Cro Cop versus Max Mosley, i kak ja to ne vidim
/Pazi mene, o sportu idem pisat'... Pile & sise.  /Formulu 1 pratim gotovo trideset godina. Počelo je obljepljivanjem regala sličicama vozača, slaganjem lego – kockica, i naravno crtanjem jurećih bolida i strašnih sudara uz popratne zvukove i ubaljivanje bliže okolice. Prošao sam razne faze; nikad nisam prerastao u fanatika koji samouvjereno lupa godine, statistike i pripadnosti vozača ekipama unatrag dvadeset godina (znam, gdje te podatke elegantno mogu pronaći, ako mi ikad presudno zatrebaju, i to mi je dosta… Čemu krama u tikvi.) Ali uživam slušati zvukove, uspoređivati linije prolaska zavojima, promatrati rad diferencijala i ovjesa, kuteve spojlera i točke promjene brzine; vrtlog kondenzata u otcijepljenoj struji zraka iza stražnjeg krila (kako i zašto, struko mila...  ). No, nakon Sennine smrti, nikad više nisam postao nečiji eksplicitni fan; dio mene ostao je u vremenu Laude, Bergera, Rosberga, Mansella. Više pratim boje nego imena. Ipak, Moje Žene desetljećima znaju da je svaka druga nedjelja uglavnom rezervirana za pivu ili dvije (više dobro nije) i za, molit ću!, mir i tišinu. Pitam se, hvatam li se samo za navike, ili moje vlastite godine pomalo ali nepovratno stvaraju dioptriju demistificirane procjene svijeta oko mene… Ferrari, naime, i zašto više ništa neće biti isto: Odlučila tako Max Mosley i krovna organizacija Formule 1, FIA, stati na kraj astronomskim troškovima razvoja detaljčića bolida unutar striktnih tehničkih limita. Dok neki timovi godišnje troše debelo preko 150 milijuna eura, FIA od 2010 namjerava limitirati godišnji budžet po ekipi na nekakvih 45 milijuna eura za sama vozila. Ekipe se imaju obvezati na takvu „kapu“, a za uzvrat im se dopušta bitno veća sloboda u konfiguraciji bolida i karakteristikama, koje se ukupno iz takvog budžeta daju „izvući“. Ostalima je prepušteno, trošiti po željama i mogućnostima, ali uz restriktivni koncept auta i mnoge limite "otvorenom" razvoju, koji je dosad slovio kao jedan od najjačih argumenata u Formuli 1 uopće. Protestirajući protiv uvođenja takvog „dvoklasnog“ natjecanja i zagovarajući financijski nelimitirani, dakle skupi razvoj i konstrukciju kao jamstvo ekskluzivnosti najjače klase u automobilističkom sportu uopće, Ferrari se pobunio i zaprijetio povlačenjem, uz podršku timova poput Renaulta, Toyote i Red Bulla. Do početka idućeg mjeseca, timovi moraju podnijeti zahtjev za sudjelovanje u prvenstvu iduće godine, a najglasniji u najavljivanju povlačenja iz Formule 1 upravo je Ferrari, dopuštajući time mogućnost prekida pedesetgodišnjeg sudjelovanja u ovom sportu i njegovom globalnom javnom profilu. I dok njihov vozač, Raikkonen, izjavljuje kako će dijeliti sudbinu ekipe i eventualno sa njima napustiti Formulu, Fernando Alonso se jednostavno ne želi natjecati u prvenstvu, koje po njemu više ne bi imalo „kraljevski primat“. Dosadašnji koncept dominacije istih pet, šest timova i uglavnom „brendiranih“ vozača tokom godina dodatno se mijenja najavom mogućeg ulaska nekoliko „bezimenih“ ekipa iz nižih klasa automobilizma. Trenutni je dojam, kako je Formula 1 više nego ikad na rubu radikalne, suštinske promjene i kako evoluira u neki manje "surovo kapitalistički" koncept uvažavanja globalnih okolnosti. Osobno, nisam na čistu, raduje li me naznaka osvještenja (ili oportunističko-bleferske šminke?) ovog sporta u kontekstu vremena koje traži radikalne rezove i redefinicije od globalnog do osobnog nivoa. Trenutno ne mogu sa sigurnošću niti argumentirati, vidim li više smisla u konceptu „manje para, ali manje limita razvoju“ ili pak u perverznom trošenju basnoslovnih suma u potjeri za finesama i detaljima tehnike. Lako bih mogao odlutati u beskonačnost slične usporedbe negdašnje sovjetske tehnike "genijalnošću bez sredstava" sa američkim "šakokapnim" pristupom i usporedivim rezultatima... Kako god, dok ovo pišem, vlasnici timova sjede pri pokušaju dogovora sa FIA-om na jednoj