Glavaš, Demjanjuk i ja
|
Krenuvši napisati „U čudu sam“, poput sjene iskrsnula je sumnja. Jesam li u čudu...? Nad Hrvaticama i Hrvatima, koji se na ovo lijepo naše, kakvo & takvo hrvatsko pravosuđe obruše komentarima, kako ono izdaje tu istu državu, za koju je krv livena. Kako i otkud sad ta paranoja? U nama našoj državi ne valja nama našima naše nam pravosuđe? Kako se to šuti na propuh s desna, a reži na propuh s lijeva; okrećemo li to namjerno glavu...? Dakle, ne znam, jesam li u čudu, ili smo opet svi mi, fakat & besČudno, Kutle, Kevo, Kerum. (Hmmm… K, pa K…) Glavaš. A i to… Laički znam da državljanstvo stječeš državom rođenja. Ili ga stječeš porijeklom, ako se o tome izjasniš do osamnaeste godine života. Treći je način, osim kvazisolucije „posebnih zasluga“ a la mudžahedin ili biznis – bata, pet godina prijavljenog trajnog boravka u zemlji, čije državljanstvo tražiš. Ne ide mi gatanje, a i grah mi treba za salatu poslije, ali ili je Brankec G. posebno zadužio Beiherc, ili je pak njegov dvojnik živio u ErHa a on, sve ove godine, u Beiherc. Ili ipak tek navršava osamnaest godinica, al zgledi starejše. Jerbo eto znamo da je stekao Beiherc državljanstvo legalno. M-hm. Dakle, htio sam gore napisati rečenicu, kako sam u čudu. Htio sam i napomenuti uznemiravajuću, noćnomornu facu izmanipuliranog balavca, koji starmlado proročanski govori o Sanaderu i Vječnom Sudu. Njegova pak neretardirana vršnjakinja, dika Crvenog Ćilima, na dodjeli nagrade pokojnom ocu osjeća potrebu pozdraviti – svog psa. Trepttrept. I sad mi je sve to preblesavo i odustajem od nakane. Sušim navlaženi tipkosrednjak i krećem iznova – radi konstrukcije posta, ostavljam gore tek spomen imena Branimira Glavaša (1). Mladi ukrajinski traktorist biva zarobljen od Nijemaca polovicom Drugog svjetskog rata. Slijedom Hitlerove ideje o istrebljenju Slavena i pridržavanju „dresiranih“ slavenskih „Janjičara“ na planiranom teritoriju Reicha, mladac ima izbor, iz sabirnog zarobljeničkog logora ići na prislilni rad i u vjerojatnu smrt, ili pristati na obuku SS-a i postati šegrt smrti, na tankoj oštrici između služenja istrebljenju i vlastite egzekucije. Tisuće žrtava konc-logora kasnije, mladac nakon rata emigrira u Ameriku; stiče državljanstvo. Kad ga sustigne vlastiti životopis, John Demjanjuk (2) gubi državljanstvo SAD-a; biva u sudskom postupku identificiran kao logorski koljač „Ivan Grozni“ i osuđen na smrt. Britanska firma sklapa vješala. Ipak, raspadom SSSR-a, iskrsava nova dokumentacija; Demjanjuk ipak nije Ivan Grozni; kazna je ukinuta, on se vraća u Ameriku, ponovno stiče državljanstvo i slovi kao jednostavan, dobroćudan doseljenik. U dobi od 88 godina, Johna Demjanjuka ponovno hvata vir istrage, koja se njegovom stvarnom prošlošću bavi punih šezdeset godina. Muenchenski sud prije nekoliko je tjedana izdao uhitbeni nalog; i procedura izručenja (u međuvremenu ponovno) apatrida je utvrđena; ostaje tek nužda brzog postupka – u ranijem postupku protiv vrlo starog pripadnika SS-a, njemački je sud uspostavio pravilo kako je u slučaju starog osumnjičenika za očekivati da će „u dogledno vrijeme“ postati procesno nesposoban, što bi dovelo do obustave postupka. (Zapravo, dok ovo pišem, Demjanjuk je upravo sletio u Njemačku.) Osim moralne polemike u kontekstu njemačko – izraelskih odnosa, pravna je dilema priče o Demjanjuku odgovornost podređene osobe, koja je izvršavala zapovijed suprotnu