27.03.2008., četvrtak
Aerodinamički profil, misterij crnog grma i numerološka koincidencija
Stisni pa pisni (14) -
Papirni istisak -
#
26.03.2008., srijeda
United Colors of Auzmish
Nije Benetton svačija igra. Mislim, onaj pravi, šareni, pomalo bleščeči Benetton, di je travnatozelena sljubljena sa ciklamom, recimo. I moj je pokojni tatek bio protiv Benettona. Zagovarao je, o tome sam već pisao, više, onak', klasik kolekšen. Pastelne, ujednačene tonove, srodne krojeve i štofove, a ne te varijante a la Vestvudica ili Lučijano - potonji u blažoj varijanti. Ali dok je japa tak propovedal, a sam si je za brak izabrao nekaj iz Goltijerove linije, zmešano, zbrda on, zdola stara. On Vlaj s Cetine, ona Saska Anhaltinka s Elbe. To niti ne teče ka istom moru, majketimile. I onda on meni zagovara slivove. Da široke delte izbjegavati, uska korita tražiti, malo pritoka, ništa gornji tokovi. Ponornice upitnog porijekla – tabu! Nego da sebi slično najdem. Pa di bi to raslo, iz kojeg jajca isteklo, japa dragi?! I dobro. Kaj sam ja nalazil, nije sad bitno. Nisam puno, još manje za priču. Onda je neka štrkljasta curica urednog brčića pozvonila na vrata. Te uredno pitala za mog podstanara. Inače tipa, koji mi je tvrdio da je iz Matića – kraj – Boka – kraj - Orašja – kraj – Županje. Što je meni, orijentalnom analfabetu za naše prostore, bila tera inkognita, daleko iza Kutine, prema Beogradu negdje. (Što sam sad deset godina u Orašju, što znam da nisu Matići kraj Boka već Bok kraj Matića, druga je priča. Koju sam zbicikliral davno uzduž i poprijeko, vlastoguzno i vlastonožno.) Ova Brkata dakle bila je iz Tuzle. Osim što mi je uletila u stan i u nešto, što intimno i danas smatram bivšom vezom, budila je moju znatiželju, jer za Tuzlu nisam čuo niti na jednom od obadva singla Safeta Isovića, koje je moj tata slušao kad mame ne bi bilo doma. Kasnije sam se tek sjetio kako je moja sirota australska sestrična jednom busom imala ići iz Splita u Njemačku, povraćala od narodnjaka, i proglasila takve podražaje paušalno - Tuzla – muzikom. Podstanar se udao uskoro; Bosanci, tako i moja Tuzlanka, u Hrvatskoj su postali strani državljani; Vlaj u meni krenuo je spojiti ugodno s korisnim i u malu sobu uselio iz doma izbačenu stranu studenticu iz metropole Tuzla – muzike. Sa upotrebom ključa, naravno. Koji je uskoro trebao meni, što sad isto nije za priču. Na vjenčanju nas je s kumovima bilo ukupno čitavih četvero. Kuma je obukla moje traperice, kumu je vezica od bokserica tokom slikanja virila pola metra iz šlica. Tonči Tadić, naš matičar, nije bolje prošao; nedugo kasnije postao je političar. A moja Tuzlanka i ja krenuli smo iz Cimer – fraj – varijante živjeti kao supružnici, i dalje vjerujući kako ćemo nakon rata i studija opet krenuti svatko sebi – ona kući u Bosnu, ja kući... u Njemačku. Ako me ona druga ne bude htjela. Obzirom da, rekoh, danas znam korelaciju Matića i Boka, da napamet znam okolicu Tuzle i sve to – očito smo krivo vjerovali… Ili smo zaboravili dogovor da nam brak vrijedi „do kraja rata, pa svatko sebi“. Tu smo i dalje, skupa. Što bi mi stari sad rekao na sve to, pojma nemam. Obzirom da je moj stari dakle meni preporučivao sivopastelne bračne nijanse iz perspektive svog vlastitom etno-gotijerovskog odabira, pa nisam imao niti šansu biti pronađen od neke sebi slične, te obzirom da se moji ubogi roditelji nisu dospjeli baviti mnome i od mene napraviti čovjeka nacionalne i vjerske tradicije, Tuzlanka me se dokopala potencijalnog a nebrušenog. I instinktom nerotkinje krenula majčinski od mene raditi čovjeka. Taman kad sam ja sam krenuo. Prvo me naučila, da bez Boga ne valja biti. Obzirom da ja teško učim napamet pisane tekstove, Zdravomarijo je bilo problem. Pa smo pribjegli zajedničkom ponavljanju nekog drugog teksta navečer. Među ostalim. Tako sam – slijedom uvjetovanog refleksa - naučio dvije arapske molitvice, i nadao se da Bog jeste jedan, da je namjera bitnija od jezika, i da moj stari to isto kuži tamo gore. Tuzlanka međutim tu nije stala. Uvela je uskršnje rituale. Adventski vijenčić. Čitanje tekstova o svecima. Nagovorila me da s prijateljima odemo sa Taizee-pokretom u Wroclaw na ekumenski susret mladih. Upoznala me s paterom Kušanom, mojim jedinim svećenikom od srca. I tako… Krenula je uvoditi… Da nema prpošne Tuzlanke – a ona druga me dakle nije htjela – tko zna, kako bi to sve završilo i dokud bi došlo. Bi li Tuzlanka nestala iz mog života i ja postao berlinski diplomatić. Bi li se za praznike stvarno prisjećali izvora blagdana i motivi. Bismo li tražili spone i sličnosti religija; na neki naš eksteritorijalni, migralandski način balansirali i Bajrame i Božiće. Da bih ja naučio za Uskrs peći šunku u kruhu i ugošćavati po desetak ljudi za blagdane – teško... Teško da meni ponekad razlika pada – isto točno. Kao i Tuzlanki. Ima tu raznih kvaka, i ima ih nemalo, a svaka duplo teža. Nije ni moj stari bio blesav. Jedino što ja njegovu gotijerovsko-benetonsku tradiciju brakobojnog auzmiša, eto & zasad, nastavljam, uz dužno i pokoje nedužno sjećanje tematsko… Glede & unatoč – idemo dalje… P.S. Ovaj post inspiriran je, zapravo, sretnotužnim ostačićem spomenute šunke u kruhu. Za stolom u Orašju. Koje je blizu Županji. Matićima. Boku. Tuzli. Zagrebu. Meni, uglavnom. I mojoj Tuzlanki također. |
24.03.2008., ponedjeljak
Roko i Cicibela
