođe policija, pa sve bude tiho i čak se čuju ptice i avioni visoko na nebu nad našom domovinom, pa mene ponekad malo glava zaboli. Prvozakonita misli da imam Pitijespi. Meni je jako drago da imamo kafić u našoj zgradi. Jer prvo nismo imali, pa je bilo tiho. Ali onda su se doselili susjedi. Susjed je ustajao uvijek kad i mi, uz zvon crkve i lavež pasa, i kašljao bi i hripljao i piškio u vodu u veceu na sav glas. Onda bi on otišao, a njegovi mili klinci bi satima lupali skejtbordom po haustoru ili se rolali po stepenicama ili po praznom stanu iznad našeg. Onda se doselio kafić, pa su se susjedi jako bunili da im je bučno od kafića, pa su se susjedi na koncu odselili jer im policija nije mogla pomoći a zabranila im je vaditi osigurače kafića, pa je sad opet skroz tiho, jer smo sami sa kafićem. Ja puno volim našu domovinu i crni dim iz dimnjaka i kad naši radni ljudi i građani i seljaci i poštena inteligencija ujutro krenu u kombinate, u rudnike i na polja. Ali, kao što je moj djed običavao reći, neki se red mora znati. Zato ja jako volim živjeti između Tišine i Žabara, i kad odrastem, ja ću biti inspektor za red i tišinu. |
22.05.2009., petak
Cro Cop versus Max Mosley, i kak ja to ne vidim
/Pazi mene, o sportu idem pisat'... Pile & sise.  /Formulu 1 pratim gotovo trideset godina. Počelo je obljepljivanjem regala sličicama vozača, slaganjem lego – kockica, i naravno crtanjem jurećih bolida i strašnih sudara uz popratne zvukove i ubaljivanje bliže okolice. Prošao sam razne faze; nikad nisam prerastao u fanatika koji samouvjereno lupa godine, statistike i pripadnosti vozača ekipama unatrag dvadeset godina (znam, gdje te podatke elegantno mogu pronaći, ako mi ikad presudno zatrebaju, i to mi je dosta… Čemu krama u tikvi.) Ali uživam slušati zvukove, uspoređivati linije prolaska zavojima, promatrati rad diferencijala i ovjesa, kuteve spojlera i točke promjene brzine; vrtlog kondenzata u otcijepljenoj struji zraka iza stražnjeg krila (kako i zašto, struko mila...  ). No, nakon Sennine smrti, nikad više nisam postao nečiji eksplicitni fan; dio mene ostao je u vremenu Laude, Bergera, Rosberga, Mansella. Više pratim boje nego imena. Ipak, Moje Žene desetljećima znaju da je svaka druga nedjelja uglavnom rezervirana za pivu ili dvije (više dobro nije) i za, molit ću!, mir i tišinu. Pitam se, hvatam li se samo za navike, ili moje vlastite godine pomalo ali nepovratno stvaraju dioptriju demistificirane procjene svijeta oko mene… Ferrari, naime, i zašto više ništa neće biti isto: Odlučila tako Max Mosley i krovna organizacija Formule 1, FIA, stati na kraj astronomskim troškovima razvoja detaljčića bolida unutar striktnih tehničkih limita. Dok neki timovi godišnje troše debelo preko 150 milijuna eura, FIA od 2010 namjerava limitirati godišnji budžet po ekipi na nekakvih 45 milijuna eura za sama vozila. Ekipe se imaju obvezati na takvu „kapu“, a za uzvrat im se dopušta bitno veća sloboda u konfiguraciji bolida i karakteristikama, koje se ukupno iz takvog budžeta daju „izvući“. Ostalima je prepušteno, trošiti po željama i mogućnostima, ali uz restriktivni koncept auta i mnoge limite "otvorenom" razvoju, koji je dosad slovio kao jedan od najjačih argumenata u Formuli 1 uopće. Protestirajući protiv uvođenja takvog „dvoklasnog“ natjecanja i zagovarajući financijski nelimitirani, dakle skupi razvoj i konstrukciju kao jamstvo ekskluzivnosti najjače klase u automobilističkom sportu uopće, Ferrari se pobunio i zaprijetio povlačenjem, uz podršku timova poput Renaulta, Toyote i Red Bulla. Do početka idućeg mjeseca, timovi moraju podnijeti zahtjev za sudjelovanje u prvenstvu iduće godine, a najglasniji u najavljivanju povlačenja iz Formule 1 upravo je Ferrari, dopuštajući time mogućnost prekida pedesetgodišnjeg sudjelovanja u ovom sportu i njegovom globalnom javnom profilu. I dok njihov vozač, Raikkonen, izjavljuje kako će dijeliti sudbinu ekipe i eventualno sa njima napustiti Formulu, Fernando Alonso se jednostavno ne želi natjecati u prvenstvu, koje po njemu više ne bi imalo „kraljevski primat“. Dosadašnji koncept dominacije istih pet, šest timova i uglavnom „brendiranih“ vozača tokom godina dodatno se mijenja najavom mogućeg ulaska nekoliko „bezimenih“ ekipa iz nižih klasa automobilizma. Trenutni je dojam, kako je Formula 1 više nego ikad na rubu radikalne, suštinske promjene i kako evoluira u neki manje "surovo kapitalistički" koncept uvažavanja globalnih okolnosti. Osobno, nisam na čistu, raduje li me naznaka osvještenja (ili oportunističko-bleferske šminke?) ovog sporta u kontekstu vremena koje traži radikalne rezove i redefinicije od globalnog do osobnog nivoa. Trenutno ne mogu sa sigurnošću niti