Mljetopis
|
KAD se uzme Vihora, volje, dvjestotinjak pari gojzerica, dva Čička, petnaestak sati hodanja u tri dana, magičnih imena mjesta, plaža i vrhova poput Polače, Veliki Planjak, Montokuc, Saplunara; kad se doda otok u jezeru na otoku – uz malo dobre volje i par ritmičnih pokreta dobije se – Mljetska rapsodija. Dobri šjor Barbieri ne bi propustio dodati mirtu, česminu, vrijesak, žalfiju. Bakalović bi napomenuo ponešto o srdelama u divnom ulju. Naravno, par ceketavaca našlo bi nešto za svoju dušu njurgavu – isto tako naravno, ma koliko bili dio folklora, ne remete dojam. Ne mogu ga poremetiti. Jer - Mljet ostaje božanski otok… Gubeći sat vremena u prometnoj gužvi oko Sarajeva na putu na jug, pitao sam se, koliko zapravo smisla ima, nakon dvije godine ponoviti prvomajski susret sa planinarima iz raznih hrvatskih udruženja na Mljetu. Uz toliko drugih, nepoznatih mjesta na rastućoj listi fotoplaninarskih destinacija, premišljao sam smisao reprize, i taman prolazeći sa Prvozakonitom negdje ispod Trebevića prema Pelješcu zaključio (potiho & usebno), kako je to, opet, kao sa rijetkom ljubavnicom. Neke stvari trebaju stalnost, perspektivu, koja tek promjenama nijansi daje konstantu prisnog kroz vrijeme. Najkasnije u mističnom jednosatnom zastoju sjeverno od Konjica, moja su se meraklijsko – humanistična promišljanja i radost predstojećem susretu Mlječana – vikendaša istopila u frustraciji neprekidne kolone, koja je poput fine turpijice odnosila minutu po minutu planirane pravovremenosti za dolazak na posljednji trajekt sa Pelješca za Mljet... Lokalni policijot na Konjičkom raskršću vjerojatno je nazreo moje bijesom ispucane kapilare iza sunčanih cvikera – on je bio jedini očiti uzrok kilometarskog zastoja. Koristeći sav ženski šarm i lakat, Prvozakonita je ubijedila dobre policajce na granici u Doljanima da nas propuste mimo kolone. Kolonetine. Što carinika par metara dalje nije impresioniralo, dok je hitrošću pripite kornjače preturao po prtljažniku i slovkajući si u bradu pojašnjavao, kako nam do trajekta treba još najmanje sat vremena, pa kako vrlo vjerojatno nećemo stići za preostalih tričetvrt sata... Preskačem granicu kraj Ne-Uma… Testisovito pretičem pelješke vozače, koji kao naslijepo migolje zavojima ka Prapratnom… Kad ono – „Porozina“. Trajekt, kojeg sam kao balavčić crtao… Ta ista „Porozina“! Kao stara cura u formalinu bezvremenosti… Krma sa spuštenom rampom - kao apsolucija. Cerek samozadovoljno - nevjerični. I onda… Mljet. Uz veliku zahvalu starom „Vihoru“ Miši i njegovom dobrom duhu, Gogi; uz naklon lucidnim, neponovljivim pričicama i trudu nepoderivog vodiča Marina Perkovića, uz mahanje Nadi, Ivani, Dubravki, Dobrili, Dudi i uz zločesti izbelj Inoj Suputničkoj Muščadi, koja je radi pukog amblema „PD Čičak“ na tekstilnom nadsisju moje curice obnevidjela za ljepote Mljeta – tu zasad prekidam priču… O pogledu na Ston sa zidine drugi put…                 |