Nekidan, nakon što je umrla Semka Sokolović, prvi sam put na teveu vidio predivan filmić; "Roko i Cicibela". Vjerujem da živima pažnju odajemo za života; na sprovodima i godišnjicama uglavnom oplakujemo ili lažemo sebe. Utoliko, eto, ode Semka; mislim si, tako nekako sam svoju punicu zamišljao, dok nisam naletio na ovu, koja nije filmska. E sad, ode Roko. Dva tjedna nakon Cicibele, nakon Semke, ode i Boris. I ja, kao, neću o tome. Pa, kao, i neću. Zbog druge rečenice. Ali... Moj Mirko, moj pokojni stari, nije baš nešto pričao o Dalmaciji. Rođen sam u Zagrebu, stari je vremenom izgubio i kontakt s dijelom rodbine "doli" i naglasak. Tek bi proživio nekim drugim životom, glasom i pogledom, kad bi me preko zimskih ferija vodio "doli". Mimo tih epizoda, mimo povremenih Antinih dolazaka avionom izspl'ta (asocijacija: demižončić, par pastrva i smrdljive čarape), mimo novogodišnjih čestitanja i nekih mojih osam uniformiranih mjeseci Šibenika, moja slika moje Dalmacije uglavnom je virtualna; ona turistička... hm... ma, nije to to. S godinama, sve dublje zaranjam u sjećanja; sve više tražim porijeklo, ishodište. I tu se počinjem prisjećati, recimo, "Malog Mista"; kultne serije, koju sam kasnije uvijek iznova gledao i na rate prepoznavao uncutarije i lokalizme. I kad bih se gledajući sjetio sjaja u očima svoga oca, kad bi on na ekranu vidio doktora Luigija. I Roka Prča. Borisa dakle. I eto, tu mi Boris postaje bitan. Ne po stranačju; ne niti presudno po napadu na curku iz GONG-a. Ne po Dini. Tek donekle po nekim filmskijim ulogama. Ali, po toj mojoj bauljavoj pipko-slici vlasitih gena, moje intimne Dalmacije - e, tu mi Dvornik postaje bitan. Taj mi je i doma dolazio... A bi'će mi i starom drago. Karlo mu je gore, Smoje je gore. Moji did i baba. Njegova sestra. Kćer. Tri brata. Eto mu sad i Borisa gore. |
20.03.2008., četvrtak
Fatum. Fado. Saudade.
Fado. Fatum. Saudade. SINOĆ, 19.3. /misli u pravcu jednog mog grada na nekom moru/ Ne znam, jesam li sretan, što… lakše zavirujem u daleke kutke, upoznajem nove ljude, misli i zvukove i postajem svjestan univerzalne bliskosti, ili mi isto to spoznavanje sadržaja, lica i glasova, šumova i mirisa tek stvara sjetnu želju za zbiljskom daljinom; da odem svukud, da ih sve vidim, sad i uvijek… Čudna priča. Dok ti je zemlja mala ravna pločica, sva tvoja poput džepa, nema mašte; nema onog daljeg, nepoznatog. Mir nekakav. A opet, kad ti splet žica, sreća jedinica i nula svijet prinese; kad ga poput nepotpunih puzlica isprepleteš sjećanjima na viđena mjesta, sav taj svijet postaje tako šaren, jak, velik; svugdje je oko tebe, a što ga znaš, čini ti ga još daljim baš sada, baš jer ga znaš… Znaš – bliže ti je – više želiš… Time ti je dalje. DANAS, 20.3. Večer. Uz knjige i skripte. Opet fado. Zagrebački vikend, storno. Niotkud, javila se Susan. Nakon dvadest godina. Tada, susjeda, tri kuće niže; mlađa; grlenog smijeha – moja ju majka zbog toga nije voljela. Divne oči. Rajska guza. Valjda forma, koju sam ponio u život. Njemica. U vezi sa – njemačkim Nišlijom. Smješkam se. Bila si blizu, meine Freiherrin… Nije se dalo. Guze se sjećam. Kraj kuće Ti prođem jednom godišnje. ... SUTRA, 21.3. Ayrton Senna da Silva. Poginuo je kasnije; 1.5. Istog dana, kad i naša Nataša. O tome ću tada. 21.3., Ayrton se rodio. Prokakao u pelene. Plačem roditelje budio. Učio govoriti. Bio sreća svojih roditelja. Vozio autić na pedale. … Rođenje… Nikad zaboravljen! |
18.03.2008., utorak
El Sendero Luminoso, Paja i Mavo, te – kako Jelo Žužinek pliva u svemu tome
U toplosvježem ručnom uratku iz svoje radionice, životom do orgazma šibani Jelo Žužinek, iskusni muškarac poštenijeh namjera, s kojim niti jedna žena nije ostala trudna a nijedna kava neplaćena, osvrće se - iznimno u utorak - na klišee i izvrnutosti u kontekstu evolutivne nužnosti kvalitativnog skoka. Jelo to, priznaje, čini pomalo poput sitnozube guske u magli, svijetli put tražeć'. El Sendero Luminoso - svijetli put. Da moji klinci na Predškolskoj listaju slikovnice, u kojima mama šarafi po autu a tata pegla, u kojem je Maja pilot a Krešo stjuardesa - ne znam, što bih im rekao. Opakom retorikom susjednih podneblja, moja bi ionako futuristička Prva Zakonita pak dolila ulje na vatru i - pred djecom - propitala stoljetne postulate tradicije ubojitim „Ma gdje uopće piše da ja kao žena moram…“ I tu bih ja onda izgubio. Nit, svjetlost puta, autoritet i sebe. I nesvjesno se primio za peglu. U unutarglavnom mraku maglovitom. Čitam, neki bavarski psiholog i vezolog analizira urođena ponašanja spolova u Zemljana - EUropejaca. Sjećate se, u nekom ranijem nastavku spomenuo sam, kako je moj tatek to zamišljao. Idealna žena, za glavu niža, radi, štedi te šuti. A danas…? Visprene mlade koke od metar sedamdeset osam studiraju što žele. Pa krenu tražit iskusnog partnera bez prošlosti (!), koji je za glavu viši, idealnog mirisa i teksture. Koji je, ipak & ništa manje, kao budući glavić obitelji (kako će on naučiti vjerovati kasnije) školovaniji ili/i ima bolje plaćen posao. Najbolje „i“. Cure traže alfa-mužjaka, kojeg će baš one iz stada izdvojiti i ukrotiti (da bi se kasnije jadale kako je papučar, predvidiv i dosadan). Koji je studirao nešto, za što je još kao prištavi Onan slutio da donosi dovoljno love za prehraniti obitelj. Koji će dakle podržavati njezinu redi-mejd emancipaciju. I kad ona poslije posla ode na wellnes, on će, cukrić cukreni, mucica njezina, kuhati ručak za sutra i igrati se s klincima. Nakon što se naravno na vrijeme vratio s prekovremenog, kojim, po ispunjenom planu, zarađuje