argumentirati, vidim li više smisla u konceptu „manje para, ali manje limita razvoju“ ili pak u perverznom trošenju basnoslovnih suma u potjeri za finesama i detaljima tehnike. Lako bih mogao odlutati u beskonačnost slične usporedbe negdašnje sovjetske tehnike "genijalnošću bez sredstava" sa američkim "šakokapnim" pristupom i usporedivim rezultatima... Kako god, dok ovo pišem, vlasnici timova sjede pri pokušaju dogovora sa FIA-om na jednoj hahtici u modegaškoj marini. A svakom slučaju, više nego ikad, kapital očito više nego ikad radikalizira pristupe u sportu. ... vidim dioptrijom godina svojih... Kratka analogija – MMA, kombinirane borilačke vještine; izvjesna usporedivost „vrhunca“ borilačkog sporta sa Formulom 1. Cro Cop, dakle: Da se razumijemo – ne zagovaram nasilje u svakodnevici. Nisam štemer. Gadi mi se kakofonična diareja medijskog nasilja. /U Formuli, raduje me što kamere više ne prikazuju izvlačenje pilota iz kokpita nakon udesa – sjećamo se, Senninu smrt još smo uživo gledali…/ Utoliko, trebao bih biti protiv medijske eksplatacije MMA – natjecanja, u kojima (za razliku od profi-boksa) pravila, ovisno o samom natjecanju, dopuštaju korištenje laktova, koljena, udarce prema ležećem protivniku. Više načina slične brutalnosti. Ali – ja, eto, nisam protiv. Nisam protiv, jer smatram takvu retoriku licemjernom. Borci MMA nisu prisiljeni (niti retardirani) gladijatori, kako to trenutno pokušavaju agitirati protivnici predstojećeg "pay per view" TV-prijenosa u Njemačkoj; slobodni su ljudi, koji slobodnom voljom, pridržavajući se (ipak postojećih) pravila i (uglavnom) profesionalno odrađuju mečeve. Iako spektakularni, pa i šokantni, takvi susreti brutalnošću i slikama krvi ničim ne nadilaze prosječni američki filmić, kakvih svaku večer imamo desetak istovremeno na televiziji. Ako diskutiramo o nasilju, budimo dosljedni prema vlastiom umu - krv je krv, pa holivudska ili "ringovska". Nakon diskusije o zabrani Paintballa u Njemačkoj (sa čime bih se posve složio jer taj „sport“ definitivno smanjuje ljudski zazor od situacije pucanja na drugu osobu, isto kao i elektronske "killer games"), njemački mediji i političari trenutno diskutiraju o zabrani prenošenja, pa čak i održavanja, MMA – natjecanja u toj zemlji. Na predstojeći „UFC 99“, na kojem će u pokušaju stvarnog povratka nastupiti Mirko Filipović, odlukom Zavoda za mlade u Koelnu ne smiju doći maloljetnici, kako bi se „isključili efekti oponašanja“. Na tu izjavu zakolutah očima... Uz kojekakve dobno nelimitirane Cobre 11, Waterworldove, Matrixe, videoigrice sa Uzijima i Stingerima; uz univerzalnu bezdobnost povodljivih debila (!) - licemjerje čisto… BTW – otkud Mirkec Cro Cop ponovno u UFC-u, i zašto u Europi. Osobno, raduje me, i nadam se - iako sa dozom skepse - da će se naš proslavljeni „fajter“ prije svega dokazati samom sebi u idućim mečevima. Što se prve borbe tiče, 13.6., prognoze mu jesu naklonjene. No, dok hrvatski mediji žongliraju sa špekulacijama o formi, povratku, tituli, većina stranih komentatora na „stručnim“ portalima istinu vidi drukčije... Da, Cro Cop se želi vratiti i da, ima otvorene "račune" i u američkom UFC-u i van njega. Ali, to je bitno samo nama i nekolicini Mirkovih obožavatelja u Aziji. Od toga, a uz toliko stalno novih teškaša željnih slave i titule, pinke za organizatore i medije - nema. Pa to ne bi niti igralo. U situaciji krajnjeg otpora prema medijskoj eksploataciji MMA u Europi, upravo popularni & posrnuli europski borac sa upitnikom underdoga jamči i priču i ulazak sporta na mala euro - vrata – ne maklja se tamo neki kavkaški Fedor protiv tamo nekog prekobarnog Jenkija Liddela, nego naš dečec čast brani. Iz našeg euro - kvarta, sa našeg Mutterland - otoka. To je dobro skužio i američki „šef“ amričkog UFC-a, koji može podići popularnost i gledanost serije u Europi i istovremeno bajkovito graditi tipa, kojeg će onda nakon par uspješnih borbi baciti pred nekog mladog, nabrijanog lava u Klasi Iznad. U svakom slučaju, za UFC, klasični financijski win – win, dok ćemo mi dakle trzati nogicama u naslonjaču, sa daljinskim u ruci vitlati lijeve krošee knjigovođa i urlati „Tooo, Mirko… aaaaaaa… Hrvatskaaaaaaaaa.... “ Velim. Ne znam. Ta dioptrija godina, taj svijet oko mene… A šizio sam prije, kad netko imbecilno veli "lova igra" i slegne ramenima skupa sa Žujom u deset ujutro. Mislim da se moram maknuti. Vis... Vis zvuči dobro… |
19.05.2009., utorak
Žive koke, ružne pločice i što je ostalo
|
