Marketing
Outing oženjenog muškarca
Ćiro B. jednom je uveo riječ optirati. Optirati, ne kao gaziti ukrug, nego kao opcija. Pa ti onda - optiraš.
Uveo je i riječ galvanizirati. Valjda te tu nešto nabije. Električno. Da prostiš.
E pa eto dakle, ja optiram za dugogodišnje ljubavnice.
Imate svoje ure, svoje kutke drugima neprimjetne. Imate male rituale, tajne sastančiće. Poznajete se godinama, znate što iritira i kako zaobići gužvu. Vjerni ste. Si.
Ponekad uspijete provest par dana skupa, ponekad je vremena taman za zadihanu partijicu na brzaka.
Eto, mene to galvanizira. Deklariram se. Priznajem, sad i ovdje. Urbi et blogi.
Uključujući i preskok logičnog pitanja za mojim moralom i za postojanjem i imenom trajnožareće supruge, koju onda tako bezdušno i javnopriznato varam, meni dakle Zagreb dođe poput dugogodišnje ljubavnice…
Južina Klare i štropot vlakova. Park mladenaca sa spomenikom Stipe Sikirice i sa negdašnjim stablom, pod kojim sam u kolicima ležao, dok bi stari čitao novine. Mješoviti zbor kojekakve ptičadi u pola pet ujutro u divnom parku Brodarskog instituta.
Zrinjevac. (Zrinjevac posebno.) Pogled iz Hebrangove na HNK – studentska soba Tadabuduće Prvozakonite, kod gazda Lovre…
„Mimice“ na Jurišićevoj – divno, kultno, svim vremenima prkoseće mjestašce, u koje me nekad pradavno iniciirao pokojni stari, uz srdelice i vino…
/Sjeća li se netko još Mate Plazibata i njegovog „Foto Momenta“ sa drvenim konjićem na ulazu u Maksimir?/
Drago mi je da Zagreb nema luku.
Uz kolodvore i aerodrom, onda bi i luke povezivao sa ukrasnim ožiljcima kvazitrajnih odlazaka i kvazikonačnih povrataka…
Dakle, dugo godina smo skupa, ta moja ljubavnica i ja; nikad posve, nikad trajno, ali dugo, jako dugo…
Jučer smo se ponovno sreli, na kratko samo; nismo mogli na duže nikako. Bez puno uvoda i tlapnosti romantike, na brzaka smo, gotovo pragmatično, odradili nekoliko poza, i rutinski i novo i spokojno i uzbudljivo… Prožeti jedno drugim, kratko smo šutke zastali nasmiješeni pod popodnevnim suncem…
Rutina rastanka poput plašta je zavila još jedno novorođeno, sjetno radovanje idućem susretu… Ne, nismo zaustili kako Niti jedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe… - patetično bi bilo.
Par trenutaka kasnije, osjećajući još miris svoje ljubavnice na košulji, sa zalazećim suncem za leđima, udomio sam se između bijelih crta i limene ograde autoputa…
Hasta prontito, mi vida…
Post je objavljen 08.04.2009. u 11:03 sati.