Marketing
Aerodinamički profil, misterij crnog grma i numerološka koincidencija
Moj pokojni stari bio je eksplicitni tehnofob.
Jedinu razliku između lifta kao lijesa i auta kao lijesa vidio je u minornim detaljima - pogon, uže... Maksimalno je izbjegavao liftove i aute. Liftom do auta? Nema šanse.
Sa avionima bilo je još gore. Zanemarujući notornost činjenice da je svako malo i uvijek uspješno išao pred nekog živog na aerodrom (uglavnom dolazeći na Pleso dok bi dotični još pili kavu u Splitu ili Amsterdamu), moj je stari dakle avione smatrao letećim lijesovima.
Kad su se 1976. nad Vrbovcem kraj Zagreba sudarili britanski Trident i „naš“ DC 9, moj je stari, mutno se sjećam, samo kimnuo glavom i značajno me pogledao, dok sam ja vjerojatno baš sa svojim najboljim – ikad avionom od kockica nadlijetao stolić u dnevnoj sobi.
Vijest o avionskoj nesreći, u kojoj je poginuo Džemal Bijedić, zatekla me zime 1977. u Grabu, u Dalmatinskoj Zagori. Beznadno pretoplo obučen, sav isprljan brašnom iz mlinice i psećim dlakama, između huka slapića i revanja magaradi slušao sam o nekom bijednom Džemalu (zato Bijedić, mislio sam), o brdu, magli, zavjeri. Ali eto, opet je stari bio u pravu...
Kad je Adrijin DC 9 prebrzo i prestrmo …fulao pistu i cijeli aerodrom… korzikanskog Ajaccia, stari je u mojom očima već bio neupitni autoritet u pitanjima sigurnosti civilne avijacije. Dani žalosti, stravični zvuk zbornog pjevanja s radija – takvim sam počeo zamišljati zvuk čistilišta – samo su naglašavali strukovni autoritet mog tateka-koji-nikad-nije-letio. Neke stvari skužiš, i ne propituješ više. Tata je faca, pitanja suvišna.
/Isto tako me uputio u tajnu željezničke kompozicije. Vagoni se, pojansnio mi je jednom, međusobno drže – velikim magnetima. Otada sam sa smješkom znalca gledao vlakove kraj podvožnjaka u Trnskom…/
Sa muški potisnutom suzom, stari me na moj prvi let ispratio ljeta 1982. Mama i ja išli smo na ferije u DDR / a ne na more, kao svi papci s kontinenta/; kad nisam umirao od straha na svaki pomak aviona, pokušavao sam čitati neki vestern – roman. Sjedeći tako u letećem lijesu iznad paperjastih oblaka i spoznavajući kako sam oca iznevjerio ne poslušavši notornu istinu o tom istom letilijesu, bio sam tužan što nikad neću odrasti i odgonetnuti tajnu iz romančića – neki tamo kauboj ljubio je nekoj tamo teti njezin crni grm. Kakav zaboga grm, te zašto uopće, promišljao sam, ali u tom bi trenu avion blago propao, i spirala moje panike i sigurnosti u vlastiti kraj samo se ubrzavala…
Za nekoga, tko nije stjuardesa ili menadžer, naletio sam se otada...
Obožavam aerodrome, zvuk vezanja pojasa, potisak polijetanja, neponovljivost neba, mjesečine na oblacima, zalaska sunca nad morem… Dijete u meni živi!
Uz uobičajenu komercijalu, sad znam da sam bio sretan letjeti reliktima poput propelernog Iljušina 18, „uljuđenog“ sovjetskog bombardera – četveromotorca iz pedesetih. Fascinirano sam blejao u četiri (!) usisna otvora repnih (!) motora Il 62; smijuljio se staklenoj „špici“ Tupoljeva 134; obožavao gotovo erotičnu liniju Boeinga 727 i sa glumljenom nonšalantnošću se nedavno zavalio u sjedište male poslovne Cessne Citation … Dvanaestak tipova aviona, uglavnom; pedesetak letova. I živ sam; uživam i jedva čekam idući let.
/Stari je, usput, poodavno umro na krevetu, u dnevnoj sobi. Bez lifta, auta, aviona. /
Zašto ovo pišem…?
Dijelom iz interesa za civilno zrakoplovstvo; dijelom i jer se ovih dana upoznajem sa novim reoplanom. Poput pubertetlije, kopam internetom. Ne zanima me toliko korejsko odredište predstojećeg putovanja, MokPo. Ono je meni tek, rekli bi u zemlji mog materinjeg jezika, sredstvo svrsi. Ma, ljudi; sjedit ću na stopedeset tona kerozina u kanti koja vrijedi sto sedamdeset milijuna dolara. Mali brat Airbusa 380 – 340-ica… To je priča; tome se radujem! 
O usputnim dojmovima o Seoulu, Koreji, putovanju na krajnji jug busom, o pozivu nepoznate žene na vjenčanje njezinog isto tako meni nepoznatog brata u ne manje mi poznatu Koreju – o tome ću pisati po povratku. Fensi – šmensi visprenosti blaziranoblogovske, slikotraktatom mastovadnim garnirane.
Zasad, meni je u glavi prvenstveno sam let.
I sa polusmješkom nad ironijama sudbine, mislim si, valjda se neće ponoviti neki scenarij tipa…
Jer je jedan aerodrom iznenada zatvoren, sa drugoga, neadekvatnog, u magli istovremeno, nesvjesni jedan drugog, sa suprotnih krajeva iste piste kreću dva Jumbo – Jeta…
27.3. 1977., baš tim nevjerojatnim spletom okolnosti, u najvećoj tragediji civilnog zrakoplovstva ikad, na Tenerifima život je izgubilo 583 ljudi.
O tome sam zapravo, na godišnjicu, htio napisati post zapravo, i o „Clipper One“ - prvom komercijalno korištenom Boeingu 747 - te kako je zapravo umirujuće, shvaćati što se desilo i što je otada učinjeno za sigurnost putnika. Slučajno, na dosad najduži let idem baš na dan obljetnice tenerifske nesreće.
Pokoj im dušama.
I eto …
Razmišljajući o tome, zašto kvragu nisam postao makar aviomehaničar, koje su razlike motora CFM 56 i Rolls Royce Trenta; koliko pari čarapa ponijeti, kakvo je vrijeme u MokPou i hoću li položiti ispit dan prije puta - - - svašta nabajah…
Al' danas barem ne pušĆam fado.
Bilo bi preveć.
I da. Najte zamerit, dogbu ovo friškoplacirano, ja budem letil. TeR se vrnem za desetak dana, Bog mi daj.
Tehnici fala, slijedeći postić ugledat će svjetlo vaših okica 3.4.
Dotad... ,
Post je objavljen 27.03.2008. u 10:22 sati.