Nekih se stvari čovjek jednostavno sjeća, urežu se u pamćenje, postanu kriterij. Nikad neću zaboraviti miris bakine kuće. Niti prvu žensku guzu, koju sam pomilovao. Ili svoj prvi osamnaesti rođendan (sa idućim osamnaestim već je mutno...) Moj je stari zazirao od mobilne tehnike – mobilne, one, davno prije mobitela; one klasično mobilne, iz „Svijeta oko nas“, sa kotačima i krilima. Po mogućnosti, stari je putovao vlakom, striktno u nekom od srednjih vagona, kako bi bio donekle siguran u slučaju sudara. Samo se budale, pojašnjavao bi, voze blizu lokomotivi ili kraju kompozicije. Vozački nikad nije položio; auti su a priori bili lijesovi na kotačima, govorio bi i u prilog teoriji pokazivao kojekakve zloguke podloške i vijke, koje bi pronašao uz cestu. Iako se nikad nije izjašnjavao o koeficijentu sigurnosti užadi za dizala, stan je birao u zgradi bez lifta. Selidbama izblijedjelo dalmatinsko porijeklo uokvirivao bi beskompromisnom vlajštinom, dok bi sjedeći na nekom sigurnom morskom molu kimao glavom nad prizorom glomaznih brodova, koji tek sumnjivom pouzdanošću plutaju površinom. A tek avioni! Otkako je kao mladac navodno sudjelovao u skupljanju krhotina i ostataka nekog drugosvjetskoratnog aviončića i pilota po Kamešnici, avioni su postali sinonim sigurne smrti. Kasnije, očito nesvjestan kontradikcije u vjerovanju, stari bi iz novozagrebačkog stančića uvijek kretao na aerodrom sat - dva prije nego bi neki od stričeva, kojeg bi išao dočekati (živog i zdravog), u Splitu uopće sjeo u avion. Činio bi tako, jer – busevi se kvare. Nikad ne znaš. Kao nježan i znatiželjan mladac, ja sam se zadovoljio tatinim pojašnjenjem, kako željezničke vagone skupa drže - magneti. (Tek sam kasnije spoznao fatalnost znanstvene manipulacije; otac je lagao…) Avioni pak lete, pojasnio je mistično i paušalno, jer imaju jake motore. Nisam ga propitivao, i prihvatio sam kad je neosporivim autoritetom pobio moju ideju da bi se avioni mogli spasiti od pada, kad bi se na njih samo prišarafile dovoljno velike opruge. Ipak, klica baš te ideje mora da je ostala pokretačkom silom, o kojoj i danas u onom istom novozagrebačkom stančiću svjedoče kile i kile dječjih crteža aviona (sa nasmiješenim licima mrava unutra; ljude nikad nisam naučio crtati). Kasnije, nit se nastavila; sa vršnjakom bih se natjecao u „projektiranju“ aviona sa većim topovima i čvršćim krilima; akademske rasprave oko očite genijalnosti njegove ili moje konstrukcije rješavali bismo šakama umuzganim Gringo - prahom od maline, poput svih desetogodišnjaka. Naravno - moji su avioni bili bolji i naravno sam tvrdoglavog prijateljčića svaki put pokušavao urazumiti batinama. (I ne, H., ne duguješ mi zahvalu niti što si kasnije radi mene postao prvak države u judu niti što Ti je akademska titula dulja od mog studentskog staža… )Uglavnom, stari, avioni i ja mali, davno nekad... Popuštajući cvilidretastom kulturnoumjetničkom nastupu svog zakašnjelog & muškog sina jedinca (!), svako toliko stari bi prihvaćao kompromisno rješenje između promatranja satanskih letjelica i nabavke zdrave hrane. Prvo bi se išlo negdje po selima iza Velike Gorice tražiti pravu babu sa pravim kokama, jerbo da su ove sa placa loše. Koke. Pa bi se onda otišlo na aerodrom gledati avione, pa bi se na koncu još i vraćalo kući aerodromskim busom, kao da smo baš i mi eto sletjeli od negdje. Miris kerozina i dizela, parfema i cigareta i avetinjsku grmljavinu tadašnjih aviona zapamtio sam kao mutnu, akvarelsku asocijaciju na daleke, šarene, bogate i nedostižne svjetove, s kojima me tada povezivao tek brundavi „JAT“-ov autobus. U njemu, zadubljen u svoje misli, moj bi stari pokušavao decentno, pod ogromnim novinama, držati šarenu najlonsku torbetinu sa poluživom, polukokodakavom kokicom, čija će krv za koji sat barbarski zašpricati isto tako barbarski uzorak kupaonskih pločica, dok ću ja, pun dojmova crtati avione pune sretnih mrava… Kasnije je sve postalo drukčije, i sa bakinom kućom i sa onom guzom iz uvoda isto, ali… makar izvitoperena i drukčija, neka sjećanja ostaju, poput utočišta ...           |
14.05.2009., četvrtak
Hod po vodi, pričuvna pamet ili - sjedio sam u stanu i plakao
Htio sam post započeti duhom i tonom nekako ovako…: To, jerbo mi je pun kapičak hrvatskog grintanja, njurganja, upiranja prstom, tužakanja, ceketanja. Molim; pa dajte ajmo se malo dignificirati, koristiti vijuge, emocionalnu inteligenciju. Ajmo pozitivno, ajmo rješavat. Ali kad nemreš. Nejde. Mislim, ja sam zbilja probao. Recimo, voda. Ja sam si sebi doma pet puta na godinu, na po par dana. I kao pošten Hrvat, ja bih uredno platio. Kulike - tulike. Kao u bircu; naručiš, popiješ. Platiš. E ali. Dok pivu, rađenu od vode, platiš kao pivu koju si popio, sa vodom to ne ide.Vodu plaćaš po kol'ko si mog'o popit, makar nisi. Ja ne znam, naplaćuje li vodovod pivovarama vodu po paušalu ili po načelu „tko vam je kriv kaj ne delate