hahtici u modegaškoj marini. A svakom slučaju, više nego ikad, kapital očito više nego ikad radikalizira pristupe u sportu. ... vidim dioptrijom godina svojih... Kratka analogija – MMA, kombinirane borilačke vještine; izvjesna usporedivost „vrhunca“ borilačkog sporta sa Formulom 1. Cro Cop, dakle: Da se razumijemo – ne zagovaram nasilje u svakodnevici. Nisam štemer. Gadi mi se kakofonična diareja medijskog nasilja. /U Formuli, raduje me što kamere više ne prikazuju izvlačenje pilota iz kokpita nakon udesa – sjećamo se, Senninu smrt još smo uživo gledali…/ Utoliko, trebao bih biti protiv medijske eksplatacije MMA – natjecanja, u kojima (za razliku od profi-boksa) pravila, ovisno o samom natjecanju, dopuštaju korištenje laktova, koljena, udarce prema ležećem protivniku. Više načina slične brutalnosti. Ali – ja, eto, nisam protiv. Nisam protiv, jer smatram takvu retoriku licemjernom. Borci MMA nisu prisiljeni (niti retardirani) gladijatori, kako to trenutno pokušavaju agitirati protivnici predstojećeg "pay per view" TV-prijenosa u Njemačkoj; slobodni su ljudi, koji slobodnom voljom, pridržavajući se (ipak postojećih) pravila i (uglavnom) profesionalno odrađuju mečeve. Iako spektakularni, pa i šokantni, takvi susreti brutalnošću i slikama krvi ničim ne nadilaze prosječni američki filmić, kakvih svaku večer imamo desetak istovremeno na televiziji. Ako diskutiramo o nasilju, budimo dosljedni prema vlastiom umu - krv je krv, pa holivudska ili "ringovska". Nakon diskusije o zabrani Paintballa u Njemačkoj (sa čime bih se posve složio jer taj „sport“ definitivno smanjuje ljudski zazor od situacije pucanja na drugu osobu, isto kao i elektronske "killer games"), njemački mediji i političari trenutno diskutiraju o zabrani prenošenja, pa čak i održavanja, MMA – natjecanja u toj zemlji. Na predstojeći „UFC 99“, na kojem će u pokušaju stvarnog povratka nastupiti Mirko Filipović, odlukom Zavoda za mlade u Koelnu ne smiju doći maloljetnici, kako bi se „isključili efekti oponašanja“. Na tu izjavu zakolutah očima... Uz kojekakve dobno nelimitirane Cobre 11, Waterworldove, Matrixe, videoigrice sa Uzijima i Stingerima; uz univerzalnu bezdobnost povodljivih debila (!) - licemjerje čisto… BTW – otkud Mirkec Cro Cop ponovno u UFC-u, i zašto u Europi. Osobno, raduje me, i nadam se - iako sa dozom skepse - da će se naš proslavljeni „fajter“ prije svega dokazati samom sebi u idućim mečevima. Što se prve borbe tiče, 13.6., prognoze mu jesu naklonjene. No, dok hrvatski mediji žongliraju sa špekulacijama o formi, povratku, tituli, većina stranih komentatora na „stručnim“ portalima istinu vidi drukčije... Da, Cro Cop se želi vratiti i da, ima otvorene "račune" i u američkom UFC-u i van njega. Ali, to je bitno samo nama i nekolicini Mirkovih obožavatelja u Aziji. Od toga, a uz toliko stalno novih teškaša željnih slave i titule, pinke za organizatore i medije - nema. Pa to ne bi niti igralo. U situaciji krajnjeg otpora prema medijskoj eksploataciji MMA u Europi, upravo popularni & posrnuli europski borac sa upitnikom underdoga jamči i priču i ulazak sporta na mala euro - vrata – ne maklja se tamo neki kavkaški Fedor protiv tamo nekog prekobarnog Jenkija Liddela, nego naš dečec čast brani. Iz našeg euro - kvarta, sa našeg Mutterland - otoka. To je dobro skužio i američki „šef“ amričkog UFC-a, koji može podići popularnost i gledanost serije u Europi i istovremeno bajkovito graditi tipa, kojeg će onda nakon par uspješnih borbi baciti pred nekog mladog, nabrijanog lava u Klasi Iznad. U svakom slučaju, za UFC, klasični financijski win – win, dok ćemo mi dakle trzati nogicama u naslonjaču, sa daljinskim u ruci vitlati lijeve krošee knjigovođa i urlati „Tooo, Mirko… aaaaaaa… Hrvatskaaaaaaaaa.... “ Velim. Ne znam. Ta dioptrija godina, taj svijet oko mene… A šizio sam prije, kad netko imbecilno veli "lova igra" i slegne ramenima skupa sa Žujom u deset ujutro. Mislim da se moram maknuti. Vis... Vis zvuči dobro… |
