Nekidan, nakon što je umrla Semka Sokolović, prvi sam put na teveu vidio predivan filmić; "Roko i Cicibela".
Vjerujem da živima pažnju odajemo za života; na sprovodima i godišnjicama uglavnom oplakujemo ili lažemo sebe. Utoliko, eto, ode Semka; mislim si, tako nekako sam svoju punicu zamišljao, dok nisam naletio na ovu, koja nije filmska.
E sad, ode Roko.
Dva tjedna nakon Cicibele, nakon Semke, ode i Boris.
I ja, kao, neću o tome.
Pa, kao, i neću. Zbog druge rečenice.
Ali...
Moj Mirko, moj pokojni stari, nije baš nešto pričao o Dalmaciji. Rođen sam u Zagrebu, stari je vremenom izgubio i kontakt s dijelom rodbine "doli" i naglasak. Tek bi proživio nekim drugim životom, glasom i pogledom, kad bi me preko zimskih ferija vodio "doli".
Mimo tih epizoda, mimo povremenih Antinih dolazaka avionom izspl'ta (asocijacija: demižončić, par pastrva i smrdljive čarape), mimo novogodišnjih čestitanja i nekih mojih osam uniformiranih mjeseci Šibenika, moja slika moje Dalmacije uglavnom je virtualna; ona turistička... hm... ma, nije to to.
S godinama, sve dublje zaranjam u sjećanja; sve više tražim porijeklo, ishodište. I tu se počinjem prisjećati, recimo, "Malog Mista"; kultne serije, koju sam kasnije uvijek iznova gledao i na rate prepoznavao uncutarije i lokalizme. I kad bih se gledajući sjetio sjaja u očima svoga oca, kad bi on na ekranu vidio doktora Luigija. I Roka Prča.
Borisa dakle.
I eto, tu mi Boris postaje bitan.
Ne po stranačju; ne niti presudno po napadu na curku iz GONG-a. Ne po Dini. Tek donekle po nekim filmskijim ulogama.
Ali, po toj mojoj bauljavoj pipko-slici vlasitih gena, moje intimne Dalmacije - e, tu mi Dvornik postaje bitan. Taj mi je i doma dolazio...
A bi'će mi i starom drago. Karlo mu je gore, Smoje je gore. Moji did i baba. Njegova sestra. Kćer. Tri brata.
Eto mu sad i Borisa gore.
Post je objavljen 24.03.2008. u 16:55 sati.