više od nje. Za obitelj. A da ne izgubi. Ju i nju. Ol inkluziv. /O njezinom čuđenju kad spozna da on takav amorfan ima Drugu te kako je ona sama uspješnija u prikrivanju paralele - drugi put./ Nasuprot tome, kaj traži mladac poput tebe i mene? Ha? Kaj? Mislim, fina ritica je super. Okice treptalice. Da hoće pušit di se ne smije, isto je okej, dapače. Ali za ženit, e, tu gledamo drukčejše. Kako priča s mojom mamom. Kako zatvara ladice. Jel zna skuhat nekaj sofisticiranije od kajgane. Jel ne guta samoglasnike. Plaču li susjedini klinci, kad je vide. Jel' pravovremeno naučila trik sa nestankom korištenih uložaka sa lavaboa. Mladac poput tebe i mene, brate moj, banalan je i lakozadovoljiv. Primitivan je, i svjestan situacije. Malo traži, a spreman je davati dugo. Sebe. Njoj i njezinima, uglavnom. Ma koliko šutili o tome. Spomenuti bavarski vezopsiholog u nastavku zaključuje, kako rješenje situacije nije jednoznačno. Prvo se obraća curama – mladicama. Veli: Ispada da se jato njih takvih emancipiranih i barbikastih tragično zaguši kad se ekstatično skupi oko one dvojice dvometraša, koji hiperplaćeni prekovremeni u atraktivnoj profesiji odrađuju doma uz perilicu, ne hodaju po bircevima niti troše na stari kabrio, a k tome su sretni, nisu gay i baš neku od njih čekaju. Dakle, Bavarac preporučuje da koke malo niže ciljaju. Jer da današnji muž ne mora rušiti balvane, graditi zamke i biti streličar, da bi bio suprug i tatek. Dakle, ne moraju mu jajca visit tako visoko da mu košulja puca od mišićof, jedan kat ispod čeličnoplavih okica srndaća-za-doma. Cure, ako već jesu emancipicirane, i same zarađuju i doprinose bitnim svoticama, trebaju skužit da zapravo time plaše mužjake. Te da ne moraju sve ciljat baš na ovu dvojicu gorespomenutih. Da, dapače, mogu slijedom iste te emancipacije – ciljat niže. Recimo na obrtnike, majstore. (To su, kako slikovnica ilustrira, oni omanji, skromniji modeli od do metar-osamdes'-pet, preplanuli, savršenih osmjeha, jakih zubi i čvrste guze. Kakve viđamo, recimo, kad nam radijator procuri. Nekst dor nejbr – tajp.) Obrtnikof ima više na tržištu; dostupniji su, međusobno zamjenjiviji. Manje se čeka u redu. U Americi postaju pravi šlager. Nama braći pak vezolog preporučuje shvatiti da šporet ne uzima muškost, niti tako djeluje ženin PiEjčDi, ma koliko se mi na to furali. Veli da ne bježimo; da se suočimo. Jer da zbog spomenute zablude uglavnom onda krenemo u izbjeglički lov na mlađe, od kojih smo staroiskusniji, te koje vole pušit di se ne smije. Te im lakše uvalimo prosječnost pod muževnost, prije nego ionako posegnemo za plavim dražejama za sebe još gore lagati. (vidi gore; „Element kvalitativne ciklike u odabiru partnerice.“, Roko Prč i drugi, str. 4933, izdanje Hidalgo &Co., San Pedro 1968.) Preporuka nama dečkima je, dakle – ne tražit klinke te vraga s njima. Međugeneracijska solidarnost, ne, ne. Suočavanje s istinom, da, da. Veli vezić nadalje, kako na vodećim pozicijama ima manje žena samo zato, što genetskim drajvom seksualnog stereotipa baš muškići moraju doći do tamo – kao spermići /vidi gore, Onan/ – kako bi, upravo, mužjački ispunili anticipirana materijalna očekivanja svojih suprugica te proizišlog potomstva. Kako bi bili odabrani. A koke se samo fino lukavo udaju. Pa broje di su muški sve, kvragu, raspoređeni. Nose Kalimero – majice „To je nepravda“. Pa fakat. To je nepravda, mislim. Po bavarskom psiho-vezologu, spolna bi se raspodjela vodećih pozicija i plaće-po-spolu ujednačila – što žene i žele – ukoliko bi one bile te, koje imaju opstat, zlaktat se k'o (mi) spermići. Da moraju one doć na devedesetšesti kat. A da se mi muški, braćo moja, samo fino lukavo udamo. /Okej, mi braća bumo, svjesni tereta, sami gedore micali sa puničinog heklanog stolnjaka. I nebumo nosili Kalimero-majice. Tulike si dojdemo. Kakti metroseksualci. "Gdo me bu rešpektijeral ak se ne bum sam." (ditto)/ Ali ja tu ne kužim neke stvari. Em mi muški dakle za univerzalno dobro vrste moramo prihvatit papuču, šporet i ofucane cure naše dobi. Kako bismo ih novopreuzetom "slabošću spola" stimulirali na verbalno zagovarano spolnoravno profesionalno predatorstvo. (str. 6288, ditto, te bavarski vezolog). Ajdonfakengedit. One pak – curke naše - u toj konstelaciji, u kojoj ih MI trebamo podržavati, trebaju onda odozgora lovit nižeškolovane i manjezrasle čvrstoguze mladce. Isto radi očuvanja vrste. Dakle – mi da prihvatimo akademičke, a akademičke da odu istovremeno ganjat štemere. Ajdonfakengedit, Part II. Koliko je onda vrstih za očuvat i kaj brak 'opće je? Tko je tu Paja, tko Mavo i hoće li u posljednjoj epizodi Papak ipak tragično izumrijeti? Što, braćo, da velim svojim klincima, kad musavim prstekom pokažu Krešine dlakave fudbalerske noge i vele „Striček stjuardesa“ …? Ne znam, da vam velim praf za praf. Ostal mi je Bavarac skroz mutan. Idem sarmu protrest. Šejkn, not strd. Uz pozdrav, AFŽ! Ale fir Žuži |
17.03.2008., ponedjeljak
Zbrka - zdola