pive kolko mi nadrukamo vode“. Dobri ljudi i sugrađani iz vodovoda vele, da ne postoji model naplate za mene i meni slične, osim flat rate, paušalno, za dva člana, za tristošezdesetpet dana u godini (ili da mi cijeli Savez boraca da suglasnost za separatistički vodomjer.) Migracije? Trbuhom za kruhom? Commuting? Dual resident? Nikad čuli. Hrvati od stoljeća sedmog imaju biti na jednom mjestu, tu i tako plaćati, i fertig. Kagbogzapoveda. Isto za parkiranje. Tko je meni kriv, što moj tutać pred zgradom u cijeloj godini prenoći desetak puta. Mo'š platit' pauka svaki put ili mo'š platit' parking za cijelu godinu, jednom. Ali hajde, to sam sve već izgrintao, pa velim, okej, pametniji popušta, pa sam zato mislio započeti neo-hrvatski, sa gornjom slikom mira, laminarnog strujanja, skladnog gibanja. Ali kad nemreš. Nejde. Naime, mene je moja Prvozakonita greškom shvatila ozbiljno, kad sam se zapravo zezao da zakaj mi tražimo vikendicu na moru, umjesto da odma' kupimo bajbot-stančić u Hotu. Tada sam naime bio nevin i nisam kužio pojmove „sudužništvo“, „kamata“. Nisam niti razmišljao o „petnaest godina“. Ne, ja sam uredno, kao krme sretan, papao srdelice na svečanom otvaranju naselja, i jako me radovao što nam je dobri striček Tomo nesebično i štosno poklonio građevinske kacige. Naivan i netipično hrvatski neparanoičan, nisam skužio simboliku. Sad kužim. Kaciga, simbol belaja, zvjezdica i kasne pameti. Uz izgubljeno prijateljstvo sa sadašnjim sudužnikom, uz kamatu na Viagri i uz sve to, nemreš ti više zgulit vlažnu hoto-žbuku sa vlažnog hoto-zida. Jerbo niti zida više nema. Samo škulja, a sa nje se ne da gulit žbuka. Utjeha u nasadu autohtonih, samoniklih gljiva u spavaćoj sobi ostaje umjerena. A jer je predstavnik suvlasnika u izbornoj kampanji a jer Održavanje ne može raditi bez njegovog pristanka, rupa je i dalje vlažna, i sve veća. A kamata raste proporcionalno. No, obzirom da je uvijek točno, što mantra Prvozakonita, čin dakle zbilja slijedi um. Pa sam tako ipak & zbilja došao do informacije. Kako se naravno neće raskrampavanje i ponovno izoliranje sporne terase platiti sredstvima iz pričuve, jerbo da je problem naravno u izvedbi. Kako se pak hoće financirati raskrampavanje, ne zna se. Naravno. A kamata na sve veću vlažnu rupu, naravno, raste. Proprcionalno te seksponencijalno. Ali niti tu ja neću grintati, jer, hajde, zašmiramo rupu na mjestu zida, prodamo bajbot-gajbicu, zatvorimo kredit, i u nuli, a živi. Te zdravi, kol'ko je ostalo. Čemu se žderat. Treba gledat pozitivno.  Ali kad nemreš. Nejde. U baznom logoru, u Ishodišnoj Gajbi (IG), iz koje selih, u koju se vraćah, tatekov ajncug umoljčih, jungfer izgubih, voda naime curi. Iz utičnica. Te niz Duplićeve kredence. Jednom sam pola vikenda proveo na krovu zgrade, polaaaako kroz odvod ispuštajući tone i tone nakupljene oborinske vode (polaaaako, kako ne bi poplavio cijeli haustor, jerbo da je kolektor zaštopan, a za odštop nema penezih). Imam pedesetak svjedoka iz zgrade prekoputa. Psujući samog sebe em kao takvog em zbog čemu-plaćam-pričuvu, tako sam dakle proveo dio vikenda, da bi me ovi tu u Orašju po povratku u vilajet zavidno pitali „I - štaima u Zaagrebu?“ Svačeg ima, no, sanacije krova nema. Ima fleka od vode na stropu. Ima pootpadalih komada žbuke. Ima i brdo uplatnica pričuve. Ali, na računu love nema, vele iz GeEsKaGea. Pa da zato nemre bit sanacije. Jer da su na povećanje pričuve pristali oni, koji ionako ne plaćaju. A njima praktički nemreš niš. Jer su penzići, ak su opće živi još. Na moje „I kaj da ja sad radim?“, šef područnog GeEsKaGe me lucidno i korisno izvještava da imam plaćati pričuvu „jer u protivnom slijede opomena, tužba i namirenja troškova sa kamatama.“ (Inače, GeEsKaGe je ona firma, koju pozoveš kad ti curi radijator, pa oni švasanjem spale zid i parkete i razbiju regal, pa vele da neće namirit štetu jerbo da nije dokazivo da su baš oni...) I tako meni dakle oni jedni naplaćuju vodu koju ne trošim. Dok mi na hrpu uplatnica pričuve radi ovih drugih kaplje voda koju ne želim. Treći ne naplaćuju vodu, ali ne daju pričuvu. Ali tu se nemre niš. I zato se vraćam na gornji motiv. Iskona. Smiraja.  |
12.05.2009., utorak
Glavaš, Demjanjuk i ja
|
