Skupljokletstvo
|
Ne znam, zašto mi nikako ne liježe Swarovski – Svrakovski. Možda jer ne volim svjetlucave predmete. Možda jer imam jako podvojen osjećaj prema zgođušnoj, zmijolikoj lokalnoj dilerici, koja moju Prvozakonitu uredno snabdijeva robom, svaki put ju provodeći kroz famozni zvučni zid, kako joj baš taj komad fali i kako će tek sad biti potpuna. Pa se tako desi da, poučeni ranijom provalom, to malo zvizdarija, satova, lančića sakrivamo po stanu i okolici. Sakrivamo tako dobro, da svako malo nešto sumanuto tražimo. Bezglavo i uzaludno. Pa se tješimo da je u zagrebačkom stanu. Pa da ovo, pa da ondje. Tako recimo, Prvozakonita se sjeti nekakvog lančića od Svarovskog - Svrakovskog. Ne, nije ga posudila mami, babi. Ne, nije ga ostavila u Zagrebu. Nije niti u tenisici. Vrag mi mira ne dajući, pridružujem se potrazi. Kroz džepove svih njezinih devet jakni i sedam sakoa. Pa kroz sedam putnih torbi i kofera. Pa potragom u devetnaest pretinaca u autu pronađem zbilja svašta, ali ne i vražjeg Svrakovskog. (Zbilja, skeptično odmjerim i onu svraku u proletu - čudno ona mene gleda. Već dugo…) Pa se dam na obje police, sve tri stalaže i jedanaest ladica u kupaoni. Plus dvije košare i par škatulica. Svrakovskog nema, mi ludi. Večer pala. (Jutro kasnije, pred okicama mi još blešči film premetanja kojekakvih tubica, posudica, bočica sa kojekakvim vunder-kremama moje Prvozakonite. Brojao sam do 48. Pa odustao od brojanja. Oko polovice.) I veli tako moja Prvozakonita, da di je vjenčana haljina moje Frau majke. Koju je Prvozakonita nekad nosila. Pita mene. Kao da je ja nosim ponekad. Ispadne da je haljina, koju je moja baka šivala polovicom prošlog stoljeća (onak na glokn, pa sa apgemufncigerima), vjerojatno humano preseljena u nekoj od neoznačenih crnih vreća suvišne robe u puničinu vikendicu. Gdje završava sav suvišni tekstil i ini kramobofl bez prepoznatljive Zemaljske misije. Ja, sav jadan. Da moja bakica, da moja mamica. Da moja haljinica. Jutro kasnije, pred okicama mi blešči film, u kojem nemrem kroz vrata proć' od upitnika nad glavom mi mojom. Jer da - mamica, bakica, haljinica. Ali sve i da iskrsne i uskrsne – što bih ja s time? Vjerojatno ubacio u kofer, kojeg dvije decenije premećem kao mačka mlade po ondje i po tamo, jer je u njemu – odijelo mog oca. I što dakle s time…?! (Trenutno kofer poput sfinge čuva preparirana i prašnjava glavurda ogromne štuke, koju je stari vlastoštapno ulovio nekad pradavno, dok su i štuka i on bili živi. Prizor... samo takav.) Pa si tako isto onda gledam makete aviončića. Em ih tražiš na internetu, pa obilaziš dućan, pa ti fali bojica 992614 (znalci shvaćaju dimenziju problema). Pa danima stan smrdi na ljepilo i boju, a ti kriviš kičmu i imaš ispucale kapilare u okicama. I kad je sve gotovo, još neko vrijeme strepiš, da ne bi neki hajvan svojim neukim, kobasičastim kažiprstom odlomio UHF-antenicu od tri milimetra. I agresivno mrziš prašinu, koja Ti bezobraznom upornošću pada po uratku i prekriva sve one naljepničice od po pola milimetra. Poslije – kao sa koferom sa odijelom i bez haljine. Niš i nikam. Mrzi, drži (omiljena izreka mog omiljenog punca). /Prije sam to sa avionima rješavao tako, da bihOHOom zasuo i zapalio, recimo, motor br. 3, pa bi moj dobri Iljušin iz spirale – u visini kata ispod – negdje oko drugog kata upao u duboko prevučeni let – frka svih „T-Tail“ – konfiguracija – i uz štropot se razbio na pločniku pred zgradom. Er Kreš investigejšen pravi. Sad imam skrupule, to tako rješavati. Dok opet ne podjetinjim sa adekvatnim papirima. Za par godina./ Sad bih još mogao u sadističkoj bložanskoj autokraciji na ovu nisku nanizati i biser sa slikama. Ja naravno imam razumijevanja za Prvozakonitu, koja ne shvaća da ja moram deset puta za redom slikati Mjesec, kako bih vidio, s kojim postavkama slika najbolje ispada. Moja je suprugica realnoegzistentni model; koji crni Mjesec, da crni (osim kad mu zakanta nakon dovoljno Jegera). Ali ista ona ljuti se istim žarom na mene nedužnog šengajsta, jer se bunim – dapače odbijam – kod Njezinih stalno slikati onaj nepopravljivo tupavi, reperski ponavljajući motiv tata-mama-baba-susjeda-mačji rep, svi ukočeno nasmiješeni, pa sve to u sto poza i 26 slika bez pripadne okupacije. Jerbo. Te slike. Em ih prenijet u komp. Pa probrat (a zašto si onu izbrisao, ti mrziš moju familiju, ceket, kreket). Pa doradit slike po potrebi i zasluzi. Pa na CD. I onda se desi. Kao sa Svrakovskim, kao sa haljinom, kao sa maketicama aviona. Desi se – besmisao. CD završi na hrpi CDa. Nikad, ali nikad, tata, mama, baba, susjeda i mačji rep nisu pitali za te slike. Za niti jedne od svih tih slika na svim tim CDima. A o stotinama govorim. Ima ih k'o ženine kozmetike. Umjesto odlomka o slikama, dalo bi se i o skupljačkom nagonu Fejsbukovskih frencova (kad se već nema Čarls Bukovskih). Dalo bi se i o skupljanju izvitoperenih memorija na zastarjele karnalne stranputice i one, o kojima dnevnici ne postoje jer ih nema. Osim ako iskrsnu.  Dakle, uglavnom. Koja smo mi bagra skupljačka…. A čemu? Što je svrha? Turiti ibermenš-srednjak među filigranske kazaljke neumitnog vremetijeka? Zubima zaustaviti mlinsko kolo, koje nam svojom drvenom klepetaljkom prosipa preostala zrnca vaktije Zemaljske? Lančićem protiv borica? Aviončićima protiv porezne prijave? Fejsbukom protiv asocijalnosti tipkoklepeta? Ma mislim. Kajda nije bilo dost ćeće skupljat bobice. ...Da Svrakovski... Uglavnom, odoh čeknut Fejs, pa opet potražit Njezinog Svrakovskog. A i punica je htjela da joj ispržim slike. Da može pokazat babi. Viva Vječnost. |