Pola godine se lovimo sa frendom u Vinkovcima na kavu. Dogovor: Nedjelja popodne. Sad il nikad. Par sati prije čvenka saznajemo, punicu u bolnici u Tuzli, sto kilometara južnije, možemo vidjet samo do 4. Storno, Roki; sori. I vozi polako; malo Ti je velik taj Tvoj bus ... Dok će ovaj postek trljat krmelje jutroukazanja, ja ću pak pičit autoputem kroz magle panonske. I jezikom češkat špangicu na zubima. Imam ispit ujutro. Špangica. Ispit. A skoro čet'ri banke. Umrijet ću mlad. Ko Jamezdin. Nadam se da brucošice padaju na prosijedog komada sa autom. Škembi unatoč. Majketimile, kajje meni... ovoooootreebaaloooooo... Onda s ispita na dejt s frendicom u BeiHerc -Brodu, pa spaljenom zemljom derventskom via Doboj po Prvu Zakonitu u Tuzlu. Pa opet u Orašje. Sutra, sve. To. Ajde, fala Bogu, u petak idemo doma u Zagreb, na tri dana. Odmor. Jess...! Osim kaj je Uskrs, imam za odradit samo ortodonta, sestričnu, malog bratića (kojeg sam morao preskočiti prošli put). Popravak vodokotlića i traženje majstora za perilicu. Imamo obić frendove u Zagorju. Kumovi zovu u Bjelovar. Moram kupit parking - karticu. Srest se oko prodaje ili zamjene grunta s nekim ljudovima. Jedna V. glavu će mi otkinut', ako se sad za vikend ne vidimo. U miru, bez gledanja na sat. ?Kaj ima u kinu? Jel još igra onaj Chagall? U utorak poslije Uskrsa, ranozorno sa Prvom Zakonitom iz Orašja za Sarajevo. Ah te da. Pa moram sutra u Brodu još do agencije. Najme kaj. Sedi Prva Zakonita na šekretu. Da bi ona taaakooo radooo jer da ju je zvala frendica al da košta jaaako puuuuno, pa ne bi bez mene, upitni naglasak na kraju. Dok čujem sebe kako mantram da nema smisla i di ćemo s tol'kim cipelama više, čujem nju. Na šekretu. Kako veli, Koreja. Koreja, veli. Frendičin se brat tamo ženo za dva tjedna, ova se boji sama letit pa ag-bi-mi. Z-njom. Svoju Sarah otkantavam dve godine jer da mi je skupo letit u Bombaj. Sad ispada da idem neznancima duplo dalje, u Koreju. Valjda. Južnu. Valjda. (Čuo sam i zvuk vodokotlića; još dekriptiram i analiziram podatke...) Kak to sve paše sa planiranim prvomajskim Mljetom, sa ljetnim čvenkom s frendovima u Grčkoj, sa mojim ispitima, solinskim etno - festom, sa odlaskom u Berlin na lipanjsku izložbu reoplana; kak' se uklapa sa još nekim polutajnim i polujavnim idejama... Pojma nemam. Kaktosve paše sa preostalih stoineštoviše somova eura kredita za otplatit', to se nit' ne pitam. Tajmviltel. Ins'Allah. (Ili Ins'ZaBa.) NedajBog da Prvozakonita u međuvremenu opet ode na vece. Objavit nekaj. (A da, danas veli, ak ja dobi'm onaj-neki posao, da 'oće Volvo. Damski, natirlih. Jer da bu meni trebal ovaj naš mazgotutać za cukat po EU-ropi. Ah, duše li u žena...!) Isomiki, kak sam umoran. Bum si spil kupicu - dve. ... Ispit. !!!!!!!! Isomiki... Kidam nalijevo.... |
14.03.2008., petak
Jelo Žužinek: Stariji modeli - rijetkost za užitak
U ovotjednom nastavku svog serijala o biokemiji, kineziologiji i socio-antropologiji u Hrvatica i Hrvata, životnim iskustvom izborani Jelo Žužinek osvrnut će se na starije modele u fokusu interesa mladih metroseksualaca, i onih koji se tako oblače. Naravno, mili moji, valja poštovati trend, bez kojeg nam se čini nemogućim, subotom ujutro se pojaviti na Špici. Najnovoji modeli, utegnutih, gotovo standardiziranih linija, fensi boja, ekonomični, višejezično čipirani, provaljivi ili ne, reprezentativni, za broj iznad naših mogućnosti. Takvi modeli su zicer, uglavnom. Ako ne ide to, pa bilo lizing ili pušing, makar biramo mlado godište, uščuvan model, garažiran, redovno servisiran. Takve svi volimo. Možemo se i dalje praviti važni i potentni i u trendu smo. Ali. Ali… Onaj miris kože starijeg modela. One linije. Godišta od prije našeg rođenja. Ma, ljudi moji… Evo, i životno prekaljeni, iskusni Jelo Žužinek, koji se rado odaje novodobnom brundanju a la Brabus ili racionalnoj, elastičnoj ekonomičnosti 1.9dCi modela, naježio se baš kad je ugledao jedan taj, ominozni, stariji model... U svojim još neobjavljenim memoarima (naklada "Vuković i Runjić"; 99,89 kn, tvrdi uvez), Jelo se prisjeća: Fascinacija na prvi pogled. Zastaješ. Srce ti lupa u grlu. Linije iz snova. Pipkaš vršcima prstiju, osluškuješ. Udišeš. Nema tog parfema; nema tog Modela godine danas… Strah Te dodirnut' iznutra... Okret ključa… stisneš starter. Pumpe škljocaju… Vvrrummmm… Maserati Ghibli. To se više ne radi. To je prošlost prerasla u vječnost. Stariji model! Ghibli i ja dugo smo uzdisali jedno za drugim; sudbina nas nije htjela. A i što bi susjedi rekli. Ipak, i dalje sve konkretnije maštam o nečem manje spektakularnom, ali iz iste retro-ladice vječne ljepote i neprolaznog šarma. Recimo, bijela Alfa Romeo Giulia. Već sam najavio gospođi Žužinek da me počinje drmat klimaks u Hrvata. TeR da bi mi jako koristio takav stariji model. Ne za jurcanje, nego za ponekad. Za uživati u njezinoj smirenoj zrelosti, koja je nekad itekako drmala, žarila te palila. Za dušu nekaj. Za polako, smireno, svim čulima. Kako to samo sa starijim modelima ide. Moram pak naše mlade metroseksualce upozoriti. Lijepe linije, prepoznatljiv zvuk, jedinstven miris tih starijih modela. Zavist i pažnja okoline. To je jedno. Ali, postoje s tim modelima i problemi. Ne mislim tu na trenutne vlasnike niti na mlade nadobludnike, koji bi isto htjeli baš taj model, ali bi ga poderali u startu i neznanju. Ne. Problemi su drugi. Jelo Žužinek jednom je i sam pokušao doći do starijeg modela. Preko djece. Tog istog modela. Te je s trećom pivom u sebi otkrio mješanca Petra Pana i Ronaldinja i krenuo impresionirat' Stariji Model, pristajući na poslijeroštiljni hakl s njezinim klincima i potromim vlasnikom. Pred oduševljenim Starijim Modelom i Prvom Zakonitom. U nešto kasnijem epilogu, zahvaljujući predobrom doktoru Matecu, sa fakturiranih pet šarafa i T - pločicom ruka Jele Ž. je spašena. On Stariji Model nije dobio. Ali jest njezinu majčinsku naklonost. Kulike, tulike. Problem precjenjivanja dakle. Stariji modeli mogu se pokazati i nepouzdanima i izložiti vas šarolikoj paleti muka, prema kojoj je JOOP!