apstrakciji pravnih uzusa i etike u oblaku baruta i krvi. Posebno u Njemačkoj, ova tema poput sjene je nadvijena nad društvo od kraja Drugog svjetskog rata – profesori, inženjeri, računovođe, istočnonjemački „drugovi“ iz Stasija sa nacističkom prošlošću u „sivim brojkama“, potiho su se i neprocesuirano utopili u društvo… Ostaje činjenica - etika, moral i osobna prosudba oprečni su logici zapovjedne strukture i logici vojnog ustroja, a pravosuđe nema standardiziran pristup tematici. Predmet Demjanjuk time otkriva novo područje primjene prava u slučaju „najmanjih među malim ribama“. Njemačko pravosuđe još je 1976. odlučilo kako „pripadnici vodova smrti … načelno ne bi trebali biti optuženi…“, čak i ako su bili „posljednja karika u lancu mašinerije ubijanja, poput (neposrednih) izvršitelja egzekucija“. Slijedom ove retorike, oslobođeno je i dvanaest pripadnika SS-a iz „logorske uprave“, uz jedinu iznimku onih, kojima je dokazana pretjerana brutalnost. Krug moralne dvojbe nad konkretnim zbivanjima rata ostaje; pojedinačne situacije, možda razumljive u masovnoj psihozi, vremenskim odmakom i zaživljavanjem normi civilnog društva ostaju poput uraslog trnja, ponekad tek pod flasterom propagande pobjednika. Koliko je bitan, koliko mijenja a koliko je licemjeran proces poput ovoga Demjanjuku, omatorjelom slugi zločina? ... Nisam Glavaš. Nisam Demjanjuk. Pa zašto onda i ja (3) u nizu?! Jer sam dakle ipak u čudu; potihom, ali trajnom. /Prije svega, osobni stav o sudskom postupku protiv Demjanjuka izvlačim iz analogije – do kraja svojih dana neću prežaliti, što moj osobni obiteljski krvnik, Honecker, nije doživio presudu, pa makar na samrti…/ Dvojim nad tragikomedijom ratnog prava, koje ti fino nalaže da na neprijateljskog vojnog padobranca ne smiješ pucati, dok ovaj maltene nije sletio. Ma nu nego! Prisjećam se i nečije rečenice na moje pitanje, čemu upucavati kljakaste babe – reče mi čovjek – „Ako si siguran da Ti neće pucati u leđa, ha, Ti nemoj prvi…“ Entiđavla… Ostaje mi i sjećanje na mirnodopski divnu osobu, koja mi je pričala o ratnom motiviranju vojnika „ulovljenom babom“. Bitno više, mutno, i nepovratno izgubljenih detalja, sjećam se sela svog oca i fragmenata priče, iz koje pamtim tek da širokim pogledom sa balature zapravo u drači uz suhozid gledaš i neoznačeni grob nekog balavca, kojeg je metak pronašao posljednjih dana rata, onog, pretposljednjeg. I sjećam se još – mislio sam da se sjećam – i grma malo iznad djedove kuće, i kamena, kojeg sam podigao kako bih vidio ostatke vojničkog šljema i par komada podeblje kosti. "Talijan", rečeno mi je tada, uz slijeganje ramenima i zvuk spuštanja kamena. Kažem, mislim da se toga sjećam, jer sam to mjesto pokušao radi vlastite savjesti i nečijeg spokoja kasnije prepoznati - bezuspješno. Znam tek – „tu negdje“ i „bilo“. Čemu dakle ovaj post? Nisam siguran. Još jedna blogoterapija procesuiranja vlastitih polupotisnutosti, možda. Zasigurno pak spoznaja, kako se svih nas TIČE. Nekad, nekako, srest ćemo se opet sa nekim Glavašem ili Krajišnikom, herojem ili zločincem, skladištarom ili doktorom, divnim ocem ili beskrupuloznim egzekutorom, koji nas je upleo u skrupule osobnosti, retorike, pripadnosti ili suživota nad tuđim kostima. I ta će osoba – ili će ti ostaci šljema, ili taj pogled na malu visoravan – poput čarobnog pijeska u naše oči baciti žuljava zrnca dvojbe o nama samima … (Dakle, ipak jesam u čudu…) |