Krenuvši napisati „U čudu sam“, poput sjene iskrsnula je sumnja. Jesam li u čudu...? Nad Hrvaticama i Hrvatima, koji se na ovo lijepo naše, kakvo & takvo hrvatsko pravosuđe obruše komentarima, kako ono izdaje tu istu državu, za koju je krv livena. Kako i otkud sad ta paranoja? U nama našoj državi ne valja nama našima naše nam pravosuđe? Kako se to šuti na propuh s desna, a reži na propuh s lijeva; okrećemo li to namjerno glavu...? Dakle, ne znam, jesam li u čudu, ili smo opet svi mi, fakat & besČudno, Kutle, Kevo, Kerum. (Hmmm… K, pa K…) Glavaš. A i to… Laički znam da državljanstvo stječeš državom rođenja. Ili ga stječeš porijeklom, ako se o tome izjasniš do osamnaeste godine života. Treći je način, osim kvazisolucije „posebnih zasluga“ a la mudžahedin ili biznis – bata, pet godina prijavljenog trajnog boravka u zemlji, čije državljanstvo tražiš. Ne ide mi gatanje, a i grah mi treba za salatu poslije, ali ili je Brankec G. posebno zadužio Beiherc, ili je pak njegov dvojnik živio u ErHa a on, sve ove godine, u Beiherc. Ili ipak tek navršava osamnaest godinica, al zgledi starejše. Jerbo eto znamo da je stekao Beiherc državljanstvo legalno. M-hm. Dakle, htio sam gore napisati rečenicu, kako sam u čudu. Htio sam i napomenuti uznemiravajuću, noćnomornu facu izmanipuliranog balavca, koji starmlado proročanski govori o Sanaderu i Vječnom Sudu. Njegova pak neretardirana vršnjakinja, dika Crvenog Ćilima, na dodjeli nagrade pokojnom ocu osjeća potrebu pozdraviti – svog psa. Trepttrept. I sad mi je sve to preblesavo i odustajem od nakane. Sušim navlaženi tipkosrednjak i krećem iznova – radi konstrukcije posta, ostavljam gore tek spomen imena Branimira Glavaša (1). Mladi ukrajinski traktorist biva zarobljen od Nijemaca polovicom Drugog svjetskog rata. Slijedom Hitlerove ideje o istrebljenju Slavena i pridržavanju „dresiranih“ slavenskih „Janjičara“ na planiranom teritoriju Reicha, mladac ima izbor, iz sabirnog zarobljeničkog logora ići na prislilni rad i u vjerojatnu smrt, ili pristati na obuku SS-a i postati šegrt smrti, na tankoj oštrici između služenja istrebljenju i vlastite egzekucije. Tisuće žrtava konc-logora kasnije, mladac nakon rata emigrira u Ameriku; stiče državljanstvo. Kad ga sustigne vlastiti životopis, John Demjanjuk (2) gubi državljanstvo SAD-a; biva u sudskom postupku identificiran kao logorski koljač „Ivan Grozni“ i osuđen na smrt. Britanska firma sklapa vješala. Ipak, raspadom SSSR-a, iskrsava nova dokumentacija; Demjanjuk ipak nije Ivan Grozni; kazna je ukinuta, on se vraća u Ameriku, ponovno stiče državljanstvo i slovi kao jednostavan, dobroćudan doseljenik. U dobi od 88 godina, Johna Demjanjuka ponovno hvata vir istrage, koja se njegovom stvarnom prošlošću bavi punih šezdeset godina. Muenchenski sud prije nekoliko je tjedana izdao uhitbeni nalog; i procedura izručenja (u međuvremenu ponovno) apatrida je utvrđena; ostaje tek nužda brzog postupka – u ranijem postupku protiv vrlo starog pripadnika SS-a, njemački je sud uspostavio pravilo kako je u slučaju starog osumnjičenika za očekivati da će „u dogledno vrijeme“ postati procesno nesposoban, što bi dovelo do obustave postupka. (Zapravo, dok ovo pišem, Demjanjuk je upravo sletio u Njemačku.) Osim moralne polemike u kontekstu njemačko – izraelskih odnosa, pravna je dilema priče o Demjanjuku odgovornost podređene osobe, koja je izvršavala zapovijed suprotnu apstrakciji pravnih uzusa i etike u oblaku baruta i krvi. Posebno u Njemačkoj, ova tema poput sjene je nadvijena nad društvo od kraja Drugog svjetskog rata – profesori, inženjeri, računovođe, istočnonjemački „drugovi“ iz Stasija sa nacističkom prošlošću u „sivim brojkama“, potiho su se i neprocesuirano utopili u društvo… Ostaje činjenica - etika, moral i osobna prosudba oprečni su logici zapovjedne strukture i logici vojnog ustroja, a pravosuđe nema standardiziran pristup tematici. Predmet Demjanjuk time otkriva novo područje primjene prava u slučaju „najmanjih među malim ribama“. Njemačko pravosuđe još je 1976. odlučilo kako „pripadnici vodova smrti … načelno ne bi trebali biti optuženi…“, čak i ako su bili „posljednja karika u lancu mašinerije ubijanja, poput (neposrednih) izvršitelja egzekucija“. Slijedom ove retorike, oslobođeno je i dvanaest pripadnika SS-a iz „logorske uprave“, uz jedinu iznimku onih, kojima je dokazana pretjerana brutalnost. Krug moralne dvojbe nad konkretnim zbivanjima rata ostaje; pojedinačne situacije, možda razumljive u masovnoj psihozi, vremenskim odmakom i zaživljavanjem normi civilnog društva ostaju poput uraslog trnja, ponekad tek pod flasterom propagande pobjednika. Koliko je bitan, koliko mijenja a koliko je licemjeran proces poput ovoga Demjanjuku, omatorjelom slugi zločina? ... Nisam Glavaš. Nisam Demjanjuk. Pa zašto onda i ja (3) u nizu?! Jer sam dakle ipak u čudu; potihom, ali trajnom. /Prije svega, osobni stav o sudskom postupku protiv Demjanjuka izvlačim iz analogije – do kraja svojih dana neću prežaliti, što moj osobni obiteljski krvnik, Honecker, nije doživio presudu, pa makar na samrti…/ Dvojim nad tragikomedijom ratnog prava, koje ti fino nalaže da na neprijateljskog vojnog padobranca