-ova kolekcija jesen – zima 2008 mačji kašalj od monotonije i predvidivosti. Jedan je Mladac tako imao višestruki peh sa starijim modelima. Prvi model bio je oldtajmer i očito dugo na tržištu. Vođena generacijskim iskustvom, privolila je Mladca da prije bilokakvih upuštanja odradi pregled prostate. Jer njoj vrijeme ide, pa mora znat, jel sve okej sa robom. Mladac nije niti znao, kako mora interno otrpiti prst internista, kako bi ga dakle Stariji Model pripustio uopće. Kad je na koncu donio certifikat ispravnosti, Stariji Model već je izgubila interes. Problem brze zastare dakle. Certificirano zdrave prostate, Mladac nije odustajao od starijih modela. Na Hreliću istih, na „Iskrici“, pronašao je novi Stariji Model; uščuvana linija, savršenstvo od bogomoljke. Iako je odma' preuzela Mladčeve odnose s javnošću, unatrag i unaprijed izrevidirala njegovo okruženje i zacrtala financijsko združivanje, broj djece i boju zavjesa, nekaj mora da je puklo. Stariji Model nije zdural. Mladcu je, osim certifikata prostate, ostalo još malo manje vremena do penzije, i pregledniji krug prijatelja. Vrlo pregledan. Problem tankog leda dakle. E sad, mili moji mladi metroseksualci i vi, koji se tako oblačite /uz poseban pozdrav Ivanu Laburi, ma gdje bio/ - na vama je. Divna je stvar, naći dobar stariji model. O kakvom ste kao klinjo maštali i slike arhetipova gledali. Otada, vi ste odrasli, iskušali nove modele, jednog i doma imate vjerojatno, i za njim susjedi uzdišu. Ali, u vama crvić nezadovoljstva kopka; Petar Pan i dalje mašta… Tražite vi, traži crvić u vama, onaj model, koji vas je uobličio u djetinjim fantazijama; tu klasiku, zrelu ljepotu, smirenost, koja tek u rijetkim trenucima, na pravi podražaj znalca postaje neobuzdana ždrijebica, a Vi guštate, nebo dodirujete … Ali velim; ima tu i rizika. Vlasnici ih nerado daju; same pak teško pale ili se ne daju ugasiti – Jelo Ž. unatoč iscrpnim fahkonzultacijama ne zna, što je gore… Trebate jako paziti i na nenadani gubitak snage, potrebnu grijanu garažu za hladnije dane i ine frkice, kojima gušt plaćati valja. Kuka je posebno znakovita na starijim modelima. Suprotno uvriježenim preporukama, Jelo preporučuje – uzmite stariji model s kukom! Jer ta zna povuć. I već je povukla i odvukla. Jedino nemojte uzet stariji model s kukom, s koje se ne da niti skinuti kojekakva prikoličad, koja na njoj visi. Tu sreće nema. Dakle, ako kuka, onda bez prikolice. Zapamtiti! S gorivom za starije modele isto nije jednostavno. Osim ako idete na drugi fergazer, novu bregastu i na chip – tuning, pa ih skroz modernizirate i apdejtirate. No, osim što time gubite origialnost za kojom ste krenuli početno, tu opet pazite… Oće one onda k'o mlade, ali… Ovjes… Kočnice… Nije vam to za to… Više… O preprodaji neću niti govorit. Osim ako, kad se zasitite starijeg modela ili vam dojade mušice, bivši ili cijelovremeni vlasnik pristane na povrat… Dakle, konačna je odluka na vama. Jelo Žužinek bi trebao uskoro šarafe vadit', koji ga pred promjenu vremena pouzdano podsjete na Stariji Model. A za staru Alfu još treba vidjet'. Glede i unatoč svemu rečenom. (…Morti ipak „Vještica“… Hmm… ) Gastro-naputak? Austrougarskom cestom iz Županje do Sarajeva. Divna cesta za prpošni Stariji Model. KaHva u "Inat-kući" s pogledom na Miljacku. Dok se motor Starijeg Modela uz kvrckanje ispod haube malo ohladi. Pa dalje, uz Jablaničko jezero i gornji tok predivne Neretve do Mostara. Janjeći ćevapi na terasi restorančića uz Stari Most. Čaša Žilavke. Naručiti kavu i kapućino. /... ;-)... /Nakon kratke šetnje, sa Stariim Modelom prema Čapljini. Neretljanski brudet; odmor prije nastavka u Alfi, sa Starijim modelom. Preporuka: Mali Ston, "Kapetanova kuća" . Ili, decentnije - Prapratno. Vikend... ...ajme, jedva čekam... Lijep vikend želi, ma gdje bili, Jelo Ž. |
12.03.2008., srijeda
Valovi, bonace i zašto biti budan
Nekad poludavno: Kao klinac s plastičnim mitraljezom u ruci, ja sam na terasi među zgradama Novog Zagreba uvijek bio partizan. To čak ni tokom ferija u DDR-u nisam propitivao, iako je tada oko mene bilo znatno više „Švaba“. (Oni se pak uopće nisu oduševljavali mojim prijedlogom, da se igramo rata i partizana…) Značenja, korijeni i izdanci bili su nebitni, koliko ti sa dvanaestak godina mogu biti. Jednog ljeta, na ferijama u Istočnoj Njemačkoj, kao klinac sam na televiziji vidio film „Val“. Film o idejnom zavođenju grupe nisam u cijelosti shvaćao, niti sam privilegiran djetinjstvom razmišljao o nastancima i opstancima ideologija, o složenoj njemačkoj povijesti i nacionalnoj odgovornosti. Moja antinacističko - oslobodilačka opredjeljenja još su osnažila, kad su mi godinu – dvije kasnije narodni policajci te iste Istočne Njemačke oduzeli putovnicu (tada se zvala pasoš i bila jugoslavenska). Policajci su mi se zapravo prvenstveno zamjerili uniformama, koje su bile gotovo istovjetne onima, koje sam kao jugo-dijete gledao u partizanskim filmovima. „Švabe“ u nacistoidnim uniformama su mi dakle uzele putovnicu i mogućnost napuštanja zemlje. (Tada, jedino tada, oni su za mene zbilja bili „Švabe“ – riječ je inače zapravo uvredljiva, i uglavnom mi dan – danas tjera mrak na oči… /To usput./) Prvi put u životu svjesno sam se susreo sa režimom, sa ljudima na kojima počiva i koji fundamentalno zadiru u moja vjerovanja i osjećaje. Prvi put, suočio sam se sa šablonom, po