Marketing
Žive koke, ružne pločice i što je ostalo
Nekih se stvari čovjek jednostavno sjeća, urežu se u pamćenje, postanu kriterij.
Nikad neću zaboraviti miris bakine kuće. Niti prvu žensku guzu, koju sam pomilovao. Ili svoj prvi osamnaesti rođendan (sa idućim osamnaestim već je mutno...)
Moj je stari zazirao od mobilne tehnike – mobilne, one, davno prije mobitela; one klasično mobilne, iz „Svijeta oko nas“, sa kotačima i krilima.
Po mogućnosti, stari je putovao vlakom, striktno u nekom od srednjih vagona, kako bi bio donekle siguran u slučaju sudara. Samo se budale, pojašnjavao bi, voze blizu lokomotivi ili kraju kompozicije.
Vozački nikad nije položio; auti su a priori bili lijesovi na kotačima, govorio bi i u prilog teoriji pokazivao kojekakve zloguke podloške i vijke, koje bi pronašao uz cestu.
Iako se nikad nije izjašnjavao o koeficijentu sigurnosti užadi za dizala, stan je birao u zgradi bez lifta.
Selidbama izblijedjelo dalmatinsko porijeklo uokvirivao bi beskompromisnom vlajštinom, dok bi sjedeći na nekom sigurnom morskom molu kimao glavom nad prizorom glomaznih brodova, koji tek sumnjivom pouzdanošću plutaju površinom.
A tek avioni!
Otkako je kao mladac navodno sudjelovao u skupljanju krhotina i ostataka nekog drugosvjetskoratnog aviončića i pilota po Kamešnici, avioni su postali sinonim sigurne smrti.
Kasnije, očito nesvjestan kontradikcije u vjerovanju, stari bi iz novozagrebačkog stančića uvijek kretao na aerodrom sat - dva prije nego bi neki od stričeva, kojeg bi išao dočekati (živog i zdravog), u Splitu uopće sjeo u avion. Činio bi tako, jer – busevi se kvare. Nikad ne znaš.
Kao nježan i znatiželjan mladac, ja sam se zadovoljio tatinim pojašnjenjem, kako željezničke vagone skupa drže - magneti. (Tek sam kasnije spoznao fatalnost znanstvene manipulacije; otac je lagao…) Avioni pak lete, pojasnio je mistično i paušalno, jer imaju jake motore.
Nisam ga propitivao, i prihvatio sam kad je neosporivim autoritetom pobio moju ideju da bi se avioni mogli spasiti od pada, kad bi se na njih samo prišarafile dovoljno velike opruge.
Ipak, klica baš te ideje mora da je ostala pokretačkom silom, o kojoj i danas u onom istom novozagrebačkom stančiću svjedoče kile i kile dječjih crteža aviona (sa nasmiješenim licima mrava unutra; ljude nikad nisam naučio crtati).
Kasnije, nit se nastavila; sa vršnjakom bih se natjecao u „projektiranju“ aviona sa većim topovima i čvršćim krilima; akademske rasprave oko očite genijalnosti njegove ili moje konstrukcije rješavali bismo šakama umuzganim Gringo - prahom od maline, poput svih desetogodišnjaka.
Naravno - moji su avioni bili bolji i naravno sam tvrdoglavog prijateljčića svaki put pokušavao urazumiti batinama.
(I ne, H., ne duguješ mi zahvalu niti što si kasnije radi mene postao prvak države u judu niti što Ti je akademska titula dulja od mog studentskog staža… 
)
Uglavnom, stari, avioni i ja mali, davno nekad...
Popuštajući cvilidretastom kulturnoumjetničkom nastupu svog zakašnjelog & muškog sina jedinca (!), svako toliko stari bi prihvaćao kompromisno rješenje između promatranja satanskih letjelica i nabavke zdrave hrane.
Prvo bi se išlo negdje po selima iza Velike Gorice tražiti pravu babu sa pravim kokama, jerbo da su ove sa placa loše. Koke. Pa bi se onda otišlo na aerodrom gledati avione, pa bi se na koncu još i vraćalo kući aerodromskim busom, kao da smo baš i mi eto sletjeli od negdje.
Miris kerozina i dizela, parfema i cigareta i avetinjsku grmljavinu tadašnjih aviona zapamtio sam kao mutnu, akvarelsku asocijaciju na daleke, šarene, bogate i nedostižne svjetove, s kojima me tada povezivao tek brundavi „JAT“-ov autobus. U njemu, zadubljen u svoje misli, moj bi stari pokušavao decentno, pod ogromnim novinama, držati šarenu najlonsku torbetinu sa poluživom, polukokodakavom kokicom, čija će krv za koji sat barbarski zašpricati isto tako barbarski uzorak kupaonskih pločica, dok ću ja, pun dojmova crtati avione pune sretnih mrava…
Kasnije je sve postalo drukčije, i sa bakinom kućom i sa onom guzom iz uvoda isto, ali… makar izvitoperena i drukčija, neka sjećanja ostaju, poput utočišta ...
Post je objavljen 19.05.2009. u 11:51 sati.