Hod po vodi, pričuvna pamet ili - sjedio sam u stanu i plakao
Htio sam post započeti duhom i tonom nekako ovako…: To, jerbo mi je pun kapičak hrvatskog grintanja, njurganja, upiranja prstom, tužakanja, ceketanja. Molim; pa dajte ajmo se malo dignificirati, koristiti vijuge, emocionalnu inteligenciju. Ajmo pozitivno, ajmo rješavat. Ali kad nemreš. Nejde. Mislim, ja sam zbilja probao. Recimo, voda. Ja sam si sebi doma pet puta na godinu, na po par dana. I kao pošten Hrvat, ja bih uredno platio. Kulike - tulike. Kao u bircu; naručiš, popiješ. Platiš. E ali. Dok pivu, rađenu od vode, platiš kao pivu koju si popio, sa vodom to ne ide.Vodu plaćaš po kol'ko si mog'o popit, makar nisi. Ja ne znam, naplaćuje li vodovod pivovarama vodu po paušalu ili po načelu „tko vam je kriv kaj ne delate pive kolko mi nadrukamo vode“. Dobri ljudi i sugrađani iz vodovoda vele, da ne postoji model naplate za mene i meni slične, osim flat rate, paušalno, za dva člana, za tristošezdesetpet dana u godini (ili da mi cijeli Savez boraca da suglasnost za separatistički vodomjer.) Migracije? Trbuhom za kruhom? Commuting? Dual resident? Nikad čuli. Hrvati od stoljeća sedmog imaju biti na jednom mjestu, tu i tako plaćati, i fertig. Kagbogzapoveda. Isto za parkiranje. Tko je meni kriv, što moj tutać pred zgradom u cijeloj godini prenoći desetak puta. Mo'š platit' pauka svaki put ili mo'š platit' parking za cijelu godinu, jednom. Ali hajde, to sam sve već izgrintao, pa velim, okej, pametniji popušta, pa sam zato mislio započeti neo-hrvatski, sa gornjom slikom mira, laminarnog strujanja, skladnog gibanja. Ali kad nemreš. Nejde. Naime, mene je moja Prvozakonita greškom shvatila ozbiljno, kad sam se zapravo zezao da zakaj mi tražimo vikendicu na moru, umjesto da odma' kupimo bajbot-stančić u Hotu. Tada sam naime bio nevin i nisam kužio pojmove „sudužništvo“, „kamata“. Nisam niti razmišljao o „petnaest godina“. Ne, ja sam uredno, kao krme sretan, papao srdelice na svečanom otvaranju naselja, i jako me radovao što nam je dobri striček Tomo nesebično i štosno poklonio građevinske kacige. Naivan i netipično hrvatski neparanoičan, nisam skužio simboliku. Sad kužim. Kaciga, simbol belaja, zvjezdica i kasne pameti. Uz izgubljeno prijateljstvo sa sadašnjim sudužnikom, uz kamatu na Viagri i uz sve to, nemreš ti više zgulit vlažnu hoto-žbuku sa vlažnog hoto-zida. Jerbo niti zida više nema. Samo škulja, a sa nje se ne da gulit žbuka. Utjeha u nasadu autohtonih, samoniklih gljiva u spavaćoj sobi ostaje umjerena. A jer je predstavnik suvlasnika u izbornoj kampanji a jer Održavanje ne može raditi bez njegovog pristanka, rupa je i dalje vlažna, i sve veća. A kamata raste proporcionalno. No, obzirom da je uvijek točno, što mantra Prvozakonita, čin dakle zbilja slijedi um. Pa sam tako ipak & zbilja došao do informacije. Kako se naravno neće raskrampavanje i ponovno izoliranje sporne terase platiti sredstvima iz pričuve, jerbo da je problem naravno u izvedbi. Kako se pak hoće financirati raskrampavanje, ne zna se. Naravno. A kamata na sve veću vlažnu rupu, naravno, raste. Proprcionalno te seksponencijalno. Ali niti tu ja neću grintati, jer, hajde, zašmiramo rupu na mjestu zida, prodamo bajbot-gajbicu, zatvorimo kredit, i u nuli, a živi. Te zdravi, kol'ko je ostalo. Čemu se žderat. Treba gledat pozitivno.  Ali kad nemreš. Nejde. U baznom logoru, u Ishodišnoj Gajbi (IG), iz koje selih, u koju se vraćah, tatekov ajncug umoljčih, jungfer izgubih, voda naime curi. Iz utičnica. Te niz Duplićeve kredence. Jednom sam pola vikenda proveo na krovu zgrade, polaaaako kroz odvod ispuštajući tone i tone nakupljene oborinske vode (polaaaako, kako ne bi poplavio cijeli haustor, jerbo da je kolektor zaštopan, a za odštop nema penezih). Imam pedesetak svjedoka iz zgrade prekoputa. Psujući samog sebe em kao takvog em zbog čemu-plaćam-pričuvu, tako sam dakle proveo dio vikenda, da bi me ovi tu u Orašju po povratku u vilajet zavidno pitali „I - štaima u Zaagrebu?“ Svačeg ima, no, sanacije krova nema. Ima fleka od vode na stropu. Ima pootpadalih komada žbuke. Ima i brdo uplatnica pričuve. Ali, na računu love nema, vele iz GeEsKaGea. Pa da zato nemre bit sanacije. Jer da su na povećanje pričuve pristali oni, koji ionako ne plaćaju. A njima praktički nemreš niš. Jer su penzići, ak su opće živi još. Na moje „I kaj da ja sad radim?“, šef područnog GeEsKaGe me lucidno i korisno izvještava da imam plaćati pričuvu „jer u protivnom slijede opomena, tužba i namirenja troškova sa kamatama.“ (Inače, GeEsKaGe je ona firma, koju pozoveš kad ti curi radijator, pa oni švasanjem spale zid i parkete i razbiju regal, pa vele da neće namirit štetu jerbo da nije dokazivo da su baš oni...) I tako meni dakle oni jedni naplaćuju vodu koju ne trošim. Dok mi na hrpu uplatnica pričuve radi ovih drugih kaplje voda koju ne želim. Treći ne naplaćuju vodu, ali ne daju pričuvu. Ali tu se nemre niš. I zato se vraćam na gornji motiv. Iskona. Smiraja.  |