kojoj se ponaša narod i država između nacionalsocijalističke prošlosti i socijalističke sadašnjosti (tada). Ti su oprečni krajevi bili uokvireni starijom generacijom – vojnici Wehrmachta i njihove udovice ili žene sad su bili dio sistema; dio istočnog bloka. Uglavnom, DDR je, kasnije sam saznao, uniforme dizajnirao po uzoru na one iz doba Reicha, kako bi naglasio nacionalnu tradiciju štiteći ju od kritika pozicijom moći. U školi u DDR-u, o Njemačkoj u drugom svjetskom ratu učili smo u tri - četiri rečenice. Iznimka je bio opsežan traktat o koncentraciji izrabljivačke kapitalističke proizvodnje na zapadu predratne Njemačke, dok su se, učili su nas, istočnije njemački antifašisti grupirali i radovali sovjetskim osloboditeljima (!?). Tako su nas učili. Zapad – tiranija kapitala; istok – Bach. Bauhaus. Brecht. Socijalizam po mjeri čovjeka; Zid, STASI i minska polja uključeno. Klince u vrtiću pak (grupa 3 – 5 godina), tete su slijedom pisanih naputaka drugarice Honecker – ministrice prosvjete - trebale učiti „mržnji svih neprijatelja socijalizma i klasnog neprijatelja“. U školi su ih onda opleli s miroljubivom koegzistencijom i humanističkim socijalizmom. Ideološka Kneipp-kura. Klincima od 6 – 7 godina zacijelo shvatljivo, kad su skužili socijalizam i mržnju u vrtiću. Četvrtkom se u školi nosila svečana košulja Slobodne njemačke omladine (slobodne, pazi!). Svakog dakle četvrtka, poluuniformirana jutarnja smotra u školskom dvorištu; govor druga direktora; baklje i zastave. Naci-folklor u istočnoj varijanti. Toliko lijevo, da je već opet desno… (Jednom mi je glupi vjetar ugasio glupu baklju. Glupom direktoru morao sam pismeno pojasniti, kako nisam ja. Namjerno. Protiv socijalizma.) To je dakle bio DDR, u kojeg sam prisilno urastao, i koji je urastao u mene i moj pubertet. Paranoja komunizma sa sjenom nacizma, žrtava – zločinaca. Isti ljudi. Vojnici Wehrmachta i žene koje su krčile ruševine; znanstvena dostignuća Reicha, potisnuti ponos tradicijom i nužda preglasnog distanciranja… Isti ljudi, dva suprotna režima. Kako, počeo sam promišljati; zašto… Sa šesnaest godina, dok su curke bile na ljetnim ferijama na Baltiku, muškići su u uniformama, sa plinskim maskama, trčali pješčanim vojnim poligonom kraj Berlina. Predvojnička obuka. Novozagrebački partizančić više nije imao plastičnu puščicu. Dok mu je prekozidna, zapadna „škvadra“ po Zagrebu otkrivala „Saloon“, “Jabuku“, „Lapidarij“, mali je dedeerizirani Jugošvabo dužio Kalašnjikov i gađao fotografije stvarnih Zapadnih Nijemaca. Stvarnim mecima. I dok sam pod budnim okom oficira u nacistoidnim uniformama, u ime miroljubive koegzistencije i socijalističkog humanizma, ispucavao hrpe metaka iz Kalašnjikova i „Makarova“ na fotografije ljudi, koji su baš u tom trenu vjerojatno negdje u Zapadnom Berlinu ili Hamburgu pili kavu ili vodili djecu u školu, očito sam i sam urastao u sistem, korak po korak postajao njegov dio… Tokom nastave, počeo sam u glavi izvrtati teorije dijalektičkog materijalizma, piramide i spirale razvoja društva, baze i nadgradnje… Kako uopće nastaje ideologija; kako se stvaraju vođe i masa koja slijedi; što je s individualnim kriterijima i odgovornostima… Kako nastaje društveni val? … Gledajući razvoj ovoga posta, svaki bi psiholog sad potvrdio moju majku, koja me nedavno u priči o „onom vremenu“ pitala, zašto tada, kad me kao klinca odvela u DDR, nisam odmah potražio stručnu pomoć... No, ja ću sad i ovdje radikalno skrenuti na prvobitnu zamisao posta. Ideologija. Vođe i sljedbenici. Val, dakle. Sad i ovdje: Sjedeći u Orašju, čarolijom tehnike slušam neku njemačku radio-stanicu; prilog o re-ekranizaciji istinite priče o srednjoškolskom profesoru u SAD-u šezdesetih, kojeg učenici pitaju o nastanku nacizma u Njemačkoj, o motivu mase koja bezuvjetno slijedi vođu, o emotivnom kompromitiranju i potiskivanju racionalnog. Inspiriran tom pričom, film "The Wave" po istoimenom predlošku autora Todda Strassnera prvi put je snimljen 1981. Kako bi učenicima približio situaciju, profesor se odluči na eksperimentalnu situacijsku parabolu - uvede postulate ponašanja: moć se stiče disciplinom, zajedništvom, djelovanjem i ponosom. Iako je zamislio eksperiment samo na jedan dan, i iduće jutro profesora dočekuje militaristička disciplina; grupa je homogena prema unutra, postaje agresivna prema vanjskom otklonu – isprva se opirući, i sam profesor se isprva uživi u svoju ulogu; vođa i grupa kreću vlastitom spiralom interakcije moći i sljedbeništva; individualna savjesti i prosudba uzmiču pred fascinacijom grupnosti … Uz simbole, geste i hijerarhije, baziran na hijerarhijskom načelu „Power is sexy“ rađa se – „Val“. Kako bi učenike suočio sa početnim pitanjem i okončao eksperiment, profesor im ponudi sliku vrhovnog vođe… Ekstatičnim učenicima pokazuje sliku, koja ih zatiče nesvjesne, nespremne - pokazuje im sliku – Hitlera. Ako je vjerovati „aftermathu“, neki od tadašnjih učenika godinama su se pokušavali suočiti sa trenutkom spoznaje manipuliranosti. Sjedim dakle u Orašju, BeiHerc (nakon DDR-a, druga u nizu anegdota... ) Usput, slušam "Mitteldeutscher Rundfunk"; stanica sa zanimljivim, šarolikim sadržajima iz kulture, umjetnosti, nekomercijalnije glazbe. Moj materinji jezik, sa ponekad blagim regionalnim akcentom, kojeg sam pet godina slušao u DDR-u. Konstantna asocijacija na dio vlastitog porijekla, na nevjerojatnost ujedinjenja Njemačke, na nacionalnu hipoteku nacizma i komunizma i