Vidim u Jutarnjem, raspisao se moj zagrebački plac – susjed Jergović o Željku Kerumu.
Ne želim svrstavati Miljenka Jergovića u neki fah, posebno ga ne želim etiketirati po kad, gdje ili zašto. (Dapače!)Pročitao sam neke njegove romane, uglavnom su mi se dopali hvatanjem detalja, nijansi. „Buick Rivieru“ samo sam odgledao – nastala je na Jergovićevom predlošku i kao ekranizacija me osvojila.
To dakle o Jergoviću.
Željko Kerum bio mi je – u masi poluprominencije i kojekakvih gljivoposlijekišnih poslijeratnih instant- biznismena tek onaj Vlaj sa presmiješnom frizurom. Pomalo poput Ćesića & Rojsa; lik koji ti zbuni motoriku, pa ne znaš, bi li se smijao sa suzom u oku ili zabrinuto kimao nijemom glavom.
Sticajem životnih slučajnosti, nekako sam se u jednom trenu u vremenu obreo u masi brzopoteznih jednokratnika u Njegovoj Službi. Promišljajući susret, bio sam posve siguran u svoj ma-neš-ti-njega & ne-padam-ja-na-to – gard. Par sati kasnije, čovjek me, otprilike, imao.
Ne želim ovdje raditi reklamu za tajkuna sa kvalifikacijom bagerista i aspiracijama vladara. Ne mislim ulaziti u sve manevre oko splitskog GUP-a, u legalnosti, legitimnosti. Niti u procjene dobrog ukusa, iskrenog ili manipulativnog.
Tek - sa istim prodornim pogledom tipa „Prosjaci i sinovi“, sa nervoznim smješkom, vulgarnim svođenjem na samo njemu trenutno bitnu poantu i doslovno brdskom pragmatičnošću; sa ponovljenim gestama osobe, koja definitivno nije sitne duše i nema problem sa otvaranjem vlastite privatnosti, čovjek me ostavio potpuno lišenog mog nešto ranijeg spreadsheet - stava, kako neće-mene-on i kako neš-ti-njega.
Upleo me u dojam bezrezervnog igrača, hedonista koji začudno potiskuje ili začudno ignorira masu logika, rizika i uzusa "normalnog" svijeta i urbaniziranijeg hohglanc-poslovanja; koji se poigra mnogim nulama i potom posve opušteno i nonšalantno zadrijema prije ručka.
Zbunila me slika čovjeka koji instinktivno, precizno i detaljno sondira poantu i inzistira na rješenju, ali u istom trenu kao da već gubi interes i okreće se novoj igračci, još spektakularnijoj.
Ali ostalo mi je sjećanje na jutarnju kavu uz Rivu – stalno netko prilazi, pozdravlja, vuče u stranu – pomalo kao „Kum“ Brando, dok šeće uličnom gužvom u nabavci voća…
Naravno, voljeti i voljeti moć nije isto. Ali u to, kao ni u polemiku, je li ŽK ispod posttranzicijskog tepiha subjekt ili objekt, niti ne mislim ulaziti.
Jergović u svom osvrtu postavlja tezu, kako su Keruma „proizveli“ poltroni i „štekeri“, kako je poput Miloševića začarao mase i kako će kolektivno buđenje biti gorko, ukoliko dakle šjor Kerum zauzme fotelju gradonačelnika.
Pada mi na pamet da se ova scena ponavljala dovoljno puta u tranzicijskoj Hrvatskoj u raznim varijantama, a da smo, zaboga & valjda, nešto dosad naučili… (?)
Mogu se donekle složiti sa skepsom, kako bih sam doživljavao "svog" gradonačelnika, koji se ima vremena igrati svojim hotelima, jahtama, trgovinskim lancem i ubaljenim Vlajinjicama, a sve to u poštovanju vladavine prava, u interesu pola milijuna ljudi, punim radnim vremenom izabranog dužnosnika na funkciju čelnika drugog po veličini i snazi grada u Hrvatskoj.
No, kako god bilo, licemjerna je polemika oko Keruma, je li bolje zaposliti masu ljudi za crkavicu, ili im solidarno domahivati srednjakom, dok čekaju na burzi rada. Suočimo se – svijetom vlada kapital, a salonskom tajkunu poderanih gaća ionako nitko ne bi vjerovao.
Kako god dakle okrenem, u Kerumovom slučaju prednost je ujedno mana, jačina ujedno slabost.
Shvaćam što se Jergoviću ne dopada, i mogu se čak donekle složiti.
Ali - ne vjerujem da su Željka Keruma stvorili poltroni. Poltroni i mediokriteti, čak niti hrvatski, nisu dovoljno propulzivna masa za takvo što, ako nema druge, oštrije ingredijence.
Dapače, ajmo kontra, ne znam da je ikad ikakav Nadpoltron pokrenuo pravosudnu mašineriju kako bi dokrajčio polušuškanja i poluistine i uspostavio vlastiti integritet u zamjenu. Sve ostaje na potihom, hrvatsko-ka-und-kaovski grintavom molu. Jer to netko, (i uvijek, pazi vraga, sa strane dotepen u nekoj gradaciji) diže prašinu. Ostavlja tragove. Urezuje se u svijest, dok mi fino forcimerski njurgamo i čekamo da se zvijezde poklope u svijetlu budućnost.
Ukoliko je dakle Jergović u pravu, prvi ću ja obući majicu sa natpisom – „I ja sam stvorio Keruma“.
Da mi nije glupo čovjeka opsjedati, rado bih Jergovića idući put, uz plac – kavu, pitao, nije li problem sa Kerumom možda ipak u podneblju, mentalitetu, instrumentariju. U našoj vlastitoj veličini.
Jer kako god okrenuli, let's face it – nismo velika nacija Schoengeista, koja će iz priurbanizirane gomile iznjedriti salonske pudlice sa refleksom vođa - predatora. Niti smo baš nešto poznati po radikalnim prosvjedima, slijedom kojih glave padaju u interesu moralne katarze i kvalitativnog skoka.
Da, Željko K. je neortodoksan, i prije ga mogu zamisliti kao vođu gradilišta, nego kao vođu grada. Ali, ostaje mi pitanje... Nismo li svi mi, nije li ova naša mala zemljica stvorila tog i takvog Keruma? Ne zaslužujemo li ga onda takvog, što olako i licemjerno osporavamo?
Nije li licemjerno, svu šupljokraciju, sva falša posla, sve mediokritete i pasivnosti jednog pribalkanskog društva negativne selekcije personificirati u jednoj osobi, koja svojom kaotičnom propulzijom plijeni pažnju, i nju onda, perući se od vlastite građanske odgovornosti i svijesti, javno satanizirati u ime vlastitog povijesno-podaničkog, prikrajačkog krivovjerja o – sebi samome?
Mislim da nam takvima baš i treba i Kerum i buđenje – upravo da na & iz konkretne, dinamične situacije naučimo reagirati, prepoznavati, podržavati ili se pak argumentima distancirati uz jasnu alternativu, kojoj onda i doprinosimo. Treba nam da se osjetimo prozvani i izazvani – sudjelovati djelima.
I zato ću sa polusmješkom pratiti lokalne izbore u Splitu i nadati se Smojanskoj tragikomediji u Velome Mistu …
|
...
/ 
- očekivao fascinantan pogled. 