ne smiješ pucati, dok ovaj maltene nije sletio. Ma nu nego! Prisjećam se i nečije rečenice na moje pitanje, čemu upucavati kljakaste babe – reče mi čovjek – „Ako si siguran da Ti neće pucati u leđa, ha, Ti nemoj prvi…“ Entiđavla… Ostaje mi i sjećanje na mirnodopski divnu osobu, koja mi je pričala o ratnom motiviranju vojnika „ulovljenom babom“. Bitno više, mutno, i nepovratno izgubljenih detalja, sjećam se sela svog oca i fragmenata priče, iz koje pamtim tek da širokim pogledom sa balature zapravo u drači uz suhozid gledaš i neoznačeni grob nekog balavca, kojeg je metak pronašao posljednjih dana rata, onog, pretposljednjeg. I sjećam se još – mislio sam da se sjećam – i grma malo iznad djedove kuće, i kamena, kojeg sam podigao kako bih vidio ostatke vojničkog šljema i par komada podeblje kosti. "Talijan", rečeno mi je tada, uz slijeganje ramenima i zvuk spuštanja kamena. Kažem, mislim da se toga sjećam, jer sam to mjesto pokušao radi vlastite savjesti i nečijeg spokoja kasnije prepoznati - bezuspješno. Znam tek – „tu negdje“ i „bilo“. Čemu dakle ovaj post? Nisam siguran. Još jedna blogoterapija procesuiranja vlastitih polupotisnutosti, možda. Zasigurno pak spoznaja, kako se svih nas TIČE. Nekad, nekako, srest ćemo se opet sa nekim Glavašem ili Krajišnikom, herojem ili zločincem, skladištarom ili doktorom, divnim ocem ili beskrupuloznim egzekutorom, koji nas je upleo u skrupule osobnosti, retorike, pripadnosti ili suživota nad tuđim kostima. I ta će osoba – ili će ti ostaci šljema, ili taj pogled na malu visoravan – poput čarobnog pijeska u naše oči baciti žuljava zrnca dvojbe o nama samima … (Dakle, ipak jesam u čudu…) |
11.05.2009., ponedjeljak
Što mi je otkrila Julijana M.
|
Pokojnog I. upoznao sam donekle slučajno. U opisu posla bilo mi je pratiti rad skupštine, polarizacije interesa, inicijative, pomijeranja težišta kvazilokalne kvazipolitike – uglavnom aktivnost minornih iznenađenja, podosadna, puna smješkanja, koje prestaje okretom glave sugovornika u prolazu. Među sivkastim govornicima sivkastog glasa i instantne retorike male sredine, obično bi moju pažnju privukao uočljivo visok čovjek melankoličnog pogleda, pomalo vjetrenjačastih gesta i inteligentnog, ali gotovo dječačkog nastupa, kojeg je brada i uvijek nekako preduga kosa činila još karakterističnijim. Podsjećao bi, apelirao, zahtijevao, gestikulirao, i uglavnom cijelim nastupom ispunjavao siluetu rutiniranog političara usred važnih problema, vizije i misije. Uglavnom isto tako, lokalna bi ga politikantska vučad dočekivala i sjekla baš u tom poluprikrivenom dječaštvu. Kasnije bi - ponekad i prije - dolazio u našu kancelariju, konzultirao se, diskutirao. Njegov iskonski, pomalo sanjarski dosljedan angažman tim se manje poklapao sa mojom slikom opore posavske političke polugroteske. Sretali bismo se ponekad na nasipu (imali smo i zajedničku prijateljicu); vremenom sam sam sebi morao priznati kako stvarno ispada da uvijek I. pozove na kavu ali da ju obično ja platim – nije mi bilo bitno, i poziv bi me uvijek obradovao; sjedenja bi ponekad bila nepričljiva; par riječi, pogled ka Savi, ili pak njegova gorljiva bujica ideja i očekivanja, koja me uvijek podsjećala na uzaludnost držanja vode u dlanu, dok protiče među prstima. Ostajao bi mi osjećaj kako sjedim sa pubertetlijom, čija je inteligencija bila krhka idealima, neovdašnja, neovovremena, usamljivačka. I platio bih tako još jednu kavu, dok bi I. uz ispriku, gotovo hipnotizirano, mjerio minutažu i montažu priloga o radu skupštine na kafićkom televizoru… J. sam upoznao iz vrlo vodenjačke znatiželje, i unatoč neartikuliranom pravilu, kako zapravo ne želim virtualna poznanstva bloga pokušavati pretočiti u stvarna, ovosvjetska, glasovna i tjelesna. Zgodna, dominantna, jaka mlada žena uplela me u tempiranu kavopriču, koja mi se motala glavom i par sati kasnije, dok sam vozio otužnim jesenskim sumrakom Slavonije. Nekako usput, J. mi je ispričala kako je pred završetak svoje knjige nazvala drugu J. da zamoli za predgovor svom književnom prvijencu, i kako su obje J. ostale zatečene – druga J., poznata autorica, prethodno je bila napisala priču o zapletima i traženjima mlade žene, upravo te J., koja će ju netom kasnije u zbilji zamoliti za predgovor. Na književnu večer sa Julijanom Matanović – sa tom drugom J. - došao sam gotovo slučajno; do pet minuta prije početka dvojeći o pivi na terasi ili kulturnoj priredbi u uspavanom Orašju. Ispočetka gotovo djevojački nesigurnog, zadihanog glasa, J. je pričala o svojim selidbama i potrazi za porijeklom između Bosne, Slavonije i Zagreba (precizno svjestan svojih dvadeset selidbi, pratio sam njezinu priču, u istoj vječnoj potrazi za