različitost današnjih formi ophođenja s prošlošću. Spikerica najavljuje razgovor s glumcem njemačke re-ekranizacije filma „The Wave“. Ne američki re-make; europski! Njemački. Pojedinac i grupa, zavođenje i tragedija, motiv i spoznaja. Od nastanka nacionalsocijalizma do uloge Bundeswehra u Afganistanu… „Švabi“ u meni nekako drago. Proiptivanje je dobro. Svijest, iako tek sjena prošlosti, koja pada unaprijed - svijest je dobra. Uvijek. /Prijevod posta: Ne dajte da vas zavedu... / P.S. Ne volim umetke inače, ali ovaj put koristim autorsku slobodu... Joan Baez - prepjev pjesme, koju je izvorno izvodila Marlene Dietrich, propitujući gubitak generacija tokom Drugog svjetskog rata. Pjesmu smo iskoristili u gimnazijskoj kazališnoj grupi tada... Uklapa se u temu posta, i u slične, recentnije diskusije u Lijepoj nam Našoj... A i šire... |
10.03.2008., ponedjeljak
Slavonska iznenađenja
Stisni pa pisni (16) -
Papirni istisak -
#
06.03.2008., četvrtak
Jelo Žužinek - tonski zapis iz kokpita brakoplova
Za današnji nastavak svog serijala utemeljenog na prebogatom životu i iskustvu, Jelo Žužinek pronašao je polaznu inspiraciju u snimci striptiza navodne stjuardese u kokpitu aviona na navodnom komercijalnom letu... Svašta se dakle tu može dogoditi... Iako radi rekonstrukcije zbivanja upotpunjen elementima fikcije, ovotjedni uradak Jele Žužineka se temelji na autentičnom događaju, koji je još uvijek pod istragom Nacionalne Agencije za Sigurnost Brakoplova. Dakle - kao samosvjesni, prekaljeni i prokušani metroseksualac i dugogodišnji pilot višemotornog braka sa desecima tisuća sati provedenih u orkanskim visinama zajedništva, vi za razliku od realnoživotnih pilota nemate sigurnosnu mrežu treninga u simulatoru. Jer da e-da imate, simulator braka naravno mogla bi biti samo ljubavnica. A to nemate, ili barem nije za upis u vaš javno dostupni fajl. Vi dakle & naravno nemate kako na skupom simulatoru uvježbavati krizne manevre, slijetanja s pola pogona i kojekakve evakuacije sa sretnim zasvršetkom. Ne, vi imate samo jednu šansu, uvijek iznova u kriznom trenutku spasiti vaš brakoplov. Bez ljubavnice i uvježbavanja, a meteo-radaru koji upozorava na periodična nevremena unatoč. Kao metroseksualac i dugogodišnji brakopilot, morate reagirati ispravno uvijek, prepoznavati prioritete uvijek. Morate ostati hladne glave i zadržati kontrolu. Upravljati raspoloživim resursima i pribjeći svim znanjima struke, bez prava na greške. Na vama je, u svakoj situaciji - s požarom, smrzavanjem, gubitkom snage, nekontroliranim poniranjem – prvenstveno nastaviti sigurno manevrirati svoju brakoletjelicu i duše u njoj. Sve dijagnostike, sva prčkanja oko trenutnog kvara, sve kontrolne liste podređene su prvo integritetu brakoživota i brakoplova, jedino i isključivo. Sve drugo može kasnije, kad je ponovno uspostavljena sigurnost brakoleta. (Naravno, i to sve bez simulatora.) U suprotnom, nastaje frka. Sekunde do katastrofe. Frka uglavnom – kao svaka frka – nema jedan uzrok nego proiziđe iz prethodno neprimjetnog spleta okolnosti. Krivo podešena navigacija, previđen instrument, greškica u održavanju... I uglavnom završi gadno; manje ili više spektakularno. U najgorem slučaju, tek famozne crne kutije (u našem slučaju braka, tankouhi susjedi, sveznajuća svekrvad i puničad) vremenom pomognu otkriti, što je pošlo po zlu, što valja ubuduće spriječiti … Kao primjer u današnjem osvrtu na izazove i začkoljice s kojima se mi braća & brakoplovci susrećemo, Jelo Žužinek nudi vam, dragi metroseksualci – brakopiloti, jedinstven transkript tonskog zapisa razgovora posade – nudi vam ekskluzivnu snimku autentične krize… Naravno, za potrebe ovog posta, transkript je skraćen na bitni dio – prethodne procedure ček-lista i uobičajenog manevriranja izostavljene su kao laiku nebitne a struci poznate. /U trenutku izbijanja krize prevladavala je dobra vidljivost uz umjeren vjetar iz pravca sjevera. Autopsija će kasnije pokazati, kako je posada bila fizički sposobna za zadani let i nije bila pod utjecajem alkohola ili opijata. Brakoplov, čija je struktura udesom oštećena van granice komercijalno isplativog popravka, otpisan je./ Označavanje teksta: MIC 1 i MIC 2 – mikrofoni pilot i kopilota (MIC 1 - pilot; MIC 2 - kopilot) MIC 3 – kabinski mikrofon /nerazgovjetno/ //psovka// - - - MIC 1 – Halo kopilotice, pa di si dosad… MIC 3 - zvuk sličan poljupcu miješa se sa šuškanjem tkanine i odlaganjem torbe MIC 2 – Eto me. Što je? MIC 1 – Evo dogrijavam nam ručak sat vremena – nisam htio jesti bez Tebe… Htjela si špagete s nekim finim umakom i brdo salate… I vino sam otvorio… MIC 3 – klokot tekućine, poput nasipanja vina u čašu MIC 2 – Ma, ja sam pojela picu. Neću jesti. MIC 3 - stanka, trajanje 00:08:44 MIC 1 – Hm. … … Aahhhmmm… Niti malo, barem malo 'taminčića, salaticu… ? MIC 2 – Ne, daj ne gnjavi, sad Ti kažem, jela sam picu! MIC 3 – (iz pravca MIC 1) //psovka// (vrlo tiho) MIC 1 - …hm… eeh… Pa što mi nisi javila, ne bih stajao u kuhinji… MIC 2 – (uzbuđeno, povišenim glasom) - Dobro, što sad?? Pa ja cijeli dan radim! Nemam vremena!! Što si živčan?! Neću jesti; shvati! Nemoj liječiti svoje frustracije na meni! Nitko te nije tjerao da kuhaš! MIC 1 – (umirujuće) – dobro, nema veze; samo sam Te zamolio za drugi put; cijeniš svoje vrijeme, pa daj cijeni i moje… Ja bih bio pojeo sendvič umjesto da stojim u kuhinji … Hajde, nema veze… Evo, napravio sam i palačinke… MIC 3 - zveckanje tanjura i mljackanje; trajanje 