Kad odrastem...
|
Dok radni ljudi i građani naše prelijepe domovine okružene vanjskim neprijateljima hitaju u tvornice i na polja za bolje sutra, dok se vijori crni dim napretka iz dimnjaka i pršte iskre iz naših čeličana u slavu petoljetke i premudrog vodstva naše države, ja se uvijek jako radujem što živim u malom i mirnom mjestu, čija susjedna mjesta već svojim imenima također govore o spokoju i idili – Žabar i Tišina, na primjer. Kod nas se točno zna, kad je što. Evo recimo, deset do sedam, komšija N. izvede svog kera. Onda susjedov pas u blizini vidi komšijinog kera, pa krene lajati, jer ker slobodno trčkara po meraji, dok je pas u cvingeru, a to je nepravda. Pet do sedam, četvrtkom, dolazi kamion „Komunalca“. On nikad ne stane pokraj vreće sa smećem, nego uvijek prođe, pa malo turira, pa se vraća na rikverc i radi tuttuttuttut. Dok pas laje a ker trčkara, komšija N. mu naglas pojašnjava da požuri sa sranjem jer da komšija mora na posao. Onda oni svi odu, jer komšija ide na minaret izvikivati ezan, pa mora dalje na posao, a prije mora kera odvest doma, pa ga onda ne vidi više susjedov pas pa i on umukne, a smetlari odu (samo četvrtkom), pa onda na treći znak geofizičkog zavoda bude točno sedam sati i krene zvoniti crkva kao da je sudnji dan ili izbori. To onda probudi komšinicu R., onu obloguzu, koja, dok radni ljudi i građani šefljaju zube i peru pazuhe, pali kompresor da spere zvjezdanu prašinu sa auta i bicikla. Najkasnije tada i Prvozakonita i ja osjetimo zov divljine i ustajemo. Tokom dana, kod nas je isto mirno, osim što u našem malom i ubavom mjestu svi imaju prednost na cesti, pa se netko ponekad zabuni pa onda koče ili se sudare ili/i viču na djecu ili na vozače, koji zamalo udare djecu. Iza pola četiri, dobri ljudi koji rade u drđabnim službama krenu doma, pa se malo čuju auti kako arlauču u prvoj brzini, dok od suda i zgrade vlade prođu dvadeset metara do kuća, gdje ti ljudi žive. Ali onda u četiri krene luda ura, krene buka. Od četiri nadalje, ponekad i od pola pet, komšinica R. opet pali kompresor za pranje, jer je dotad naglas razmišljala i veselo pripovijedala prolaznicima o dnevnim dogodovštinama i piti i bureku i kako je ona nekome e baš rekla. Tako da nije imala kad kompresorirati (kompresionirati?), a prašina je svo-to-vrijeme (!) nemilice padala po njezinom autu i biciklu. Pa ona, uz zvuke bešteka, mljackanja i hrkanja odasvud, ona upali kompresor. Umjesto Rachmanyinov 2, takt 2. Da joj klinci ne smetaju, ona ih pusti na ulicu sa motorima i skuterima, a oni jako paze da ne odu na glavnu cestu, pa poput leptirića oko cvijeta kruže pod našim prozorom, sve pod njezinim budnim okom i grlom. Ponekad mislim da oni to zapravo ne vole, jer na licima im ne vidim nikakvu emociju. Ali navodno ni leptiri nemaju emocije na licu. Komšinica R. uvijek se jako trudi da kompresor ne remeti kvalitetnu komunikaciju između nje i muža, pa oni u tih sat vremena malo glasnije viču, ali to je možda zbog djece na motorima. Ponekad čak komšinica poviče za nekim neopreznim vozačem auta, koji projuri tuda. Da će ona njemu majmunu zvati policiju i da kakav je to način, u našoj mirnoj ulici tako juriti, jebo mater majmunsku nekulturnu. Luda ura, koja počne oko četiri, završava oko pola osam. Tada prvo dolazi komšija N. sa kerom, pa zato počne lajati susjedov pas, ali komšija N. ne pojašnjava svom keru da ovaj ima odmah kakati, nego obično prisnim glasom prepričava dnevne zgode i dogodovštine komšinici R., koja ugasi ili ne ugasi kompresor. Onda dolazi muž od komšinice sa svojim autićem sa prikolicom, pa komšija N. ipak krene za kerom da mu veli da se pokaka, dok preko puta laje pas, a klinci se voze na motorima između auta, koji jure i koče. Komšija sa prikolice skida sijaset kosilica i po tucet nekakvih sprava, i sve ih isprobava, jer nekog reda tu mora biti. Ja onda više nemam volje slušati, pa odem na drugu stranu, pa slušam eksplozije i udarce šakama po kostima i škripanje guma iz televizora, jer Prvozakonita se opušta nakon još jednog napornog dana sa ludim i agresivnim strankama. U to vrijeme, ja gledam avionski koridor visoko nad nama i lampice aviona i njihove tragove, ali njih se ne čuje, jer lete visoko. U doba parenja Smrdljivih Martina, tragove aviona visoko na plavom nebu prati tek plastični lepet krila i njihovo lupanje po fasadi i staklima i mojim cvikerima. Kad ja odem u krevet, u dnevnoj sobi su još eksplozije, a komšinica R. prepričava svome mužu, koji uparkirava kosiličad i autad, kako je provela dan i kako je ona nekome danas e baš rekla, kaže on meni, kažem ja njemu, on će, ali ja njemu, da de, da bolan bolan, a on će meni, a ja... Pa se njezin muž prodere da ne čuje od motora, pa ona njemu da je'l on gluh, pa ponovi sve malo glasnije, ili se naljuti pa malo viče. Uto dođe i nagluhi čovjek, koji glasno priča ali sporo jede, i urla na mobitel. Na terasi. Sve to. On nikad ne ostane nakon što oko ponoći dođe policija, pa sve bude tiho i čak se čuju ptice i avioni visoko na nebu nad našom domovinom, pa mene ponekad malo glava zaboli. Prvozakonita misli da imam Pitijespi. Meni je jako drago da imamo kafić u našoj zgradi. Jer prvo nismo imali, pa je bilo tiho. Ali onda su se doselili susjedi. Susjed je ustajao uvijek kad i mi, uz zvon crkve i lavež pasa, i kašljao bi i hripljao i piškio u vodu u veceu na sav glas. Onda bi on otišao, a njegovi mili klinci bi satima lupali skejtbordom po haustoru ili se rolali po stepenicama ili po praznom stanu iznad našeg. Onda se doselio kafić, pa su se susjedi jako bunili da im je bučno od kafića, pa su se susjedi na koncu odselili jer im policija nije mogla pomoći a zabranila im je vaditi osigurače kafića, pa je sad opet skroz tiho, jer smo sami sa kafićem. Ja puno volim našu domovinu i crni dim iz dimnjaka i kad naši radni ljudi i građani i seljaci i poštena inteligencija ujutro krenu u kombinate, u rudnike i na polja. Ali, kao što je moj djed običavao reći, neki se red mora znati. Zato ja jako volim živjeti između Tišine i Žabara, i kad odrastem, ja ću biti inspektor za red i tišinu. |
