Pokojnog I. upoznao sam donekle slučajno.
U opisu posla bilo mi je pratiti rad skupštine, polarizacije interesa, inicijative, pomijeranja težišta kvazilokalne kvazipolitike – uglavnom aktivnost minornih iznenađenja, podosadna, puna smješkanja, koje prestaje okretom glave sugovornika u prolazu.
Među sivkastim govornicima sivkastog glasa i instantne retorike male sredine, obično bi moju pažnju privukao uočljivo visok čovjek melankoličnog pogleda, pomalo vjetrenjačastih gesta i inteligentnog, ali gotovo dječačkog nastupa, kojeg je brada i uvijek nekako preduga kosa činila još karakterističnijim. Podsjećao bi, apelirao, zahtijevao, gestikulirao, i uglavnom cijelim nastupom ispunjavao siluetu rutiniranog političara usred važnih problema, vizije i misije.
Uglavnom isto tako, lokalna bi ga politikantska vučad dočekivala i sjekla baš u tom poluprikrivenom dječaštvu. Kasnije bi - ponekad i prije - dolazio u našu kancelariju, konzultirao se, diskutirao. Njegov iskonski, pomalo sanjarski dosljedan angažman tim se manje poklapao sa mojom slikom opore posavske političke polugroteske.
Sretali bismo se ponekad na nasipu (imali smo i zajedničku prijateljicu); vremenom sam sam sebi morao priznati kako stvarno ispada da uvijek I. pozove na kavu ali da ju obično ja platim – nije mi bilo bitno, i poziv bi me uvijek obradovao; sjedenja bi ponekad bila nepričljiva; par riječi, pogled ka Savi, ili pak njegova gorljiva bujica ideja i očekivanja, koja me uvijek podsjećala na uzaludnost držanja vode u dlanu, dok protiče među prstima. Ostajao bi mi osjećaj kako sjedim sa pubertetlijom, čija je inteligencija bila krhka idealima, neovdašnja, neovovremena, usamljivačka. I platio bih tako još jednu kavu, dok bi I. uz ispriku, gotovo hipnotizirano, mjerio minutažu i montažu priloga o radu skupštine na kafićkom televizoru…
J. sam upoznao iz vrlo vodenjačke znatiželje, i unatoč neartikuliranom pravilu, kako zapravo ne želim virtualna poznanstva bloga pokušavati pretočiti u stvarna, ovosvjetska, glasovna i tjelesna. Zgodna, dominantna, jaka mlada žena uplela me u tempiranu kavopriču, koja mi se motala glavom i par sati kasnije, dok sam vozio otužnim jesenskim sumrakom Slavonije.
Nekako usput, J. mi je ispričala kako je pred završetak svoje knjige nazvala drugu J. da zamoli za predgovor svom književnom prvijencu, i kako su obje J. ostale zatečene – druga J., poznata autorica, prethodno je bila napisala priču o zapletima i traženjima mlade žene, upravo te J., koja će ju netom kasnije u zbilji zamoliti za predgovor.
Na književnu večer sa Julijanom Matanović – sa tom drugom J. - došao sam gotovo slučajno; do pet minuta prije početka dvojeći o pivi na terasi ili kulturnoj priredbi u uspavanom Orašju.
Ispočetka gotovo djevojački nesigurnog, zadihanog glasa, J. je pričala o svojim selidbama i potrazi za porijeklom između Bosne, Slavonije i Zagreba (precizno svjestan svojih dvadeset selidbi, pratio sam njezinu priču, u istoj vječnoj potrazi za ionako suvišnom definicijom vlastite pripadnosti).
Naplavine, koje putuju istom rijekom neizvjesnog, otrgnutog, ka nekom tamo nečem i negdje, ali time - zajedno...
I što sam duže slušao glas, koji se iz jedne anegdote u idući odgovor smirivao i poprimao zvuk rutine, to više kao da sam slušao vlastite misli i promatrao kaleidoskop vlastitih bljeskova sjećanja. U njemu, u sve užim krugovima, umor od svrstavanja. Lucidni načelnik Gradačca, Ferhat. U digresiji o mistici literature, crtica o J., nepoznatoj autorici, čija je priča već unaprijed napisana ležala u ladici Julijane M. Digresija o curama sa Filozofije i susjednoj menzi mog, strojarskog faksa.
Ja, sad, tu.
I cijelo vrijeme, poput duha, u finom tkanju usputnog, uglavnom neimenovanog spominjanja – I.
I., za kojeg tada nismo vjerovali kako zbilja ima partnericu, niti kako je ta partnerica dapače uvažena spisateljica – I. je, eto, djelovao je poput usamljenog dječaka, koji uvjerljivo priča snove; u skupštini bi govorili, „bez obaveza i odgovornosti“.. Čak se pričalo, I. je postao otac - onaj isti, pomalo usamljenički, idealistični, ogorčeni I., kojeg sam posljednji put vidio na nasipu, samog, sa gotovo prevelikim sunčanim naočalama na ispijeno mršavom licu, sa kavom pred sobom, i koji je jedva primjetno kimnuo glavom u znak odsutnog pozdrava.
Taj I. sada kao da je bio prizvan, u zagušljivoj dvoranici lokalnog restorana, na godišnjicu njegove smrti, u pogledu Julijane Matanović u tjelesa na stolicama, u njezinom glasu, u elegantnom, odmjerenom ogolijevanju vlastitog postojanja - punom ljubavi, poštovanja, ponosa. Snage, vrlo ženske.
Filigranskiji, slojevitiji prikaz odane ljubavi, mislim, nikad nisam čuo.
Julijana Matanović naravno je te večeri zaslužila pljesak. I njezine ću knjige sad naravno pročitati. Naravno – valjda.
Ali u tom trenu, ostao sam sjediti u gomili, sa osjećajem prisutnosti pomalo vjetrenjačastog – ili je točnije reći, donkihotovskog? – I., uz blagu nelagodu gotovo zamišljajući njegov dječačko – umorni smješak i kap gorčine, koju bi sigurno pronašao i u ovoj sceni pljeskača njegovoj Julijani, u njegovom Orašju.
Zatečen spoznajom trenutnog sklapanja tuđih fragmenata životnih usputnosti, imena, likova i priča, u moj vlastiti put, jedini, sad i ovdje, izišao sam prije protokolarnog koktelčića.
Gotovo začuđen, pred dvoranom nisam nikoga vidio…
Post je objavljen 11.05.2009. u 08:25 sati.