ionako suvišnom definicijom vlastite pripadnosti). Naplavine, koje putuju istom rijekom neizvjesnog, otrgnutog, ka nekom tamo nečem i negdje, ali time - zajedno... I što sam duže slušao glas, koji se iz jedne anegdote u idući odgovor smirivao i poprimao zvuk rutine, to više kao da sam slušao vlastite misli i promatrao kaleidoskop vlastitih bljeskova sjećanja. U njemu, u sve užim krugovima, umor od svrstavanja. Lucidni načelnik Gradačca, Ferhat. U digresiji o mistici literature, crtica o J., nepoznatoj autorici, čija je priča već unaprijed napisana ležala u ladici Julijane M. Digresija o curama sa Filozofije i susjednoj menzi mog, strojarskog faksa. Ja, sad, tu. I cijelo vrijeme, poput duha, u finom tkanju usputnog, uglavnom neimenovanog spominjanja – I. I., za kojeg tada nismo vjerovali kako zbilja ima partnericu, niti kako je ta partnerica dapače uvažena spisateljica – I. je, eto, djelovao je poput usamljenog dječaka, koji uvjerljivo priča snove; u skupštini bi govorili, „bez obaveza i odgovornosti“.. Čak se pričalo, I. je postao otac - onaj isti, pomalo usamljenički, idealistični, ogorčeni I., kojeg sam posljednji put vidio na nasipu, samog, sa gotovo prevelikim sunčanim naočalama na ispijeno mršavom licu, sa kavom pred sobom, i koji je jedva primjetno kimnuo glavom u znak odsutnog pozdrava. Taj I. sada kao da je bio prizvan, u zagušljivoj dvoranici lokalnog restorana, na godišnjicu njegove smrti, u pogledu Julijane Matanović u tjelesa na stolicama, u njezinom glasu, u elegantnom, odmjerenom ogolijevanju vlastitog postojanja - punom ljubavi, poštovanja, ponosa. Snage, vrlo ženske. Filigranskiji, slojevitiji prikaz odane ljubavi, mislim, nikad nisam čuo. Julijana Matanović naravno je te večeri zaslužila pljesak. I njezine ću knjige sad naravno pročitati. Naravno – valjda. Ali u tom trenu, ostao sam sjediti u gomili, sa osjećajem prisutnosti pomalo vjetrenjačastog – ili je točnije reći, donkihotovskog? – I., uz blagu nelagodu gotovo zamišljajući njegov dječačko – umorni smješak i kap gorčine, koju bi sigurno pronašao i u ovoj sceni pljeskača njegovoj Julijani, u njegovom Orašju. Zatečen spoznajom trenutnog sklapanja tuđih fragmenata životnih usputnosti, imena, likova i priča, u moj vlastiti put, jedini, sad i ovdje, izišao sam prije protokolarnog koktelčića. Gotovo začuđen, pred dvoranom nisam nikoga vidio… |
07.05.2009., četvrtak
Ston - kraj još jednog kruženja regijom...
|
Ne sjećam se točno, kako sam se prvi put obreo u Malom Stonu. Kao i u masi sličnih životnih sličica, mogu samo pipkati unatrag u izmaglici sjećanja i pretpostavki; pravocrtnost, onu istosmjernu sa svojim sada, ne mogu više pouzdano dozvati u memoriju. Jedna varijanta mog sjećanja je da sam iz šibenske vojarne došao na vikend posjetiti suprugu, koja je bila na seminaru u Neumu, i kako smo sa njezinim kolegama završili na večeri u divnom restoranu uz more. U toj varijanti sjećanja, imao sam dvadeset i sedam godina; vrijeme predinternetsko i predmobitelsko, neposredno poratno; supruga je za poslom napustila zemlju; bio sam kratko ošišan i dvadesetak kila lakši i sa poluzavidnim interesom sam promatrao društvance, koje nonšalantno tamani školjke i vino, dok se meni bilo vratiti među goluždrave, balave ročnike, u karantenu vlastitih životnih prekretnica, iz koje će me život otpuhati kontra svim logikama i očekivanjima. Druga verzija, ne manje pretenciozna biti istinitom, sugerira mi moju dvadeset i osmu godinu; plaću još neumjerenije veliku od masivnog terenca, kojeg sam (zatomljavajući nevjericu nad obratima sudbine) spuštao od Tuzle do Mostara pa južnije, prateći Neretvu do ušća i skrećući dalje na jug. U toj se slici pojavljuju Frankobaskijac David, Švedoaustrijanac Helmuth, Irac Brian i ja; pjeva nam neka tamo Cesaria Evora; tragedija jedne zemlje i mandat organizacije, za koju smo radili, sugerirali su važnosti i imunitet od prolaznosti vlastitog vremena. I opet riblji restoran, školjke i vino. I novootkrivena navada vikendaških odlazaka na more, poslije posla petkom, u Prapratno; na večere obavezno u Ston... Obje varijante mog sjećanja poput akvarela stapaju se u nejasnu sliku, ugodno nostalgičnu, i u uvijek isti osjećaj obaveznog skretanja sa Jadranske magistrale i vijuganja Pelješcem. Deset, dvanaest godina tako; makar i jednom godišnje, u prolazu – Ston, poput sunčevog sata vlastite ugode prolaznosti … I Mali Ston, neizostavna riblja juha, pokoja kameničica, rižota, rožate… „Kapetanova kuća“, jednom riječju… Wikipediju prepuštam zainteresiranima; tek - Ston. Najstarija morska solana u Europi. 1359., Dubrovačka Republika utvrđuje ga spajajući Ston i Mali Ston dvostrukim bedemom, tada najdužom obrambenom fortifikacijom u Europi...        