04:21:03… MIC 2 – Ne mogu vjerovat', Ti se na mene ljutiš što sam jela… MIC 1 – (umirujuće) – Hajde, daj… Zaboravi onda… Znaš da Te volim… Nije vrijedno svađe… Znam da trebaš dobit', ali ne želim se svađati, sori… Eto vidiš, palačinke si ipak pojela… MIC 3 - //psovka// ženski glas spominje genitalije MIC 2 – Ma, kakva je to ljubav, ne smijem ni jesti! E baš nam je brak //psovka//, //psovka//, dosta mi je i tebe i takvog //psovka// braka //psovka// /stanka u zapisu, trajanje 00:07:09/ (istraga naknadno utvrđuje vitalni prekid u napajanju MIC 1) MIC 1 – Ne želim se svađati… Ali … otkud sad to s brakom… I da nisi po cijeli dan /nerazgovjetno/ i na „Iskrici“ svaku večer, možda bih imao priliku u tom našem //psovka// braku! MIC 2 – (vrlo uzbuđenim glasom) //psovka// MIC 3 - zvuk kopče sigurnosnog pojasa i lupanje kabinskih vrata MIC 1 – Kopilote, vrati se; nije vrijedno svađe, zapravo … //tiha psovka// Hajde… MIC 1 - ?!? Dobro, što je sad ovo… ?!! …//psovka// O, zaboga, //psovka// MIC 3 – zvuk uzbune zbog naglog približavanja tlu počinje i traje do kraja snimke MIC 1 – Daj se vrati… Kopilote!!! MIC 3 – zvuk vibracije upravljača; 3s kasnije, počinje uzbuna zbog gubitka uzgona – oba signala traju do kraja snimke MIC 1 – A, u //uzviknuta psovka// MIC 3 – zvuk udara KRAJ TONSKOG ZAPISA - - - I na kraju... Što reći, mili moji metroseksualci i brakopiloti... Ako očekujete i gastro - preporuku, sa špagetićima, umačićem i salaticom nisam siguran. U slučaju turbulencija. Palačinke prolaze. Za sve ostalo, predlažem plastičnu kutijicu sa istim takvim priborom, čašom i sadržajem. Pozdravlja vas i ugodan vikend želi Jelo Žužinek |
05.03.2008., srijeda
Prvo, pa samba
Kad vam netko, koga vidite prvi put u životu, i kome ste uredno platili, uz ljubazan smiješak pojasni, kako radite preduge korake i ukočeni ste u ramenima, kako pogrešno držite kažiprst i preoštro skrećete ustranu, kako očito imate problem s brojanjem do osam ali i kako je to sve za prvi put super, te da kući vježbate i ne odustanete… E onda vam se svašta desilo odjednom. Nalazite se vjerojatno & otprilike na onom mjestu životnog planinarenja, kad ste se već rashodali, uhvatili neki ritam, odbacili prve viškove nepotrebnog. Kad pretpostavljate da ste tu negdje pred vrhom, i kad ne znate, je li vam drago ili krivo kad nakon grebena ili šumarka vidite idući uspon, idući greben, idući šumarak životni. Ali tu je negdje vrh. Tu je negdje pretpostavljena polovica puta. Znate što ste dosad prošli - nije savršeno, ali je vaše; pretpostavljate, koliko još imate na raspolaganju. Sve točnije znate, što vam apsolutno nije potrebno, a što baš želite iz ritualne priče prevesti u praksu, ostvariti, ugraditi u sebe i nastaviti, dok ide – oplemenjeniji, sretniji, ispunjeniji … Globalno. Životno. /Na sreću, univerzalno bestražno, uglavnom - - - bitna spoznaja! ;-) / Vjerojatno su vas dakle takvog i tu – obraćam se zapravo muškoj subraći, baš primjećujem – i petnaestogodišnje srnice i zrele pachuli-princeze vodile uz isti strpljivi, majčinski osmjeh, dok ste se uz njih spoticali, hvatali njihov i opći ritam, pretvarajući se da je sve pod vašom suverenom kontrolom i vodstvom alfa&omega - mužjaka. O plesu dakle govorim. I o odluci, da ga na polovici života već jednom pokušate savladati, negdje između trećeg stranog jezika, tečaja sigurne vožnje i prvog midlajf-terapijskog skoka padobranom. Dakle, dugujete to sebi. Ne želite više sjediti po strani sa čašom ili cigaretom kao štitom u ruci. Dojadilo vam je gledati samoinicijativne žensko-ženske plesne parove (??jesu li zbilja muški opterećeniji vlastitim postojanjem??). Autoironičnim humorom govorite o vlastitom, unikatnom plesnom pokretu, kojeg još nitko nije prepoznao niti uspio ponoviti kao shemu pokreta, niti ga vi sami trijezni iole znate izvesti. Obećali ste nekoj Heleni, nekoj Maci, Ani, Vesni te cuker-culect-Prvozakonitoj – naučit ćete plesati. Vi to možete! I eto vas onda. Dok shvatite situaciju neke večernje zafrkancije s pozivom, pristali ste. S riječi na djela. U dvokoraku. Na prvom levelu, prizemlje, prošli ste blagajnika, nakon što ste mu glasom anonimnog alkoholičara došapnuli da ste došli zbog… psst… plesnog tečaja. Uz stepenice… Drugi level podsjeća na drugu istinu… Da; ne držite do steroida, trokrilnih likova koji žive kod roditelja; gadi vam se vonj porno-seta i promočeni ručnici, sprave prije potiču na sado-mazo seks nego na sticanje kondicije i poboljšanje tonusa mišića, ali – teretana. Idući korak – teretana mora pasti! Poslije tečaja plesa, odlučujete, i već razrađujete taktiku – o tome ćete prvo morati početi pričati. Dok sazrije. Ili se diskovi vaše kičme ionako prije ne raspadnu. Treći kat. Pobjednički level. Trema polako prerasta u spoznaju da ste sad krenuli, da ste – di ste, da nema natrag. Plesni tečaj; sad i tu. Plati pa se klati. A koliki li ste u ogledalu, mila majko… Barem tu je Gobac imao prednost u startu, promišljate „Ples sa zvijezdama“… Prvozakonita vas vulgarnom telepatijom lišenom svake majčinske zaštite predstavlja društvu opakih čagera – „Ovo je moj Gobac, hahaha…“ Kad vam netko, koga vidite prvi put u životu, i kome ste uredno platili, uz ljubazan smiješak pojasni, kako radite preduge korake i ukočeni ste u ramenima, kako pogrešno držite kažiprst i preoštro skrećete ustranu, kako očito imate problem s brojanjem do osam ali i kako je to sve za prvi put super, te da kući vježbate i ne odustanete… - KRENULI STE! |