Lopta, blato i ine bližnjeljubne preduskršnje kontemplacije
|
Htio sam danas zapravo u maniri Jele Žužineka reći pokoju o životnoj spoznaji, kako je nepromišljeno oženjenom čovjeku sa udanom ženom u autu skrenuti na poljski put, kojeg on ne pozna. Jer stvar može, očekivanju suprotno ali ne manje spektakularno, završiti zaglavljivanjem u blatu, traktorskim odglavljivanjem, busenjem trave na krovu auta i inim neugodnostima, koje nisu niti približno garnirane pridjevom „postkopulativno“. Onda sam shvatio da je Jelo Žužinek u dugoj i teškoj stvaralačkoj krizi i da pokušava redefinirati sadržaje i forme. A uviđam i da mladi kolega Vedran M. trenutno sasvim solidno drži tu štangu Cose Nostre oliti naše stvari, dok ja u vlastitom prostoru, uz zajamčenu diskreciju i visoke higijenske navike, džentlmenski potiho skupljam realnoegzistentni materijal. Za Uskrs Jele Ž. Dakle, ne sa tuđom ženom i sa svojim autom u neispitano blato! Jer stvari su okrugle poput lopte, neizvjesne, o čemu onda svaki bolje medijski minutirani trener zna lakonski reći – ha čujte, nikad se ne zna; lopta je okrugla… Zato lopte nikad nisam naučio ljubiti. S njima se nikad ne zna. I eto me na temi. Zamisli da si prezaštićeni klinac – jedinac, k tome zakašnjeli sin arhaičnog, starijeg oca i prenježne majke mlade. Živeći pod neminovnim staklenim zvonom, naravno ti je onda motorika groteskna, pluća nerazvijena, množine uglavnom nepregledne. I naravno si uvjeren da su van staklenog zvona sve same klice i mikrobi, koje zamišljaš poput boljih jastoga i paukova – ptičara (maštu imaš...) I onda zamisli par kratkih rezova u vremenu i kako si odjednom nasred školskog igrališta. Plingplongpuf! Nogomet. Naravno tvoj tatek nije od sporta, ma niti ga je gledao na televiziji, osim Sinjske alke. A jedinu loptu, koju si kao klinjo dobio za rođendan, istog si trena intuitivno bacio kroz prozor, posve nezainteresiran čak i za njezin let sa petog kata. I sad si dakle na školskom igralištu. Nemaš kud. Niti loptu baciti. I onda ta rulja oko tebe krene trčati uzduž i poprijeko, i jedni si loptu dodaju, a drugi ju oduzimaju; posve besmisleno. I onda se nekako dokopaš okruglog zla, zamahneš štrkljastim nožurkom i, u nevjerici, gledaš kako lopta ulazi u gol. Golman te gleda otvorenih usta, bez teksta. Rulja zastala. Frizfrejm. U idućem kadru dobio si batine, jer si zabio gol svojima, a ne njima. Ma, kako svojima, njima, pa svi smo svoji; dekavci, no ?! I tu se onda desi jedna od onih traumatičnih prekretnica životnih. Od tog dana, znaj da ćeš uvijek stajati kao mulac na igralištu, dok dva kapetana biraju ekipe. Ostat ćeš zadnji, kao truli krumpirić, i kad neminovno budeš, posljednji, pridodan jednoj ekipi, odjednom točno vidiš kako si izazvao podjelu dekavaca, surovost hijerarhije i socijalni biciklizam. Polovica rulje posprdno se smije drugoj polovici, ovoj, u kojoj ćeš ti igrati. Jer ćeš za njih igrati. Da si u međuvremenu shvatio da golovi nisu isti, veze nema. Izbrendiran si, i kad i za trideset godina sretneš dečke iz razreda, uvijek ćeš im u očima vidjeti loptu. Prokletu loptu. (Ista ta i takva lopta jednom će doći tako niotkud i tako te pogoditi u uhatu glavu sa cvikerima, da ćeš se tek malo kasnije probuditi na zemlji, gluh i nijem, a dobro drug Pališaški, nastavnik tjelesnog, isprepadano će te gledati i pridizati. Plastične cvikere, slijepljene flasterom, nosit ćeš još dosta dugo.) E sad zamisli da je prošlo puno godina i da si donekle ublažio agresijom protkanu fobiju od lopte. Iako si od rukometa odustao, zavolio si kasnije odbojku – možda zbog baltičkog pijeska, možda zbog hormonalnijih asocijacija. Kuglao si; i to su neke, kao, lopte. I inače si se pomirio sa tjelesnim donekle; pakao sprava kompenziran je medaljom za skok u vis, streljaštvom, boksom… I okej, tako si onda odrastao i napokon nekad pušten iz obaveze tjelesnog. Mir i dobro. I onda se opet desi. Da si, odrastao, formiran, svjestan mogućnosti i rizika, ali posve drugog nauma - blamabilno zaglavio u blatu. Uvodno naznačeno. Ali jer te sport naučio borbi i istrajnosti, taktici i strategiji, ti se ne predaješ. Čekaš priliku. Nova igra, nova nafaka. Nekad, negdje, na drugom terenu, sa drugom ekipom, doći će tvojih pet minuta. Dapače, nećeš samo asistirati nečijem uletu; ne, ti ćeš sam uletiti. Zabiti. Gol. Koliko situacija nalaže. I zbilja... Ali... opet (nebesa!!) lopta ... Nogomet kao sredstvo ciljem opravdano... I zbilja (2), dojam je ostvaren. Mlađi, agilniji mužjak privukao je pažnju zgodne mlade ženke. Proljeće u zraku. Miris trave. Zuj pčelica. Rika jelena. Za „Opstanak“ snimat'. Ali onda se dakle opet desi. Zadihan, sa pivom u ruci, postaješ bolnog stiska u zglobu svjesniji od Njezinog udivljenog treptogleda. U idućem kadru, doktor zadovoljno kima glavom nad rentgenskom slikom fragmentiranog zgloba, skroz kao u medicinskom leksikonu. I ponudi ti izbor. Dviju mogućih bolnica za operaciju. Umjesto gola, umjesto inih pokreta trijumfa, odsutno gledaš olovku, koju kirurg pet puta za redom brzo zabija u skicu nekakve rupičaste pločice. Tak, tak, … - pet puta – niš vam to nije, kaže, ma mladi ste vi još; mi to rutinski radimo… I što reći. Lopta je i dalje okrugla. Blato je i dalje zamkovita stranputica. A Jelo Ž. u ovo preduskršnje doba ćuti arju mladotravnatu, češka solidan ožiljak… i kontemplira... |