U povratku sa Mljeta, ostavljajući iza sebe sjeverni kraj stonske zidine i malostonsku kulu Toljevac sa svojim pavlovljevskorefleksnim djelovanjem na naše nepce, sitosmiješni vozimo prema Metkoviću i kratko stajemo na ušću rječice Norin u Neretvu. Godinama, prolazili smo kraj Kule Norinske jureći na trajekte, večere, ka sjeveru, ka jugu… Uglavnom, turska utvrda za obranu od upada od mletačkih galija, sagrađena u petnaestom stoljeću. Povijesni putopisac Evlija Čelebija opisuje ju kao zdanje od sedam katova; recentna istraživanja potvrđuju kako su dva kata uistinu naknadno uklonjena, kako bi se spriječilo tonjenje zgrade i temelja, koji se nalazi pet metara pod močvarnom zemljom. Mijenjajući gospodare, kula je navodno čak bila i vjetrenjača, a 1934. lokalno stanovništvo ističe na njoj kršćansku pripadnost, okrećući spomen – ploču od sadašnje ceste, ka Neretvi, koja je još tada bila glavna prometna poveznica sjevera i juga…  Nad Veležem se nadvijaju oblaci; na vijestima slušamo o tuči i odlučujemo krenuti na sjever, ka našem muškatnom Orašju. Dok Prvozakonita vozi kraj skretanja za Međogorje i slapove Kravice na Trebišnici, dok prolazi Blagaj i Bunu i bez imalo respekta šofira kroz Čelebiće, iz kojih su - navodno & zaboga! - moji čukundjedovi krivonogo zabrzali ka Zagori; dok bacam pogled ka odvojku za Boračko jezero i dalje na Istok prema predivnom kanjonu Rakitnice, u mislima mi se vrte prizori posljednjih dva, tri svjesno proživljena i usputno ubložena tjedna, Mostar, Mogorjelo i Počitelj, Bosut, Dunav, Mljet, Ston… Povijest, priče, lica, mirisi… „Lijepa li je, čija li je…“ reče preksinoć na književnoj večeri, usput, Julijana Matanović. I zbilja… Lijepa li je … |
05.05.2009., utorak
Mljetopis
|
KAD se uzme Vihora, volje, dvjestotinjak pari gojzerica, dva Čička, petnaestak sati hodanja u tri dana, magičnih imena mjesta, plaža i vrhova poput Polače, Veliki Planjak, Montokuc, Saplunara; kad se doda otok u jezeru na otoku – uz malo dobre volje i par ritmičnih pokreta dobije se – Mljetska rapsodija. Dobri šjor Barbieri ne bi propustio dodati mirtu, česminu, vrijesak, žalfiju. Bakalović bi napomenuo ponešto o srdelama u divnom ulju. Naravno, par ceketavaca našlo bi nešto za svoju dušu njurgavu – isto tako naravno, ma koliko bili dio folklora, ne remete dojam. Ne mogu ga poremetiti. Jer - Mljet ostaje božanski otok… Gubeći sat vremena u prometnoj gužvi oko Sarajeva na putu na jug, pitao sam se, koliko zapravo smisla ima, nakon dvije godine ponoviti prvomajski susret sa planinarima iz raznih hrvatskih udruženja na Mljetu. Uz toliko drugih, nepoznatih mjesta na rastućoj listi fotoplaninarskih destinacija, premišljao sam smisao reprize, i taman prolazeći sa Prvozakonitom negdje ispod Trebevića prema Pelješcu zaključio (potiho & usebno), kako je to, opet, kao sa rijetkom ljubavnicom. Neke stvari trebaju stalnost, perspektivu, koja tek promjenama nijansi daje konstantu prisnog kroz vrijeme. Najkasnije u mističnom jednosatnom zastoju sjeverno od Konjica, moja su se meraklijsko – humanistična promišljanja i radost predstojećem susretu Mlječana – vikendaša istopila u frustraciji neprekidne kolone, koja je poput fine turpijice odnosila minutu po minutu planirane pravovremenosti za dolazak na posljednji trajekt sa Pelješca za Mljet... Lokalni policijot na Konjičkom raskršću vjerojatno je nazreo moje bijesom ispucane kapilare iza sunčanih cvikera – on je bio jedini očiti uzrok kilometarskog zastoja. Koristeći sav ženski šarm i lakat, Prvozakonita je ubijedila dobre policajce na granici u Doljanima da nas propuste mimo kolone. Kolonetine. Što carinika par metara dalje nije impresioniralo, dok je hitrošću pripite kornjače preturao po prtljažniku i slovkajući si u bradu pojašnjavao, kako nam do trajekta treba još najmanje sat vremena, pa kako vrlo vjerojatno nećemo stići za preostalih tričetvrt sata... Preskačem granicu kraj Ne-Uma… Testisovito pretičem pelješke vozače, koji kao naslijepo migolje zavojima ka Prapratnom… Kad ono – „Porozina“. Trajekt, kojeg sam kao balavčić crtao… Ta ista „Porozina“! Kao stara cura u formalinu bezvremenosti… Krma sa spuštenom rampom - kao apsolucija. Cerek samozadovoljno - nevjerični. I onda… Mljet. Uz veliku zahvalu starom „Vihoru“ Miši i njegovom dobrom duhu, Gogi; uz naklon lucidnim, neponovljivim pričicama i trudu nepoderivog vodiča Marina Perkovića, uz mahanje Nadi, Ivani, Dubravki, Dobrili, Dudi i uz zločesti izbelj Inoj Suputničkoj Muščadi, koja je radi pukog amblema „PD Čičak“ na tekstilnom nadsisju moje curice obnevidjela za ljepote Mljeta – tu zasad prekidam priču… O pogledu na Ston sa zidine drugi put…                 |
