Fado. Fatum. Saudade.
SINOĆ, 19.3. /misli u pravcu jednog mog grada na nekom moru/
Ne znam, jesam li sretan, što… lakše zavirujem u daleke kutke, upoznajem nove ljude, misli i zvukove i postajem svjestan univerzalne bliskosti, ili mi isto to spoznavanje sadržaja, lica i glasova, šumova i mirisa tek stvara sjetnu želju za zbiljskom daljinom; da odem svukud, da ih sve vidim, sad i uvijek…
Čudna priča.
Dok ti je zemlja mala ravna pločica, sva tvoja poput džepa, nema mašte; nema onog daljeg, nepoznatog. Mir nekakav.
A opet, kad ti splet žica, sreća jedinica i nula svijet prinese; kad ga poput nepotpunih puzlica isprepleteš sjećanjima na viđena mjesta, sav taj svijet postaje tako šaren, jak, velik; svugdje je oko tebe, a što ga znaš, čini ti ga još daljim baš sada, baš jer ga znaš…
Znaš – bliže ti je – više želiš… Time ti je dalje.
DANAS, 20.3.
Večer. Uz knjige i skripte. Opet fado. Zagrebački vikend, storno.
Niotkud, javila se Susan.
Nakon dvadest godina.
Tada, susjeda, tri kuće niže; mlađa; grlenog smijeha – moja ju majka zbog toga nije voljela. Divne oči. Rajska guza. Valjda forma, koju sam ponio u život.
Njemica. U vezi sa – njemačkim Nišlijom.
Smješkam se.
Bila si blizu, meine Freiherrin…
Nije se dalo.
Guze se sjećam. Kraj kuće Ti prođem jednom godišnje.
...
SUTRA, 21.3.
Ayrton Senna da Silva.
Poginuo je kasnije; 1.5. Istog dana, kad i naša Nataša. O tome ću tada.
21.3., Ayrton se rodio. Prokakao u pelene. Plačem roditelje budio. Učio govoriti. Bio sreća svojih roditelja.
Vozio autić na pedale.
…
Rođenje…
Nikad zaboravljen!
Post je objavljen 20.03.2008. u 22:44 sati.