Marketing
Driving Miss Daisy - Hercegovinom
Nikako da se odlučim, kako ovaj post uvesti.
Moj se stari nadao da će mi supruga biti Hercegovka. "Radi, štedi, šuti". Poput teksta negdašnje reklame za "Gorenje" - vešmašine.
Onda sam mislio otpočeti kao nekidan, aluzijom na ljubavnicu, konstatacijom da postoje susreti, koji su vječni u ljubavi i fascinaciji, rijetki, ali uvijek sa ushitom, uvijek sa sjetom rastanka i nadom novom povratku.
Sad mi se čini, kako postoji veza ova dva moguća uvoda:
Lik supruge, moja Prvozakonita - Miss Daisy iz naslova posta i istoimenog filma.
Dugogodišnja ljubavnica, čiji nisi ali joj se uvijek rado vratiš, makar u prolazu - Hercegovina. /Ovo nije post o nacijama i politikama, jerbo Auzmišovski Red sad nalaže sloj Lakoće, pa nemojte sad........ 
/
I ja, spona između ovo dvoje - Driver svoje Prvozakonite Miss Daisy, koja je morala do Mostara, zum-zum.
Šetamo od "Ere" ka Starom mostu... Miss Daisy u polušali polunjurga - "Pa čemu si kupio stativ za fotoaparat, kad ga sad nisi ponio..." 
Idućeg jutra, Prvozakonita alias Daisy borila se za pravdu.
Mene je kopkalo, što je to spisateljica Juli Zeh vidjela onkraj križa nad brdom Hum - a propo, "Tišina je zvuk", divan knjižuljak... Možda sam zbog šarmantne Juli - čita se po Karadžiću; ne po Danielu Popoviću 
- očekivao fascinantan pogled.
Nekako... Ne znam...
Sa puta ka Čitluku, lijevo se odvaja šljunčani put, koji kraj simboličnih postaja Križnog puta vijuga ka vrhu.
Ispod križa, Stari most se ne vidi, a na niži obronak mi se nije silazilo - negdje sam krajičkom oka vidio natpis "Mine" (?!). Sam križ... Hm.
Ne volim jake geste, kvantiteta mi uvijek djeluje poput varljive sjene kvalitete...
Ponekad sam prebrz. I sam velim.
Sa još dobrih tri sata vremena za ubiti, u maniri Drajvera Mis Dejzi odlučujem... Ne, ne krknut janjetinu u deset ujutro, nego skoknuti do Mogorjela.
Arheološko nalazište kraj Gabele, južno od Čapljine, ostavlja me i ovaj put pomalo zbunjenim; ne "liježe" mi; pomalo poput Medvedgrada, ni original, ni kopija... U svakom slučaju, sagradiše dobri ljudi u 4. stoljeću imanje opasano bedemom, sa jednokatnom palačom i trijemom. Stoljeće kasnije, naiđoše Vizigoti... Oni kao oni...
U povratku ka Mostaru, u Počitelju zapravo nisam mislio stati. Ali, eto, i dalje sam prebrz.
Počitelj... Jedno od mjesta snimanja "Konjanika". Počitelj. Vikendica M.-inih roditelja. Počitelj, poput štacije nekog Andrićevog konjanika...
... i i dalje prebrz.
Oblači se; u daljini grmi. Daisy Prvozakonita javlja da završava. Ja taman doručkovnu pivu završavam.
Ručkić u "Teatru"; mladac zbilja skoči s mosta. Otkazujem planiranu popodnevnu kavu sa jednom subložnicom; vrijeme je povratku...
Između Vrapčića i Jablanice, prolom oblaka; nepunih pet sati kasnije - Orašje... (650 kilometara Behasanijom, bez ijednog zaustavljanja policije... Čudo, hehehe!)
Pod tušem, neartikulirane asocijacije na ljubavnicu, sretne, umorne...
Sanjam pse i konje.
Post je objavljen 24.04.2009. u 12:37 sati.