Problem pa(r)kiranja
|
Ispada da ja sve više postova počinjem konstatacijom zbunjenosti. Evo opet. Jednom na godinu odem posjetiti svoju Frau Mutter. Nije uvijek u istom terminu. Ponekad rujan, ponekad listopad, kako kad (ovo pišem, brojeći u glavi i džepu druge nazive; sori ak mi se kaj spremešalo). Posljednjih par godina, Frau Mutter u njemačkom Wittenbergu (V. bi rekla, u Vritembergu) obilazim uglavnom potaknut njezinim jadikovkama o hiperaktivnom susjedu u stanu iznad, njezinim proklamacijama selidbe sad & odmah. Posljednjih par godina – ponavljam ovo kao stilsku figuru, dočaravajući repetitivnost – uglavnom odlazim od tamo sliježući ramenima, jerbo Frau Mutter ima divni, nenasljedivi talent, trenutnim ljepilom spojiti petlju nerješivih problema u beskrajni niz. Tako, dakle, moje slijeganje ramenima samo djeluje kao nervozni tik. A nije. Ustvari sam samo zbunjen na odlasku. Od tamo. Jer, kad god dođem kod svoje Sive Pantere, taman tih par dana u godini, na početku ulice je veliki natpis – zatvoreno zbog sanacije. Jedina neasfaltirana ulica u Writtenbergu uvijek se sanira (sama sebe sigurno ne, ali mi Rvati smo mističan narod, pa tako velimo) baš, kad ja krenem skrenuti u nju. Pa nemam gdje parkirati. Pa sam dakle zbunjen, kao što sam uvodno rekao. /Pojam parkinga molim pamtiti, on je poanta posta./ A čin slijedi um. Veli moja Prvozakonita. Tako, ja kad naUMIM da rukom ne potegnem vazu i da moram paziti, vaza odmah preventivno sama skače sa stola. (Ovo tek razrađujem u komercijalno smislenu ideju.) A jer čin slijedi um, ja se dakle ne dam zbuniti tek tako, jerbo točno sagledavam i predmnijevam vazopade i zbunjitis. Pa umno preveniram. O čemu je uostalom snimljen i poznati film. „Mission Impossible“. Dakle ne dam se ja zbuniti pričom svoje Frau Mutter. Koja seli iz Vritemberga sad i odmah a upravo ide vidjeti stan tamo u susjedstvu koji joj se ne sviđa pa će dakle u Zagreb kojeg ne voli ali ipak je njoj najbolje ne mrdati nikud, ali pod uvjetom da zna, koju ću joj sobu u Zagrebu dodijeliti prije nego odseli u dom, obzirom da se ne seli. I sad se ja dakle pitam: Gdje parkirati? Nju ili ju. Jer gle. Sama živi u prevelikom i preskupom stanu. Stari (zapravo zgrada i ona su generacija; poput gazde i pesa, i škripijeju slično). Rijetko se vidimo. Svako dvaespet godina, Frau Mutter selila se iz jedne zemlje u drugu. Već se ponekad svađa sama sa sobom. Da sad opet mijenja zemlju, svađala bi se dvojezično; ne bi ni Ahtisari & Rehn raspleli više, bošsačuvaj. Da mi dakle ostane u Vritembergu, nije dobro. Da se meni useli, još više nije dobro. Kud ju parkirati…?? Iako je u Rvackoj zaradila pemziju nakon dvaespet godina krampanja, ona u Rvackoj nema pravo na dom. Jerbo da nema domovnicu. Koju nije imala niti kad je plaćala poreze i doprinose. U privatno odlagalište nepokretne gerijatrije neće. Jerbo da će tek oko devedesete biti stara i za dom. Ona bi - parking za seniore. Gdje može kako hoće i sama za sebe, ali da parking ima čuvara i zvonce i parking-majstora, koji ipak može pomoć, ako se recimo uparkirava unatrag, sa prikolicom, pa se zaglavi. Ili takvo što. Te dakle, zbunjena je moja Siva Pantera, kako to da takvog etablismana nema nigdje u Našoj nam Lijepoj. Upala mi mater u tržišnu rupu. I sad, gdje parkirati. Nju ili ju. Premišljam zbunjen. Dok čin slijedi um, a ja premišljam reakciju na recentni urgentozov moje Frau Mutter, da dođem po nju i sav njezin namještaj. Jer da je susjed opet em piškio u pola ponoć, em ujutro opet, 63 decibela. Veli Frau Mutter. Izmjerila bukomjerom i uredno protokolirala. Pretpostavljam, da će ulica u Vritembergu biti opet zatvorena za parking. |
